Zazivanje velike koalicije nije novost u hrvatskom političkom prostoru. Praktički od samostalnosti stalno se čuju vapaji upravo za tim političkim sredstvom koje bi, vjeruju mnogi, moglo dovesti do prevladavanja podjela u zemlji, kako društvenih tako i političkih, koje bi moglo umanjiti sveprisutne ideološke tenzije i dovesti do prijeko potrebnih strukturnih reformi. Iz izbornog ciklusa u izborni ciklus ti vapaji za velikom koalicijom sve su glasniji jer su i političke okolnosti sve kompliciranije i složenije.
Velika pomirba ili treće prženje
Kukuriku koalicija na čelu sa SDP-om posljednja je sastavila vlast bez poslijeizbornog pregovaranja 2012. godine. I to, među ostalim, i zato što je već tada SDP na čelu sa Zoranom Milanovićem oko sebe okupio poprilično širok krug političkih stranaka. Međutim, već iduća Vlada, kao i ova aktualna, suočila se s popriličnim poslijeizbornim „patnjama“. Štoviše, od 2016. godine do danas nagledali smo se svega i svačega – od mučnih pregovora dviju najjačih stranaka SDP-a i HDZ-a s Mostom, slušali smo bajke o tripartitnoj vladi, dobili za rukicu dovedenog nestranačkog premijera iz Kanade, preživjeli rušenje jedne Vlade od strane stranke koja ju je i sastavila, opet išli na nove izbore, dobili novu HDZ-Most Vladu, popratili izlijetanje Mosta iz Banskih dvora, pa ulijetanje „istinskog“ faktora stabilnosti HNS-a i sada možemo samo čekati nove parlamentarne izbore koji bi, da su danas, doista mogli biti oni koji će nam priuštiti i iskustvo te famozne velike koalicije. Jer sva relevantna istraživanja javnog mišljenja kažu da bi Živi zid mogao osvojiti i 20-ak saborskih mandata, a Most, s kojim se HDZ već dva puta opekao, oko deset. Pa si u dvije najveće stranke, logično, sve češće postavljaju pitanje je li došlo vrijeme i za konačnu veliku pomirbu ili za „treće prženje“.
Čak je i najeklatantniji pripadnik desne struje HDZ-a, zamjenik predsjednika te stranke Milijan Brkić nakon povratka iz Frankfurta na svom profilu na Facebooku konstatirao kako „nema nama naprijed dok HDZ i SDP ne sjednu zajedno za stol i dogovore se što je najbolje za naš narod i jedinu nam Hrvatsku”.
Je li Brkića na taj post inspirirala upravo situacija u Njemačkoj iz koje se baš bio vratio, a u kojoj se pokušava ići prema velikoj koaliciji CDU - SPD? Možda, nije isključeno. No upravo ta njemačka situacija inspirira i mnoge na Iblerovu trgu da dobro promisle prije nego i pomisle na veliku koaliciju. U SDP-u se itekako prati sve što se događa sa SPD-om koji je, nakon odlaska Martina Schulza iz visoke njemačke politike, pao na povijesno niske brojke. Da su danas izbori, dobio bi samo 16,4 posto glasova, tek nešto više od ekstremno desnog AfD-a, pa će novo vodstvo SPD-a imati itekako težak zadatak da svoje članstvo uvjeri kako je upravo velika koalicija s CDU-om Angele Merkel na referendumu početkom ožujka doista nužnost.
I dok je nekima na Iblerovu trgu ta situacija zvono za uzbunu i dokaz da se s velikom koalicijom ne bi trebali petljati, ima i onih u toj stranci kojima sama ideja nije mrska jer je doživljavaju i kao svojevrsni pojas za spašavanje. Potpredsjednik SDP-a Zlatko Komadina veliku koaliciju smatra mogućom samo u, kako kaže, velikoj nuždi, a drugi potpredsjednik SDP-a Peđa Grbin ni u tom slučaju.
