Ivana i Maja i toga su se jutra dovikivale s balkona. Odjekivali su pucnjevi. Maja je svoju najbolju prijateljicu pozvala da odu do podruma “vidjeti tko je to hrabar”. Djevojčica je bila u pidžami i raščupana, odgovorila joj je je da će sići čim se obuče. Nisu ni slutile da je to njihov posljednji razgovor.
Snažan udar
Trinaestogodišnja Ivana Vujić bila je prva civilna žrtva u Domovinskom ratu u Osijeku.
– Desetak minuta nakon što smo se maknule s balkona, pala je granata na zgradu. Prozori su se srušili, stan se napunio prašinom i više nismo znali što se događa – prisjeća se 32-godišnja Maja Puktalović Buljan tužnog 3. rujna 1991.
Granata koja je ispaljena iz vojarne na mjestu je usmrtila malenu Ivanu, a teško ranila njezine roditelje Branku i Ivana u njihovu stanu na Vijencu Ivana Meštrovića. Majka je ostala nepokretna i prikovana za kolica. Bila im je jedino dijete. Stan je bio potpuno razoren, nije ostalo ništa.
– Roditelji nisu znali kako bi mi rekli što se dogodilo, tek sam kasnije na radiju čula da je poginula. I tada se moj svijet srušio. Prvi put sam se suočila sa smrću, nije mi bilo jasno kome je ona išta skrivila i zašto je stradala – priča Maja. Dvije su curice dijelile istu školsku klupu, vozile se biciklom i igrale. Roditelji su ih, priča, navečer morali razdvajati da ih odvuku na spavanje. I danas čuva stranicu iz Ivanina dnevnika, kao sjećanje na nju.
Razigrana i omiljena
U OŠ Vijenac nesretna je djevojčica završila šesti razred, a došla je godinu ranije iz škole Fran Krsto Frankopan.
– Već je i knjige za sedmi razred nabavila. Svima nam je teško pala njezina smrt jer je bila divna djevojčica, razigrana. Jako smo je svi voljeli – kazala je njezina razrednica Ljerka Mađarević Kubatka.
Svijeće i cvijeće na njezino posljednje počivalište na groblju Svete Ane jučer su položili rodbina, prijatelji, učitelji i gradonačelnik Krešimir Bubalo te tako obilježili 20. godišnjicu ove tragedije. Roditelji nisu bili, majka je nepokretna, a otac je na putu. No, njima bi, kažu prijatelji, ionako to bilo preteško. Maja priča kako ju je jedan razgovor s Ivaninim ocem, kada je rekao da je ostao bez kćeri, ali nikoga ne mrzi, potaknuo da se i ona oslobodi mržnje.
– Nećemo je nikada zaboraviti. Idemo s inicijativom da se veliki park na Vijencu Ivana Meštrovića nazove njezinim imenom – otkrio je ravnatelj OŠ Vijenac Stjepan Sokol.
Dvadeset godina od smrti Ivane Vujić: Kome je ona išta skrivila?
- Roditelji nisu znali kako bi mi rekli što se dogodilo. Čula sam na radiju, prisjeća se Ivanina prijateljica
Komentara 12
svako mjesto i svaka hrvatska civilna žrtva iz 90-ih zaslužuje ovakvu priču i vrijeme je da se počnu pričati svakodnevno ...i javno objavljivati...to je nepresušno vrelo tragedije...i mora biti ispričano...do kraja...
jest dvadeset godina je prošlo od serbskog napada. pitam se što bi se dogodilo da smo kojim slučajem izgubili rat.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
03.09.2011. u 01:48h Daniel ZG je napisao/la: jest dvadeset godina je prošlo od serbskog napada. pitam se što bi se dogodilo da smo kojim slučajem izgubili rat. Poklali bi nas sve, a to bi napravili i danas da mogu.