Kada bi se na nekom zamišljenom referendumu naše ljude pitalo je li u redu pobiti zarobljene neprijatelje i civile, treba vjerovati da bi odgovor uglavnom bio negativan. Radikala i ekstremista svih fela u Hrvatskoj je mali broj pa većina Hrvata smatra da civilizacijski nije opravdano tamaniti i likvidirati protivnike i neistomišljenike. A još je manji broj onih koji bi se, makar i opravdavali likvidaciju iz 1945., danas time ponosili. Kako to, nažalost, još uvijek spada u crnu stranu naše povijesti, ni danas ne znamo točno koliko je pripadnika vojski NDH i civila koji su bježali od komunista likvidirano nakon predaje partizanima.
Možda ih je bilo 50 tisuća, možda i 150 tisuća. U svakom slučaju riječ je o masovnom istrebljenju. No ima i onih koji se, nevjerojatno, i danas time ponose. Savez antifašističkih boraca i antifašista RH uputio je predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću furiozno otvoreno pismo. Antifašisti iz SABA-e podsjećaju ga da su se na Bleiburgu predale vojske NDH, nacističke Njemačke, četnici i drugi kolaboracionisti nacista. Civili su, kažu, odmah pušteni kućama, a “jugoslavenska armija nije ubijala žene i djecu, već je smaknula određeni broj ustaša, četnika, kao i civila koji su ustašama služili tijekom cijelog Drugog svjetskog rata”. Ne kažu, doduše, kako su uspjeli, a bez suda, utvrditi da su ubijeni civili “služili” ustašama. A onda u tom otvorenom pismu slijedi ledena rečenica koja je zgrozila sve naše normalne ljude: “to je bila i odmazda za sve one zločine počinjene od travnja 1941. do svibnja 1945... Slične odmazde provodile su sve oružane snage europskih država nakon Drugog svjetskog rata, ali samo vlast HDZ-a komemorira i nariče nad poraženim nacističkim snagama...”.
U SABA-i, dakle, priznaju odmazdu iz 1945. Odmazda je druga riječ za masakr jer je riječ o masovnim likvidacijama i ona je brutalna i, za razliku od obične osvete, nerazmjerna, okrutna i u kojoj se radi kažnjavanja jednog zločina čini onaj još brutalniji. I mogu sada u SABA-i braniti i te likvidacije, premda to u Hrvatskoj 2019. zvuči strašno i morbidno, no ponositi se tim činom u današnje vrijeme, to već spada u patologiju. SABA-u danas, naravno, ne vode bivši partizani, oni su, kao i njihovi tadašnji protivnici ustaše i domobrani, uglavnom već pomrli, pa je i SABA-u prije šest godina preuzeo Franjo Habulin, rođen 1957. Zamijenio je Ivana Fumića koji je u tom ratu bio mlađi i od Boška Buhe. Habulin nije bio ekstremist, Zagorec ponosan na svoju partizansku obitelj, svoju tetu Mariju, koja je sudjelovala još u Španjolskom građanskom ratu i bila s Titom u ilegali. Partizani su mu bili i otac i djed, a Franjo rezervni oficir JNA. No, kada je počeo Domovinski rat, Habulin je od 1991. do 1995. bio u Zagorskoj 103. brigadi HV-a i prošao, kažu, i karlovačko, banovinsko, brodsko-posavsko ratište, bio na položajima iznad Sinja, a u Oluju krenuo iz Ogulina.
Tako je iz prve ruke svjedočio nacionalnom pomirenju za koje se toliko zalagao njegov Zagorec i imenjak Franjo Tuđman. Ratovao je Habulin u Hrvatskoj vojsci koja je napokon okupila zajedno potomke partizana i ustaša, koji su zajedno i pobijedili. Što se Habulinu nakon tog sveg životnog iskustva dogodilo da njegova SABA sada objavi morbidno sročen proglas koji opravdava likvidacije iz 1945.? Pita li se što o tome sada misle njegovi suborci iz 1990-ih, čiji su preci pobijeni bez suđenja i oznake na grobu, a kojima oni pale svijeće svakog svibnja. Veliki Zagorec Tuđman, koji je s Habulinovim ocem i djedom bio u partizanima, bio je duboko svjestan te rane na hrvatskom nacionalnom biću pa je stoga i nastojao jedanput za svagda pomiriti one u grobovima. Veliki Franjo mislio je da je pomirenje potomaka gotova stvar, ali se, izgleda, prevario. Manji Franjo odustao je od pomirenja. Što začuđuje jer još prije tri godine Habulin se sramio poslijeratnih zločina.
U jednom intervjuu nakon posjeta Jazovki, gdje je zapalio svijeću i donio cvijeće, kazao je da su partizani prilikom zarobljavanja ustaških vojnika nakon završetka rata “očito koristili tu jamu, što je također za svaku osudu”. Da se ne radikalizira samo Habulinova glava, dokazao je i jednako morbidni istup SDP-ova zastupnika u Saboru Stazića koji je izjavio da “izgleda u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito, kakva šlampavost pobjednika!”. Što znači to “temeljito”? Prema kriterijima SABA-e odmazda je, dakle, trebala zahvatiti te 1945. barem pola nacije. A tolika temeljitost nije uspjela ni Crvenim Kmerima koji su uspjeli istrijebiti “samo” trećinu nacije. I tako je Habulin sada u dvojbi: ako je odmazda iz 1945. bila opravdana, a on i SABA i sada posvuda vide ustaše, vrijedi li to i 2019.?
"Bez lustracije nema Kroacije"