– Velika koalicija niti je izgledna niti potrebna. Dapače, jednako je daleka kao što je bila u vrijeme dok je na čelu HDZ-a bio Tomislav Karamarko zbog stavova HDZ-a koji su identični Karamarkovima, samo upakirani u simpatičniju, Plenkovićevu vanjštinu. Za sve nas u politici recentni događaji u Njemačkoj, u kojoj je SPD u slobodnom padu otkako je otvoreno izravno pregovaranje o velikoj koaliciji, pokazuju da bi se isto dogodilo i u Hrvatskoj – smatra Grbin. Na izravno pitanje misli li da bi neki njegovi kolege mogli gurati upravo tu opciju ako bi to bio jedini način da se dočepaju vlasti, Grbin kaže kako se boji da je i to moguće.
– Koliko bih god na to pitanje želio odgovoriti niječno, siguran sam da velika većina članova moje stranke to neće prihvatiti. Ulaskom u takvu veliku koaliciju SDP bi prestao biti SDP. Odluku o takvoj koaliciji morali bi podržati i Predjedništvo SDP-a i Glavni odbor, a poznavajući svoje kolege, uvjeren sam da velika većina na to ne bi pristala – smatra Grbin.
Njegov stranački kolega Ivan Račan drugog je stava. On pak misli da je velika koalicija na vlasti u Hrvatskoj moguća, i to, s obzirom na sadašnje političko stanje, vjerojatno već nakon idućih parlamentarnih izbora.
– To će jednostavno biti interes i SDP-a i HDZ-a. Obje stranke će pod egidom čuvanja nacionalnih interesa, kao što je sada HNS u koaliciji s HDZ-om, biti spremne na takvu suradnju jer drugih partnera za formiranje vlasti neće biti. S Mostom i Živim zidom nitko neće moći sastaviti vlast, a tzv. Amsterdamska koalicija vjerojatno će imati premalo mandata – smatra Račan. Naravno, to tako, dodaje, izgleda u ovom trenutku i puno se toga do izbora može i promijeniti.
– HDZ ima očite probleme na relaciji premijer - predsjednica države te između svojih konzervativnih i centraških jezgri, a i sam teret vlasti može dovesti do novih problema. SDP se mora konsolidirati, ali pri tome nema samo problem vlastita ustrojstva i djelovanja nego već ima i nove političke protivnike koji prijete oduzimanjem glasova. To je najvidljivije u zagrebačkom bazenu, u četiri izborne jedinice gdje stranka Milana Bandića raste, a pojavio se i pokret Zagreb je naš – smatra Račan.
HDZ i SDP suvremene stranke
Bivši premijer i bivši predsjednik HDZ-a Ivo Sanader veliku koaliciju kao potrebu ne promatra kroz aktualni politički trenutak jer drži da je sadašnja Vlada stabilna i da će potrajati do kraja mandata nego iz načelnog stajališta da u Hrvatskoj jednom mora doći do suradnje dviju najjačih hrvatskih stranaka, i to upravo velikom koalicijom, o čemu piše i u svojoj najnovijoj knjizi koja će uskoro biti objavljena u suradnji s Večernjim listom. Kaže da je knjigu počeo pisati još u proljeće 2017. godine potaknut globalnom situacijom i političkim procesima u Hrvatskoj. Pojašnjava razloge zašto je za veliku koaliciju.
– Prvi je razlog povijesni. Mi u Hrvatskoj još nismo završili Drugi svjetski rat, a da ne govorimo o poraću i devedesetima. Rasprave još traju, postoje duboki rovovi čije nepovjerenje seže u Drugi svjetski rat, još nisu zatvorene teme ustaša i partizana, velikih zločina koje su počinile i jedna i druga strana. HDZ i SDP nisu sljednici ustaša i partizana. To su suvremene stranke. Da, SDP je nastao iz Saveza komunista RH, ali se tijekom 90-ih transformirao u socijaldemokratsku stranku. HDZ je nastao na tragu starčevićanstva, radićevštine i na pozitivnim aspektima hrvatske ljevice i antifašizma. Međutim, u kolokvijalnom smislu se HDZ i SDP smatraju, što je i točno, strankama desnog i lijevog centra i oni nose najveću odgovornost da barem na političkom planu završimo Drugi svjetski rat, poraće i devedesete. Kakvo će mišljenje sutra o tim temama imati povijest, ostavimo povjesničarima, ali politika ima odgovornost da spriječi moguće sukobe jednih i drugih i da te duboke rovove koji su iskopani još u Drugom svjetskom ratu zatrpa – kaže Sanader koji drži da je potrebno donijeti i političku deklaraciju u kojoj bi se objasnilo zbog čega je potrebno ići u veliku koaliciju upravo iz povijesnih razloga, o čemu, između ostalog, piše i u svojoj novoj knjizi.
