Da dolazim iz nekog sasvim drugog svijeta i ovih dana zapnem na Zemlji i da nemam ama baš nikakvog pojma o ovdašnjim običajima i kultovima, bio bih posve uvjeren da je Božić praznik kojim se slave mobilna telefonija i proizvođači piva. Na sve strane poruke kojima nas se pritišće da ne odugovlačimo u odluci da pijani neprekidno telefoniramo pa se ne bih začudio da i samom Isusu, u onim njegovim gaćama, na križu ne zazvoni mobitel.
Iz prilično objektivnih razloga Isus se ne bi mogao odgovoriti na poziv, osim ako nema aktivan hendz-fri pa to onda znači da je popriličnim brojem propuštenih poziva opteretio memoriju smartfona ili neke slične mrcine. Nisam od onih koji se skanjuje nad ovime što je Božić postao jer ne dijelim stav da smo ga mi pretvorili u konzumerističko čudovište. Da Božić nije imao konzumeristički potencijal, nikada i ne bi mogao postati ovo što je danas – rasprodaja jeftinih emocija, plitkih vjerovanja i skupih, nepotrebnih stvari.
Uostalom, svaka religija dosad u sebi je nosila ideju trgovine, a s prvim izgrađenim hramom institucionalizirana je politika i to u trenutku kada je svećenstvo prisvojilo ekskluzivno pravo na reinterpretaciju božjih ne poruka nego zamisli. Čitači božjih misli time su cementirali položaj u društvenoj hijerarhiji i to povlaštenim posredništvom, a kako svaka trgovina počiva baš na filozofiji posredovanja, kada se tome doda još i povlaštenost, onda je jasno da sada već govorimo o monopolu.
Zato i vjerski sukobi ne predstavljaju nikakvu svetu mudrost nego jednostavan rat oko trgovačkog monopola na tumačenje božje ljubavi. Iz toga vjerojatno proizlazi i teško shvatljiva logika kršćanskog antisemitizma iz kojeg ispada da su kršćani ljutiti na Židove zato što su Židovi ubili Židova koji je utemeljio kult koji su u kršćanstvo, igraonicu za okupljanje nežidova, dizajnirali upravo sami – Židovi. Da nisam odgojen u tradicionalno tolerantnom i ljubavi punom kršćanskom duhu još bih nakaradno pomislio da je spomenuti antisemitizam u stvari kršćanska ljutnja na sebe same. Samo to ne može biti jer religije su racionalne kategorije.
Zato i je Božić danas jednako prigodno proslaviti u crkvi kao i u šoping-centru; bog je podjednako udaljen od obje lokacije. Veselje Božića, onako kako je u startu zamišljeno, bila je jednostavna solsticijska kompilacija koju možemo pratiti, recimo, još u Mitrinu kultu koji baš na zimski suncostaj slavi svoj rođendan i čije rođenje slave pastiri. I Mitra je organizirao posljednju večeru i uzašao je na nebo, a trebao bi se vratiti kao Sol Invictus, Nepobjedivo sunce. Sličnosti su očite, ponegdje i doslovne, božićno prilagođene deifikaciji Isusa, u čemu je ključnu ulogu, naravno, imao Savle, jedan od najvećih marketinških stručnjaka svih epoha.
Mudro uzimanje onog najboljeg, najpotentnijeg i najlukrativnijeg iz dotadašnjih kultova vodilo je ovome što imamo danas. Supremaciji ideje nad činjenicom. Uvjeren sam da je takav pristup kreativnog odjela koji se bavio dizajnom Božića bio potpuno ispravan i da je u kompiliranju pokazao svoj genij na kojem bi mu morali pozavidjeti svi ovi današnji nadrimarketinški stručnjaci koji nam prodaju obvezujuću tehnologiju i besmislene poruke. Jer “umjetnost je ništa bez znanja”, kako se počelo tvrditi u gotici. A što se nas danas tiče, još će jedan Božić proteći u umjetnosti neznanja i zahvali Bogu da se ne moramo sami mučiti oko njegovih poruka. Sve će nam ih prenijeti, objasniti i opet ćemo s nadom čekati sljedeći ciklus u kojem će dani biti sve duži pa preko uskrsnog tjedna do ljetnog suncostaja i tako u neprekinutim prirodnim ciklusima.
Uvjeravat će nas da je pravi život onaj koji se odvija u reklamama u kojima je sve idilično, gdje su boje jake, ljudi nasmijani, glazba optimistična, gdje se zbog nas grli život i pije pivo, gdje su ljudi dobronamjerni, zaposleni, iskreni, neopterećeni. Kakav je to život u reklamama? Stvaran? Ili je možda duboko pogrešan onaj koji mi živimo vjerujući da je stvaran? Blagoslov onoga koji bi trebao obgrliti sve svjetove i mudrošću, snagom i ljepotom kreirati svaki život bez iznimke, nadam se da će dotaći vaše domove. Jer danas nam je svaka pomoć dobrodošla. Ali samo da se previše ne oslanjamo na tehnologiju. Jer da je i Isus, nekom drugom zgodom, u mobitel zavapio “Eli, Eli lama...” vjerojatno bi ga prekinuo poznati metalni glas: Osoba koju ste nazvali trenutačno ne može odgovoriti na vaš poziv. Molimo vas, nazovite kasnije.
nipošto ne bih povlačio paralelu između konzumerizma i ideje Božića, na stranu što je sama ideja neutemeljena; teško je i Crkvu držati većinom odgovornom za to, za razliku od onih koji koriste svaku prigodu emocionalno iskoristiti čovjeka; s druge strane, prestrašno je gledati tzv. kršćane koji šopingiraju i kupuju darove sebi i najbližima, a "oni koji ti ne mogu uzvratiti" nisu im ni u primisli, koji padaju pred poganim anglosaksonskim običajima, uključujući idiotskog djedicu