Prva upečatljiva slika koju smo uočili u Buenos Airesu bila je nasmiješeno lice Evite Peron preko čitave južne strane nebodera na Aveniji 9. srpnja. Sa sjeverne strane jednako je velik mural na kojem Evita drži govor, premda se čini da pjeva. Autor murala je Alejandro Marmo, a postavljeni su 2011. godine. Maria Eva Duarte de Perón, od milja zvana Evita, svjetski je poznata, tragična povijesna figura Argentine. Popularnosti su naročito pridonijeli album koji su 1976. pod nazivom "Evita: An Opera Based on the Life Story of Eva Peron 1919-1952" producirali Andrew Lloyd Webber i Tim Rice, nagrađivani i višestruko u Londonu i na Broadwayu te u Ujedinjenom Kraljevstvu izvođeni mjuzikl "Evita", kao i istoimeni američki muzičko-povijesni film iz 1996. godine u kojem Evu Duarte glumi i pjeva Madonna, jedna od ikona našeg doba. Njezino je tijelo nakon niza nevjerojatnih peripetija mir pronašlo na impresivnom groblju Recoleta, gdje se u svakom času može sresti po nekoliko ljudi koji se mole za nju.
U centru grada, na Plaza de Mayo, dominira Casa Rosada, lijepa ružičasta zgrada u kojoj je sjedište vlade i ured predsjednika Argentine, koji je ujedno i predsjednik vlade. S balkona te iste zgrade narodu su se obraćali Eva i Juan Perón kasnih 1940-ih i početkom 1950-ih. U zanimljivom šatoru ispred palače, Francisco Morales i njegovi kolege dvije godine i pet mjeseci čekaju da ih današnji predsjednik Alberto Ángel Fernández primi na razgovor o pravu na zemlju starosjedilaca (indigenous people, pogrešno nazivani Indijancima) koje im vlada zasad ne priznaje. U travnju 2020. Međuamerički sud za ljudska prava proglasio je Argentinu odgovornom za kršenje prava starosjedilaca na imovinu njihovih zajednica, kulturni identitet, zdrav okoliš te hranu i vodu. Pripadnika starosjedilačkih skupina je oko 955.000, odnosno više od 2% ukupnog stanovništva Argentine. Kupujući od njih suvenire, na neki im način dajemo podršku.
Iza Casa Rosade prema Rio de la Plata u ciglenim niskim pravokutnim zgradama na Puerto Madero, na potezu dugom nekoliko kilometara, smještene su javne ustanove, trgovine, restorani, kafići, trgovine i hoteli. U više takvih zgrada pri samom kraju ovog poteza sjedište je i centralni dio Katoličkog sveučilišta Argentine (UCA), osnovanog 1958. na kojem je Jorge Mario Bergoglio, odnosno poslije izbora za papu 2013. Franjo, bio veliki kancelar. Na UCA je od 15. do 19. srpnja više od 3000 znanstvenika iz cijelog svijeta, uključujući mene, sudjelovalo na Svjetskom kongresu Međunarodnog politološkog udruženja.
Luka izgrađena na Puerto Madero 1889. nije mogla primiti ozbiljnije brodove zbog pogrešaka u projektiranju pa je prostor bio zapušten sve do 1918., kad je sagrađena javna promenada s plažom uzduž obale Rio de la Plate pod imenom Costanera Sud. I ona je postala neupotrebljiva zbog zagađenja tijekom 1950-ih. Projekt, započet 1990-ih, s očuvanjem starih ciglenih i izgradnjom novih poslovnih i stambenih zgrada te uređenjem niza zelenih površina za odmor, zabavu, šetnju i rekreaciju uz obalu Rio de la Plate kvalitetan je primjer urbane regeneracije. Brojne stare lučke dizalice načičkane su po Puerto Madero kao simbol starih vremena.
Tu je i terminal s kojeg polaze trajekti koji voze preko rijeke, u Coloniju i Montevideo. Povremeno starom prugom prođe vlak s nekoliko vagona. U jednom od moderno uređenih kafića uživali smo u sunčanom danu, kad je stigao par sa psom i sjeo za stol pored nas. Pas je lijep i poslušan, zove se Aron. Budući da i mi imamo psa, započinjemo razgovor, najprije o psima, onda o zemlji iz koje dolazimo.
– Oh, moj djed, mamin otac došao je od tamo, iz Boke kotorske, Perović se prezivao, bio je pomorac. Uvijek je govorio o svojim parcelama zemlje koje su ostale u rodnom kraju.
