Nekoliko dana prije blagdana Svih svetih, na Mirogoju susrećem i grupu stranih turista. Groblja puno govore o povijesti, a onda i o živima, zbog čega su logična turistička destinacija, no uz Dan mrtvih, činilo mi se, hrvatska su groblja posebno zanimljiva. U jednoj radioemisiji, međutim, moja naklonost ovdašnjoj tradiciji da se na groblja tih dana odnosi puno svijeća i cvijeća, dolazi pod teški udar.
Hrvati su u tom običaju prerastrošni, kaže sugovornik radioemisije. Oko nas je toliko osoba kojima je potrebna pomoć, a okružuje ih bešćutnost okoline. Pažnja, vrijeme i novac što ga ostavljamo na groblju puno bi više koristili živima. Plastično cvijeće, kaže jedan glas, zapravo je veliki ekološki problem, a raspadanje prirodnog cvijeća, samo nešto manji. Gošća iste emisije iz jedne skandinavske zemlje kaže otprilike: i tamo je običaj da se na Dan mrtvih ukrasi grob, ali jednim cvijetom, jednom svijećom, bez velikog trošenja. A osjećaji će se usmjeriti onima koji su sada tu...
Hoće se reći, zaključujem iz te emisije, da novcem što ga ostavljamo uz blagdan Svih svetih na našim grobljima možda iskupljujemo vlastitu savjest u odnosu na one kojih više nema, što također na neki način stoji. Kao i primjedba da su ti posjeti mrtvima postali svojevrstan foklor, lišen dubljih religioznih pobuda. Ali vraćam se prizorima Mirogoja uoči Dana mrtvih, kad se susrećemo u tenisicama, s metlom i motičicom za uređenje groba, jer nije baš sve popločeno crnim mramorom, ili na blagdan Svih svetih i Dušni dan, kad u malo svečanijoj odjeći palimo svijeće na već uređenim grobovima. I sigurna sam da ću tu tradiciju nastaviti, baš onako kako sam je naslijedila od bake i prabake...
Tu svoju odluku branit ću i improviziranom analizom "ekonomije krizantema". Novac koji dajemo za tu veliku količinu cvijeća i svijeća završit će i kod malih obiteljskih proizvođača i trgovaca, nešto će valjda doteći i do državnog proračuna, pa šarenilo hrvatskih groblja ni s tog stanovišta nije tek skupi običaj i ogledalo kolektivne neracionalnosti.
Međutim, politika je živa i na Dan mrvtih. Ovih dana intenzivno se bavi političkom ostavinom Branimira Glavaša. Kome će pripasti glasovi Hrvatskoga demokratskog sabora Slavonije i Baranje, stranke kojoj s raznih strana prognoziraju neizbježno osipanje nakon što sudski proces stanji karizmu njezina lidera.
Malo je vjerojatno da će tu biti velike dobiti za HSP, iako čelnik te stranke Anto Đapić ovih dana u spretnom slalomu nastoji održati korektnost prema Glavašu kao koalicijskom partneru u Slavoniji, a i prema Sanaderu kojem je tihi partner na nacionalnoj razini. Đapićev odlazak Glavašu u zatvor, ni sva verbalna podrška, neće bitno popuniti biračku kutiju HSP-a, i to iz nekoliko razloga. Prvo, tržište ekstremno desnih (kao i ekstremno lijevih stranaka) gotovo da ne postoji, što vidimo po tome da se takve opcije već godinama ne uspijevaju probiti dalje od lokalne razine vlasti, i to samo u nekim dijelovima Hrvatske. Ako bi se HSP tu nagnuo preko mjere, sam bi sebe ograničio na takvo, malo tržište i još se više udaljio od vlasti na nacionalnoj razini.
Drugo, Đapiću je stalo i do dobrih odnosa s HDZ-om, koji sad počivaju na recipročnim interesima. I HDZ želi stranku desniju od sebe, koja će pokrivati jedan dio biračkog raspoloženja, ali ne u razmjerima koji bi sasvim izmaknuli kontroli. Kad se HSP u jednom trenutku previše razgalamio zbog izručenja Gotovine, ubrzo je ta buka nadjačana aferom Kamen Ingrad, koju je na lokalnim izborima platio i HSP. Do izbora je još godinu dana, dovoljno da dio Glavaševe biračke ostavine opet ode u krilo HDZ-a.
