Mogućnost da neko dijete odrasta u obitelji s dva oca ili dvije majke jedna je od onih tema koje u hrvatskom društvu izazivaju burne rasprave. No, što ako dijete biološki potječe od dvije majke? Ta mogućnost, donedavno ostvariva samo u znanstveno-fantastičnim romanima i filmovima, zapravo bi u bliskoj budućnosti mogla postati svakodnevna pojava. Eksperiment koji je otvorio put stvaranju djece od jednoga oca, ali i od dvije majke, provedena je tijekom prošle godine na Sveučilištu za zdravlje i znanost u američkoj saveznoj državi Oregon.
Tamo je tim znanstvenika pod vodstvom dr. Šukrata Mitalipova prvi put u povijesti proveo postupak zamjene mitohondrijskog DNK u ljudskih jajnih stanica. Iza tog kompliciranog naziva krije se zapravo vrlo jednostavna želja – da se razvije način sprečavanja nasljednih mitohondrijskih bolesti – teških genskih bolesti koje najčešće pogađaju mišiće i mozak, a nelječive su i često imaju smrtni ishod. Ipak, iako je medicinska vrijednost ovog novog postupka neosporna, u bioetičkom pogledu on otvara niz dvojbi o prihvatljivim razmjerima čovjekova utjecaja na proces nastanka života, kao i temeljnu definiciju čovjeka kao diploidne eukariotske vrste – potomka dvaju genski različitih predaka. No, što su uopće učinili američki znanstvenici?
Samo 37 mitohondrijskih gena
Dr. Mitalipov i njegovi suradnici izdvojili su jezgru jajne stanice – njezin dio u kojoj se nalazi ključni genski materijal – te je implantirali u drugu jajnu stanicu kojoj je prethodno također uklonjena jezgra. Na taj način eliminirana je prije prisutna predispozicija majke za mitohondrijsku bolest. Uzrok tih bolesti je mutacija DNK koji se nalazi u mitohondriju. Mitohondriji su cilindrične stanice koje se nalaze u dijelu stanice koja okružuje jezgru, a služe kao svojevrsni energent za razvoj stanice – pretvarajući ugljikohidrate iz šećera u organizmu u energiju korištenu za unutarstanične procese. Ipak, kako mitohondriji evolucijski potječu od prabakterija, od kojih je prije dvije milijarde godina počeo razvoj biljnih i životinjskih vrsta na zemlji, oni također sadržavaju vlastiti genski materijal.
U čovjeku je riječ o samo 37 gena, naizgled zanemarivoj količini u odnosu na više od 20 tisuća gena sadržanih u jezgri stanice. Ipak, mutacije tih gena mogu izazvati i utjecati na razvoj cijelog niza teških i dosad nelječivih bolesti – kao što je karnitinska deficijencija, Parkinsonova bolest, multipla skleroza te sindrom fragilnog X – najčešći uzrok nasljedne mentalne retardacije poslije Downova sindroma. Sve u svemu, mitohondrijske bolesti pogađaju jedno od četiri tisuće djece, a to nikako nije zanemariv broj. Utoliko je razumljiv interes znanstvenika da pokušaju pronaći način da te bolesti spriječe. Mitalipov i njegovi suradnici tvrde da su taj način pronašli te da bi prva “djeca s tri biološka roditelja” mogla biti rođena već za tri godine. Svoj optimizam Amerikanac temelji na prvim rezultatima istraživanja.
Njegov je tim ekstrahirao jezgre iz 65 doniranih jajnih stanica te ih potom implantirao u stanice drugih osoba, kojima je prethodno jezgra također uklonjena. Takve, “konstruirane” jajne stanice potom su oplođene, a onda i stavljene u maternicu. Od 65 doniranih jajnih stanica, nešto manje od polovice razvilo se u zdrave blastocite – prvu fazu rasta oplođene stanice. Doduše, kod više od polovice stanica umjetna oplodnja nije uspjela, no Mitalipov smatra da je i ova razina uspješnosti dovoljna da započnu klinička testiranja, naročito s obzirom na to da je ista razina uspješnosti oplodnje zabilježena i kod kontrolnog uzorka – 33 oplođene jajne stanice koje prethodno nisu podvrgnute nikakvom tretmanu.
Ipak, hoće li do kliničkih testiranja i doći, zasad je neizvjesno. Naime, brojni znanstvenici smatraju da je za to prerano. Kako kaže Jasminka Pavelić, voditeljica Laboratorija za molekularnu onkologiju na Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković, istraživanja ne bi trebala ući u tu fazu ispitivanja na ljudima dok se detaljno ne istraži zašto se velik broj oplođenih jajnih stanica u koje su umetnute jezgre jajnih stanica ženskih osoba koje boluju od mitohondrijskih bolesti ne razvija normalno.