Tako smo upoznali Alejandra Aguayoa i njegovu ženu. I on je studirao pravo, ali je odustao na trećoj godini, zaposlio se i radi u špediciji. Bio je radio i u SAD-u pa dobro govori engleski, što ovdje ipak nije čest slučaj.
– Javit ću ti se kad dođem u Europu i budem imao pravnih problema – šali se Alejandro.
Razmijenili smo e-mail adrese, zapratili se na Instagramu, svijet je danas lako povezati, barem online. Pozivamo ga da svakako posjeti Boku kotorsku te možda ipak provjeri što je s onim zemljišnim parcelama, mogle bi danas biti jako vrijedne i dobro se prodati.
Vraćajući se prema hotelu, usmjerili smo se opet prema Plaza de Mayo. Zbog previše popijene vode i argentinskog piva imamo potrebu svratiti u mali kafić preko puta Casa Rosade. Zanimljiva unutrašnjost, starinske stvari, šank iza kojeg je otvorena prostorija za spremanje malih jela. U WC-u razočaranje, vodokotlić ne radi. Voda se ulijeva kantom, ali ni u njoj nema vode. Zovemo vlasnika. Ah, kaže, sve ću ja to srediti. Neugoda. Pitam ga kako se zove. Toni. Antonio, ispravlja se. Snimamo selfie. Osebujan tip. Uskoro stiže lijepa mlađa žena koja mu se očito sviđa pa svu pažnju poklanja njoj. Razgovaraju, on je emotivan, ona koketna. Na odlasku joj poklanja bočicu vode iz frižidera. Odlazimo, želimo mu sreću, ali odlučujemo ovamo više ne svraćati, iz očitih razloga.
VEZANI ČLANCI:
Hrana ukusna i obilna
Prozori restorana u našem hotelu gledali su na Aveniju Lima. Avenija je široka, nekoliko je traka za automobile. Na nju se nadovezuju po dvije trake u svakom smjeru za autobuse. A nakon toga slijedi još jedna avenija s nekoliko traka. Pješaci ne stignu prijeći širinu koju čine dvije avenije i autobusne trake odjednom, nego u dva ili čak tri navrata. Automobili koji skreću u pravilu ne staju pješacima na zebri pa valja biti jako oprezan. Javni prijevoz u Buenos Airesu počiva na autobusima, podzemnoj željeznici i taksi prijevozu. Automobilski promet posebno je gust navečer. Nevjerojatno opremljeni i stari kamioni, dostavni kamioneti te osobni automobili jednostavno mame na fotografiranje.
Jedna od stvari koje smo brzo naučili je potreba paziti kamo se staje u hodu, bez obzira na to je li riječ o centru grada ili kakvom drugom dijelu Buenos Airesa. Ljudi vole pse i inače se dobro brinu o njima. Ljubimci dobro izgledaju i ima ih jako puno. Vidjeli smo puno ljudi koji uredno pokupe iza svojih ljubimaca, no ima i onih drugih.
Dobra je hrana jedna od karakteristika Buenos Airesa, odnosno Autonomnog Grada Buenos Aires, na čijem području, prema podacima s popisa stanovništva iz 2022., živi 3,1 milijun ljudi. Posvuda smo jeli dobro, pri čemu smo zbog blizine mjesta održavanja konferencije nekoliko puta jeli u restoranu Siga la Vaca koji nudi obilje mesa, ali i druge hrane, u neograničenim količinama. Doista, svatko za neveliku cijenu uz litru pića ili butelju dobrog vina može pojesti što god i koliko god može, s tim da je uračunat i desert, također izvrstan. Posvuda u gradu jedu se peciva premazana maslacem i glazirana šećerom, medialunas, polumjeseci. I drugi slatkiši, torte, kolači i sladoled jako su ukusni.
Buenos Aires je administrativno odvojen od provincije Buenos Aires. Područje koje čine provincija i autonomni grad naseljava više od 20 milijuna ljudi, što je oko 45% stanovništva Argentine. Zato ne čudi koncentracija ekonomskog, kulturnog i intelektualnog potencijala ni činjenica da je Buenos Aires, nazivan i Parizom Južne Amerike, jedna od najatraktivnijih svjetskih metropola. Sjedište provincije je u La Plati u kojoj je živio naš Ivan Vučetić (1858. – 1925.), poznat po otkrivanju daktiloskopije i otisaka prstiju kao pouzdane metode identifikacije ljudi.
