Što bi za Natašu Novaković, koja uživa podršku HDZ-a, ali zasad ne i saborske većine, i za Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, značilo kad bi ipak dobila i taj potrebni 76. glas pri ponovnom glasovanju temeljem odredbe koja, iako vuče korijene još od Poslovnika Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, nikad nije primijenjena.
Pa niti 2015. kad su prof. dr. sc. Sanji Barić s 99 glasova nedostajala još dva da bude dvotrećinskom saborskom većinom izabrana za ustavnu sutkinju. Ali, politički teret izbora pod takvim okolnostima, ekskluzivnim silovanjem procedure, nije lako nositi. S obzirom na ulogu čelnika tijela, kroz to se i čitavo Povjerenstvo stavlja u poziciju dokazivanja svoje neovisnosti. Osobito u dvojbenim okolnostima, javnost će se propitivati je li Povjerenstvo odlučilo na određeni način kako bi dokazalo svoju neovisnost, a i argumentirane odluke mogle bi se dovoditi u pitanje. Za glasovanje o Novaković kao jedinoj kandidatkinji nema prepreke, unatoč tvrdnji oporbe, jer u zakonu piše kako u “pravilu” treba biti dvostruko više kandidata što znači da je moguć i izuzetak s jednim kandidatom. Uostalom, u protivnom bi kandidati koji ocjene kako nemaju šanse biti izabrani odustajanjem od kandidature mogli “minirati” ponovno glasovanje. Jedina pravna dvojba je može li se poslovnička odredba koja predviđa ponavljanje glasovanja u slučaju kad potrebnu većinu ne dobije “broj kandidata koji se bira” primijeniti i na izbor predsjednika tijela. U pravilu izabrani članovi između sebe biraju predsjednika pa je za pretpostaviti kako se ta odredba odnosila samo na slučaj kad se bira više kandidata nekog tijela i kad je, ako se glasuje po savjesti, a ne stranačkoj direktivi, teško dobiti potrebnu većinu glasova. Čak i u jednopartijskom sustavu, iz kojeg potječe ta odredba, očigledno su računali s disperzijom glasova pa su pri ponovljenom glasovanju sužavali izbor samo na kandidate koji su dobili određen broj glasova (40 pri prvom glasovanju ili 80 na drugom). U tom je kontekstu zanimljivo kreativno rješenje u zaobilaženju zakona koje je predlagala aktualna oporba tako da saborski odbor predloži samo pet kandidata koliko ih i treba imenovati.
Stoga, ne čudi što u zemlji uhljeba, o čemu svakodnevno svjedočimo u sve perverznijim oblicima, i tako visokorangiranoj po percepciji korupcije, pa i nakon svega kroz što je HDZ prošao i što ga još očekuje u sudnici, šef Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić nonšalantno kaže kako ne vidi u čemu je problem ako Nataša Novaković nije dobila potreban broj glasova. Ponovno će se glasovati jednom, dvaput, pa i ako ni tada ne dobije potrebnu većinu raspisat će se novi natječaj.
Premda četvero izabranih članova Povjerenstva bez čelne osobe ne mogu raditi i sazivati sjednice, a primaju plaću od po petnaestak tisuća kuna svaki.
Taj trošak na račun poreznih obveznika očigledno nije etički teret vrijedan spomena ili barem ne u mjeri u kojoj, kako se čini, Plenkoviću i njegovoj Vladi predstavlja trošak savjetnika na teret vjerovnika Agrokora, premda se oni zbog toga nisu žalili. Bačić sigurno ne bi tako govorio da plaća članove Povjerenstva iz vlastita džepa. Pitanje je i bi li se usudio tako odnositi prema državnoj blagajni, a prije svega prema hrvatskim institucijama, da mu o tomu ovisi vlastita pozicija u državnoj strukturi.
Ovako, Bačić može i s dozom suptilne arogancije reći kako ne vidi u čemu je problem, podsmjehujući se nama koji u tomu vidimo baš veliki problem. Što ako se i u povodu ponovnog natječaja ne izabere čelnu osobu. Žalosno je što baš Bačić ne vidi u čemu je problem tim više što dolazi iz drevnoga grada čiji su žitelji u doba Dubrovačke Republike jako dobro znali u čemu je problem s javnim funkcijama pa su na ulazu u Knežev dvor isklesali staru latinsku izreku “Obliti privatorum publica curate” ili u prijevodu “zaboravite privatno i brinite o javnom”. Upravo taj natpis iz Bačićeva rodnog grada izabran je kao smisao postojanja Povjerenstva te krasi njihovu internetsku stranicu. Sukob interesa, privatnog i javnog, predvorje je korupcije.
Uloga Povjerenstva je da pomogne nositeljima funkcija kako bi stalno i iznova u svojim državnim poslovima vodili računa o javnom, a ne o privatnom interesu. Premda, ni Povjerenstvo ne može pomoći Bačiću i svima koji ne razumiju kako su svoj antikorupcijski autoritet mogli ojačati upravo izborom i osoba koje su se u očima javnosti dokazali kao nepristrani kritičari njihovih postupaka. Što ne isključuje i Novaković. Ovako, ispolitiziranom silovanju njezina izbora valja dodati još i to, da će mišljenje o tomu mogu li se i kako primijeniti poslovničke odredbe, dati Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav, jedini bez vanjskih članova, ustavnopravnih stručnjaka čije bi političko mišljenje bilo korisno za sve.
Niko tu nije bez putra na glavi, a Orešković mi sve više liči na Ortynskog ili B. Dorić, koji su svojevremeno na sličan način postali medijske zvijezde. Uostalom, na to mjesto je došla na SDP-ovom valu. Onda joj to nije smetalo.