– Mitohondrijskih bolesti ima više od stotinu, ali ipak spadaju u rijetke bolesti; neki su put praćene teškim simptomima, ali često i nisu jer mitohondrija u stanicama ima na tisuće i ne nose svi dotičnu mutaciju, pa je u konačnici broj mitohondrija koji nose mutaciju u pojedinoj stanici različit, i teoretski, iz pojedinih se stanica može izgubiti. Prije konačnih saznanja o tome što se može dogoditi nakon opisanog postupka nikako ne treba eksperimentirati na ljudima – kaže Jasminka Pavelić, naglašavajući pritom kako, u slučaju da se nedvojbeno dokaže da je postupak siguran i zdrav, ne bi imala nikakvih moralnih dilema vezanih uz njegovu primjenu.
– To bi se, pojednostavnjeno rečeno, moglo usporediti s genskim liječenjem za život opasne stečene imunodeficijencije (SCID) koja nastaje zbog mutacije gena koji kodira sintezu enzima adenozin deaminaza. Bolest je već uspješno genski liječena, a sastojala se u in vitro unosu zdravog, nemutiranog gena za taj enzim u leukocite bolesne osobe, nakon čeka su leukociti vraćeni u bolesnu osobu. Time bolesna osoba automatski nosi genski materijal triju osoba, kao što bi bio slučaj i u ovdje opisanim pokusima – objašnjava Jasmina Pavelić.
Moral nije vječna kategorija
Ipak, evidentno je da Mitalipovljev postupak testira same granice medicinske bioetike. Jer, ako se dopusti intervencija u ljudsku stanicu te konačno kombiniranje genskog materijala iz jajnih stanica dviju žena, nije li tek pitanje trenutka kad će netko odlučiti intervenirati i u genski materijal sadržan u staničnoj jezgri? Je li čovjek s dvije majke tek prva postaja na razvoju multiploidnog čovjeka – genski superiornog bića konstruiranog umjetnim odabirom najboljih predispozicija iz više desetaka, pa i stotina donora? I ako nije, gdje povući granicu?
Dakako, odgovarajući na ova pitanja, mnogi će, naročito oni bliski nauku Katoličke crkve, u radu Mitalipova i njegovih suradnika vidjeti natruhe genskog inženjeringa, pa čak i eugenike – zloglasne znanstvene discipline na kojoj je nacistički režim Adolfa Hitlera temeljio svoju politiku stvaranja genski čiste rase. Pa ako je nedavno ginekolog Ante Ćorušić s eugenikom usporedio i novi hrvatski Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, pretpostaviti je da bi protivljenje znatno radikalnijem zahvatu koji predlaže Mitalipov bilo još snažnije. Rasprave su to oko kojih konsenzus vjerojatno nikad neće biti postignut pa, dok jedna strana bude upozoravala na opasnost ljudske intervencije u proces nastanka života, neki poput genetičara Alfreda Kniewalda smatraju da bi pravo na najbolje moguće liječenje moralo biti prioritet.
– Ako nam znanost i znanja omogućavaju da spriječimo ili izliječimo neke teške bolesti, odakle nam opravdanje da to znanje ne iskoristimo. Pitanje etičnosti tu nije adekvatan argument. Moral nije vječna i nepromjenjiva kategorija. Kako se mijenja čovjekova kultura, mijenja se i moral. Razmislite samo što se sve danas smatra etički prihvatljivim, a još prije nekoliko desetljeća bilo je nemoralno. To je, naprosto, logična posljedica civilizacijskog napretka čovjeka i ne bismo trebali dopustiti da nas to spriječi u provođenju postupaka koji mogu ljude izliječiti od teških bolesti ili im spasiti život – kaže Kniewald. Pretpostaviti je stoga da će postupci poput onog koji predlaže Šukrat Mitalipov biti tehnološki i medicinski spremni za primjenu znatno prije nego što će odluka o njihovoj etičkoj prihvatljivosti biti donesena.
A rasprava je već počela. Britanska državna uprava za ljudsku reprodukciju i embriologiju već je i službeno otvorila javnu raspravu o medicinskoj i etičkoj prihvatljivosti novih metoda liječenja mitohondrijskih bolesti. Rezultat te rasprave bit će zanimljiv putokaz za ostale europske države, pa tako i za Hrvatsku.