Jedina razlika - ideologija
Drugi razlog za veliku koaliciju, dodaje Sanader, potreba je za brzim napretkom zemlje jer je činjenica da snažna većina može donijeti strukturne reforme, za razliku od jedne stranke na vlasti s malim partnerima.
HDZ i SDP najjače su hrvatske stranke i svaki put kada je jedna od njih na vlasti, druga je dovoljno jaka da bude snažna oporba i da oponira u ključnim stvarima. Upravo zbog toga Hrvatska sve više gubi korak sa zemljama kojima je do jučer bila primjer, smatra Sanader.
– Velika koalicija HDZ - SDP imala bi premoćnu većinu u Saboru i bila bi sposobna rješavati probleme koje inače ne može rješavati. Govorim to iz osobnog iskustva. Pitanje je što bi to značilo za treće, četvrte stranke. One bi, budu li mudro radile, mogle ojačati, ali to ne smeta jer u načelu one i moraju zadržati kontrolnu funkciju oporbe – smatra Sanader. Jačanje tih manjih opcija, dodaje, ne treba nas brinuti jer u načelu bitno je da zemlja ide naprijed, da ljudima bude bolje i da se stvori zemlja blagostanja koja se može razvojem i gospodarstvom nositi s drugim zemljama.
Da je suradnja najvećih stranaka u zemlji nužna za razvoj Hrvatske, pogotovo za izlaz iz lošeg stanja u kojem se nalazimo, slaže se i Ivan Račan, ali ako bi velika koalicija bila puki interes HDZ-a i SDP-a za obnašanje vlasti podjelom sinekura, uhljebljivanjem i sličnim, tada sigurno, dodaje, ne bi Hrvatskoj donijela ništa dobro.
– Povijest hrvatske demokracije pokazuje da je takve suradnje bilo jako malo. Osim Vlade nacionalnog jedinstva i Saveza za Europu, nacionalnih konsenzusa gotovo da nije bilo. Ako je budućnost velika koalicija, bilo bi dobro da SDP i HDZ sada pokažu da su sposobni razgovarati o najvažnijim pitanjima i da je konsenzus o nečemu moguć. Tema je mnogo. Državno ustrojstvo, izborni i politički sustav, reforma državne i lokalne uprave i samouprave, reforma pravosuđa... Ako sada nije moguće postići konsenzus o bilo kojem od tih velikih pitanja za budućnost Hrvatske, zašto bi onda to bilo moguće u velikoj koaliciji? – pita se Račan.
Politički analitičar Ivan Rimac smatra pak da Hrvatska uopće nije blizu velikoj koaliciji i da je to tema koju su nametnuli mediji i koja je postala važna u sferi svega što se događa u Njemačkoj gdje traju pregovori upravo o velikoj koaliciji između CDU-a i SPD-a.
– Analogno je nastala i ideja da bi se i u Hrvatskoj moglo i trebalo dogoditi isto, ali razlika je velika. Unutar njemačkog političkog prostora poslijeizborno je pregovaranje bilo vrlo često. Osim toga, u Njemačkoj su stranke vrlo precizne u definiranju svojih političkih programa, za razliku od naših stranaka kojima manjka programa pa samim time i programsko usklađivanje otpada kao opcija. Kod nas bi se to svelo na podjelu političkih pozicija, a ne na raspravu o programu, a u takvoj je situaciji teže pregovarati, pogotovo kada su ideološke podjele gotovo jedina distinkcija između HDZ-a i SDP-a pa i unatoč tome što su i jedni i drugi izgubili ponešto od toga u posljednje vrijeme. A teško je naći distinkciju osim volje dviju stranaka da podijele kolač – objašnjava Rimac.
