Ako je smijeh lijek, 45 minuta “PLJiŽA” je sedam dana Jadrana. Riječ je o odlično osmišljenoj i na tjednoj bazi realiziranoj ilustraciji zbilje ne samo na političkoj sceni Srbije, mada se bavi ponajprije njome. Autori su ujedno i glavni akteri satiričkog pregleda zbivanja, a po inicijalima njihovih prezimena emisija i nosi ime – Voja Žanetić, Draža Petrović te Dragoljub Mićko Ljubičić (58), institucija političke satire u Srbiji. Iza sebe ima 35 godina rada na sceni. S Vojom Žanetićem pisao je predstave (Istočno od Rajha, Brat i mir, Tamo daleko je sunce...), monodrame u kojima je sam igrao (One stvari i Danas nam je divno DNO), autor je dviju knjiga (Nacionalni park Srbija iz 1999. s nastavkom Polusmak polusveta, 2007.), tu su i uloge u filmovima i serijama i još puno toga...
Kako je nastala ideja PLjiŽ-a? Koliko dugo već snimate emisiju?
Ideja je nastala tako što je mene otprilike godinu i pol dana prije prve emisije, a to znači krajem 2016., pozvao Jugoslav Ćosić, tadašnji i sadašnji info direktor N1, s kojim se znam gotovo 40 godina, još iz Indexa 202 i Indexova radio pozorišta. Pitao me je jesam li raspoložen da na N1 televiziji imam svoju emisiju, koja bi bila nekakav humorističko-satirični tjedni komentar. Nisam u tom trenutku bio previše zainteresiran, bio sam zauzet, ali je on poslije nekog vremena zvao ponovno, pa ponovno, dok se godinu dana poslije meni nije otvorilo dovoljno prostora. Ali i dalje nisam želio da u tome budem samo ja, već sam predložio da uključimo i Voju Žanetića, a ubrzo potom Jugoslav je predložio i Dražu Petrovića, s kojim sam se znao, ali nismo surađivali. Kad se tim oformio, sjeli smo raditi koncept, što je potrajalo još nekoliko mjeseci. S gotovim konceptom i imenom emisije “PLjiŽ” kao akronimom naših prezimena, bili smo spremni. Prva emisija bila je 20. 4. 2018. na TV N1. Dvije i pol godine i gotovo sedamdeset epizoda kasnije, evo nas na TV Novoj S, u šestoj sezoni. Paralelno, emisija živi svoj život na YouTubeu, jer mnogi nas samo tamo i mogu pratiti.
Kako izgleda priprema za emisiju?
Tako što svatko od nas piše svoje komentare, skečeve pišem ili sam ili s Vojom, solo imitacije pišem sam, a malo i improviziram, a tekstove za songove radimo ili Voja i ja ili samo ja, ovisi. “Priča za laku noć“ je moja, to mi dođe kao nekakva videokolumna. I Draža ponekad da prijedlog za imitaciju, a nekad se on sjeti i pjesme koju bismo mogli obraditi. I sve se to događa tijekom dva dana – utorkom i srijedom. Utorkom pišem “Priču“ i na to potrošim dan. Srijedom preko dana se bavimo komentarima, skečevima i songom, a navečer snimamo. Četvrtkom je montaža, a navečer ide emisija. Eto dakle, u pitanju je ozbiljan i naporan timski rad, jer drukčije se ne bi ni moglo raditi nešto ovako zahtjevno i osjetljivo, a da djeluje vedro i opušteno.
Imate bogato iskustvo kao dramaturg, glumac, komičar… Mnogi vas pamte iz vremena Indeksova radio pozorišta. Kad vam je bilo lakše ili teže nalaziti inspiraciju, devedesetih ili sada?
Da, nanizalo se tu sad već nekih 35 godina rada, što pred mikrofonom, što na sceni, što pred kamerom. I ne mogu se požaliti – ako sam nečega imao u neograničenim količinama tijekom čitavog tog perioda, to je inspiracija. Turbulentna vremena nikad nisu nedostajala, non-stop se na ovim prostorima događalo i još uvijek se događa puno toga vrijednog humorističko-satirične obrade. Važno je samo naći pravu mjeru u tome, što nije uvijek lako u ova gruba i neodmjerena vremena.
Vaša se uloga u PLjiŽ-u odvija kroz tri sloja – sama imitacija glasa, gesti i izgleda ličnosti, zatim ulaženje u njegov ili njezin način razmišljanja te na kraju kritika društvenih zbivanja i vlasti kroz humor. Jeste li imali problema s nekim od stvarnih likova?
Ne, nisam. Ali nikad nije kasno za probleme, zar ne? Ipak, mislim da su u pitanju dvije stvari. Prva je ograničen domet kabelske TV u odnosu na one s nacionalnom frekvencijom, što one koji su prozvani tješi da bar njihovo biračko tijelo ne može lako vidjeti i čuti to što radimo. A druga stvar je i što i pored imitacije konkretnih ličnosti i spominjanja pravih imena u komentarima, nas ipak prije svega zanima onaj politički, javni dio ličnosti, a ne privatni. Ponovit ću, vjerujem da satira postiže svoj najubojitiji efekt onda kad se kaže sve, ali se istovremeno zadrži i neka mjera.