Buenos Aires je grad suprotnosti. Zgrade u elitnim dijelovima grada dobro su građene i čuvane, ulice su čiste i uredne. U jednom od takvih dijelova, Palermu, niz je dobrih restorana. Parkovi u tom dijelu, u kojem su i botanički i zoološki vrt, ogromni su, zeleni i dobro održavani. Na otvorenom se održavaju prijemi za pripadnike elite, ali s druge strane ulice spavaju beskućnici. Policije, gradske i državne, ima posvuda, sigurno ne bez razloga. Grad je pun trgovina, od običnih trafika do trgovina s ekskluzivnom robom. Potonje se zaključavaju pa za ulaz valja pokucati. Inflacija je velika, a kažu i korupcija.
Pred vratima su parlamentarni izbori, dijele se promotivni materijali, perspektivni se političari osmjehuju s televizora. Ultrapopularni nogometaš Lionel Messi je sveprisutan, na televiziji, majicama, a valjda i u srcima ljudi. Reporteri prate svaki njegov korak u Miamiju. Puno ljudi s djecom dolazi iz svih dijelova zemlje kako bi upoznali glavni grad. Popularno je sve od kože, od jakni do haljina. Predstave s tangom posebno su atraktivne navečer, danju se demonstrira. Ili svira na Plaza de Mayo. Grad vibrira.
Tango usred bijela dana
Stariji dijelovi grada puni su manjih kuća, građenih u kolonijalnom ili eklektičkom europskom stilu. Zatvorena tržnica u centru San Telma, prvoj komuni, povijesnoj jezgri Buenos Airesa, kao i restorani i kafići te nedjeljni sajam na Plaza Dorrego i u okolnim uličicama prave su pitoreskne poslastice za domaće ljude i turiste. Šušur, šarenilo, tango usred bijela dana, antikviteti, suveniri, mnoštvo dobro raspoloženih ljudi, a možda i pokoji džepar, sve je to dio jedinstvene slike stare gradske jezgre Buenos Airesa. Ima puno urednih, živopisnih, lijepih i održavanih kuća s obojenom i osvježenom fasadom. No, u obližnjim ulicama ima i krajnje zapuštenih pa i napuštenih kuća, praznih mjesta na kojima su nekad bile kuće, a sad su neugledna parkirališta, loših ulaznih vrata, neurednih, prljavih dijelova. Atmosfera je ovdje ipak mirnija.
Blizu San Telma, u Muzeju suvremene umjetnosti, impresionirali su me radovi nastali u okviru pokreta Manifiesto verde te apokaliptični postav o svijetu smrti posvećen ekološkim i ljudskim prijetnjama, neko imaginarno zlo širi crnilo ispod kojeg se naziru ljudska tijela, već mrtva ili u agoniji. Postav je uzbudljiv i upozoravajući, tek se priroda izdvaja kao mogući spas. Nedaleko je i Nacionalni povijesni muzej, također zanimljivog postava. Kulturnih institucija je mnogo, teško ih je i nabrojiti, kamoli obići u nekoliko dana koliko smo mi imali.
Po povratku prema centru grada, nakon obilaska parka Lezama, prolazimo kraj zgrade na kojoj vanjska tabla daje naslutiti kako je riječ o muzeju posvećenom Antarktici. Uputa kaže "otvori vrata i uđi". Ulazim, čuju se nečiji koraci. Izlazi vojnik u punoj spremi, stražar, spušta desnu ruku prema pištolju. Pitam ga je li ovdje muzej, gleda me, pa se nasmije i odmahne: Ne, ne, nema ovdje muzeja. Poslije gledamo na karti, tu je Argentinsko združeno antarktičko zapovjedništvo za provođenje argentinskih operacija na Antarktici. Naravno da sam ga zaboravio pitati zašto na tabli piše muzej! Hodajući dalje, Irena se šali i kaže da me samo plava jakna spasila od ozbiljnijih posljedica. Kaže, sigurno je pomislio da si časnik, a s njima se ipak ne postupa bilo kako, zarobe te pa razmijene. Da, što možeš, ima i takvih zabuna kad si na putu i ne poznaješ grad.
VIDEO: Ovo se ne viđa svaki dan: Stotine balona na vrući zrak ispunile nebo iznad Bristola
Ekipa koja voli komunizam bi rado uništila i Argentinu i Čile...