Ono što bi otežalo eventualne pregovore o potencijalnoj velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a, dodaje, vrlo je agresivna aktivnost skupina vezanih uz ideološke pozicije Katoličke crkve u Hrvatskoj. One bi ne samo ometale nego bile i snažni kritičari takvoj koaliciji, drži Rimac.
‘Pomoć’ izvana
– Sličnu smo situaciju imali i kod potencijalne koalicije SDP-a i Mosta na pretprošlim izborima kada je Most bio u poziciji da odlučuje s kime će sastaviti vlast, s HDZ-om ili SDP-om, i kada je odabrao SDP. Dovoljno se sjetiti tadašnje reakcije Crkve koja je bila oštro protiv toga i na kraju se to nije ni dogodilo – podsjeća Rimac.
Uvjeren je i da bi obje velike stranke, i HDZ i SDP, birači kaznili da uđu u veliku koaliciju. Obje bi, drži, gubile pozicije s obzirom na to da velik dio birača ionako već smatra da su dovoljno dugo te strukture na vlasti i da žele nekog novog. Usporedo bi porastao, drži, broj nezavisnih stranaka i stranaka poput Živog zida i Mosta koje ne bi imale snagu da vode državu. Ipak, razmišljanja o velikoj koaliciji su realna s obzirom na aktualnu političku situaciju.
– Okidač za pregovore o velikoj koaliciji može biti i potreba za stvaranje stabilnije vlasti, ali teško da bi urodili plodom zbog trgovine pozicijama u vlasti. Tako sastavljena vlast bila bi pod izuzetnim pritiskom da napravi velike pomake i da pokrene snažnije reformske poteze koji bi konačno doveli Hrvatsku u mnogo bolju poziciju od one u kojoj se trenutačno nalazi – kaže Rimac. Rješenje je, dodaje, da stranke promijene način govora i djelovanja, da uspostave izravni kontakt s biračima i da se vlast orijentira na povećanu administrativnu efikasnost. Moraju se dubinski i suštinski promijeniti jer će u suprotnom iz izbora u izbore imati sve manju podršku.
– Velike stranke moraju shvatiti da nisu jedine u društvu. U protivnom će im se događati ovo što se događa, a to je procvat malih opcija koje će se sve više pojavljivati i remetiti strukturu odlučivanja. Bit će i sve više građanskih udruga koje će političkim strankama nametati željene stvari bez rasprave te će jačati diktat takvih skupina koje onemogućavaju normalan proces demokratskog odlučivanja. A politika postaje sve slabija i ne može primjereno reagirati na te nove procese – ističe Rimac.
Jedno je sigurno, rasprave o velikoj koaliciji traju već godinama, a nastave li se političke krize u strankama, dođe li do bujanja populističkih trećih puteva i budu li se reforme za kojima zemlja doslovce vapi i dalje odgađale, pritisci da do velike koalicije u konačnici i dođe bit će sve veći.
U neslužbenim razgovorima i danas je već teško naći nekog velikog protivnika, pa čak i neki zastupnici iz oporbenih manjih stranaka smatraju da je to manje zlo od potencijalnih političkih križaljki koje bi se mogle nametnuti nakon idućih izbora ostanu li stvari u političkoj areni nepromijenjene.
Nije isključeno i da će svoju ulogu u tom približavanju dviju najjačih stranaka odigrati i neki međunarodni faktori. Koji sigurno ne gledaju s oduševljenjem porast popularnosti populističkih opcija koje se temelje na neznanju, strahu, senzacionalizmu...
Pogledajte i galeriju: Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti
prakticnije je da jedan ili dva mandata krade hdz jer puk hrvatski lakse podnese onda jedan mandat pljacku prepuste sdp..i tako ...tik...tak puk hrvatski ne moze znati i sdp i hdz djeluju po dogovoru... sve je podijeljeno malo.mi vama malo vi nama 80% hdz su bivsi clanovi partije samo sad su veliki domoljubi use nase i podase...da su ista napravili ne bi se stanovnistvo iseljavalo....ko za vrijeme juge koja razlika pa milijun hrvata je siromasno....a kgk misli da svi imaju poslugu ili ne misli ta tko ce iz prkna misliti..