Kakve su reakcije publike, javnosti, političkog vrha...?
Naša publika je raznorodna, kako po godištu tako i po političkim uvjerenjima. Ima tu onih koji nas pamte iz Indeksova pozorišta, ali ima i jako mladih, čak i djece, koja nas vjerojatno uz roditelje gledaju i tako upoznaju. Vidim to po onima koji mi danas prilaze na ulici, a pripadaju generacijama koje ne znaju što smo radili devedesetih, jer nisu bili ni rođeni. Politički vrh ne pokazuje bilo kakve reakcije i uglavnom se prave da ne postojimo, ali sam uvjeren da kod kuće odgledaju neke od videa, ako ne baš svaku emisiju u cjelini. I sigurno to poslije komentiraju međusobno, ali tiho, da ih nitko ne čuje.
U jednom od sjajnih skečeva pod imenom “Gori vatra” portretirali ste do u detalje dio medijske scene za koju ne postoji granica lošeg ukusa koju se ne može još malo pomaknuti. Je li nam medijska slika danas prvi put i gora od političke?
One idu ruku pod ruku, jer niti bi bilo ovakve medijske scene da nije ovakve političke, niti obrnuto. Ekstremna vlast uvijek zahtijeva ekstremne dominantne medije kao oslonac, a najtoksičniji mediji ostaju na ovako visokom nivou utjecaja samo pod vlašću koja ne podnosi istinu i koja od pravog novinarstva mora bježati, psujući ga i proklinjući, ako ga baš ne može sasvim eliminirati.
Kad usporedite današnji politički establišment s onim iz devedesetih, koju razliku najprije uočavate?
Prije svega su okolnosti različite, jer nema ratova, sankcija, inflacije, nestašica... A ovaj sadašnji establišment gotovo je vojno organiziran, jer je učio na greškama prethodnih. Sve svoje uspjehe temelji na strogoj partijskoj disciplini koja nije viđena još od Titova vremena. Zato se trenutačno faktički nalazimo u jednopartijskom sistemu. Za to vrijeme, opozicija je neorganizirana, bezidejna, troma, medijski sotonizirana i iskompromitirana. A što se podnošenja kritike kroz šalu tiče, nitko još nije smislio adekvatan odgovor na to, a da reagiranjem ne ispadne samo još smješniji i time još pogodniji za kritičko ismijavanje.
Je li uopće humor na račun vlasti štetan po nju? Mogu li emisije poput vaše biti i stanoviti ispušni ventil za frustraciju naroda? Je li moguć kontraefekt, da se tako ismijana vlast na kraju i smili običnom čovjeku?
Razmislite: da se na ovaj način može dodatno omiliti vlast prosječnom glasaču, nama bi bila ponuđena najutjecajnija televizija, u udarnom terminu. Ali nije i neće, jer ovdje nije riječ o bezbrižnom humoru, budući da takav humor nije kritika vlasti. Oni koji ovo naše prate isključivo zbog humora, uskraćeni su za jedno malo dublje iskustvo, i možda nas zato ponekad doživljavaju samo kao dobre zafrkante. Za one, pak, kojima nije mrsko zaviriti malo ispod površine, naš humor je samo oblatna u koju pakiramo satirične tonove, koji bi bez humora bili previše gorki i teški za probavu. Satira je ono što nas istinski zanima u “PLjiŽ”-u. Uz nju redovno koristimo i parodiju kroz obrade pjesama, a služimo se i groteskom. Kad je riječ o stilskim figurama, u ponudi imamo, ironiju, sarkazam, hiperbolu, antitezu, metaforu, metonimiju, onomatopeju, ali i sva ostala izražajna sredstva koja se mogu plasirati a da i ne ustanemo iz one tri fotelje. (smijeh)
Može li se uopće današnje društvo svemu unatoč dovoditi u istu ravan s devedesetima?
Do pojave korone moj bi odgovor bio da u cijelom okruženju postoji više razlika nego sličnosti s devedesetim, pa bih ponovo istaknuo ratove, izolaciju, nestašice. Ali sad mislim da je sve izokrenuto naglavce zbog pandemije i da nam je po svim pitanjima u sljedećih godinu, godinu i pol dana izvjesna samo – neizvjesnost. Čitav svijet, taman i da se hoće vratiti na isto, teško da će moći, što osim loših ima čak i svojih dobrih strana, ali to je već odgovor na neko drugo pitanje.
Nedavno je obilježena okrugla, dvadeseta godišnjica Petog oktobra, prevrata u kojem je okončan režim Slobodana Miloševića. Jednom ste prilikom izjavili da je Milošević bio alfa i omega vaših života. Jeste li mislili da se može ponoviti tako izrazita dominacija jedne figure na političkoj pozornici, naročito u javnom nastupu?
Ako je Milošević bio alfa i omega naših života, onda se Vučić potrudio i još uvijek se trudi da bude i ostane alfa, beta, gama, delta, epsilon, zeta, eta, teta, jota, kapa, lambda, mi, ni, ksi, omikron, pi, ro, sigma, tau, ipsilon, fi, hi, psi i omega naših života. Ne zamjerite na uzurpaciji prostora recitiranjem kompletnog grčkog alfabeta, naučio sam ga napamet još kao dijete, ne sanjajući da ću ga ikad iskoristiti u ovakvom kontekstu. Ali to vam dovoljno govori koliki je utjecaj aktualnog predsjednika na naš svakodnevni život, ne samo politički. Mislili smo da je s tim gotovo s Miloševićem, ali očigledno je da nismo bili u pravu.
Za predsjednika Srbije Svetlana Bojković je u jednom intervjuu izjavila da joj djeluje kao neostvareni glumac. Dijelite li vi taj dojam?
Složio bih se s našom velikom i ostvarenom glumicom, Svetlanom Bojković, uz jedan dodatak: naime, mislim da iz njega ne izbija samo taj neostvareni glumac nego i mnoge druge neostvarenosti. Ima on u sebi isto tako neostvarenog novinara, direktora televizije, marketinškog stručnjaka, liječnika, inženjera, filozofa, pravnika, ekonomista, biznismena, sportskog trenera, neostvarenog premijera i svakog mogućeg ministra koji vam padne na pamet. Možda po toj inerciji i nije ostvaren kao predsjednik svih građana, nego predstavlja samo svoje političke istomišljenike.
Je li vam kao komičaru i kritičaru političkih aktera posao olakšan ili otežan činjenicom da vlast, što i nije slučaj samo u Srbiji, djeluje karikaturalno, gotovo kao parodija?
Jest teže nego ikad natjecati se svakog tjedna u karikiranju s onima koji se gotovo svakodnevno samokarikiraju, a posebno što na sve odmah odreagiraju i društvene mreže, gdje bude i vrlo kreativnih komentara. Ali mi je to istovremeno i izazov, jer kritizirajući sistem, ja u stvari stalno radim jedno te isto, samo kroz razne forme. Skoro kao u “Stilskim vježbama” Raymonda Queneaua.
Koji je konačni ishod pada vrijednosti i standarda na svim razinama praćenog paradom prostakluka? I je li vas iznenadilo da prvi put u tome imamo pratnju na svjetskoj razini?
Dobar vam je taj dodatak na kraju – da imamo pratnju na svjetskom nivou. Ne, nije me iznenadilo ništa, osim brzine kojom se to širi. Sve ostalo se kad-tad moglo očekivati. Konačni ishod deficita razuma i mjere i suficita prostakluka i agresije već je doveo do srozavanja svih vrijednosti i standarda, ali bojim se da tu nije kraj. Odavno imam dojam da ljudski rod vrijedno radi na samouništenju, direktno ili indirektno. Pogledajte samo kako je jedan mali virus porazio našu ogromnu aroganciju i iz nje proizašlu ignoranciju.
Rođeni ste Beograđanin. Kako biste danas opisali svoj grad?
Nema grada koji više volim, ali ni onog koga mi je više žao. On jednostavno nema sreće s nama koji u njemu živimo, a još više s onima koji njime upravljaju. Pretvoren je u laboratorij za infrastrukturne, estetske i sociološke eksperimente, jer ono što on i njegovi građani trpe posljednjih godina teško da se može nazvati drukčije. Bit će potrebno istinske volje neke nove vlasti, uz puno urbanističkog znanja, vremena, novca, ali i strpljenja građana da se to sve ispravi.
Početkom devedesetih bili ste glavni glumac u projektu Želimira Žilnika pod nazivom “Tito po drugi put među Srbima”. Hodali ste ulicama Beograda u maršalskoj uniformi i razgovarali s građanima, a kamera je pratila razgovore, reakcije. Kako biste se danas proveli da napravite isto?
Nešto mi govori da ne bi bilo previše različito. Jedino što ne bi upalilo da opet budem Tito, jer se njega i njegova vremena ne sjeća dovoljan broj ljudi, a tada je mnogima još uvijek bio u svježem sjećanju. Onda je to bilo rizično napraviti zbog povampirenih i ratovima potpirivanih strasti, zbog mnogo oružja koje su ljudi nosili na sebi i gnjeva koji su nosili u sebi, zbog sveopće neimaštine, zbog sankcija i izolacije. A dijelom i zbog toga što su neki od onih koje sam sretao mislili da je upravo Tito među najodgovornijima što je do toga došlo. Danas je mnogo toga drukčije: nema ratova, nema sankcija, nema inflacije i nema nestašica. Ali zašto nam onda nije dobro? Što nam sad smeta i kome to sve smeta? Zar nije zlatno doba u tijeku i zar ne osjećaju sve njegove blagodati? E, to su stvari koje bih pitao ljude na ulici, kad bih se prošetao prerušen u Vučića, budući da je on sad najveći Tito poslije Tita. Ili bi to bar želio biti.
Mićko Ljubičić i njegov PLJiŽ je nešto najbolje što se može pogledati na našim televizijama. Pametno, duhovito, oštro, precizno. 45 minuta čiste uživanciju.