Dobrom majstoru treba više vremena da sagradi do krova novu kuću nego što je Emmanuelu Macronu trebalo da podigne novu zgradu državne vlasti i da je po sistemu ključ u ruke preda na upotrebu Francuzima kad u nedjelju na biralištu uplate posljednju ratu glasova na njegov račun.
Pred takvim pothvatom šešir skidaju i njegovi protivnici. Politika ne poznaje slučaj da netko u velikoj europskoj državi i u razvijenoj zapadnoj demokraciji krene od početka, kao nepoznati, moglo je izgledati i nadobudni mladić, i u godini dana pokupi svu vlast. Usporedba s Donaldom Trumpom završava na tome da ni američkoga milijardera nitko nije očekivao u Bijeloj kući; sve drugo je različito među njima. Sa svim sličnostima u poretku, Francuska sa svojim prosvjetiteljskim duhom nije isto što i bogata liberalna Amerika, gdje se s novcem može sve kupiti. Ni veliki Charles de Gaulle nije marširao na vlast s takvom elegancijom kad je 1958. dolazio na čelo države da je spasi od kaosa političke nestabilnosti i pogibelji rata u Alžiru. Iako je imao karizmu šefa pokreta otpora i aureolu prvog poratnog predsjednika vlade, trebalo je slavnog generala moliti da preuzme u ruke sudbinu Francuske, dati mu jednogodišnji grace-period i pristati na njegove uvjete da promjenom Ustava osigura jaku personalnu vlast koju su ustavni stručnjaci nazvali Petom republikom, a de Gaulleovi protivnici „permanentnim državnim udarom“.
U takav složeni ustavno-politički ambijent ušao je mladi predsjednik s tolikom samouvjerenošću da se može činiti da je u njemu školovani monarh, a ne daroviti politički pripravnik. Formula po kojoj veliki ljudi nastaju u susretu osobnih sposobnosti i povijesnih okolnosti još će se proučavati na njegovu izvanrednom slučaju; zasad nema valjanijeg objašnjenja o fenomenu novog francuskog vladara nego da su birači nagradili odvažno i nadareno dijete sreće. I kaznili njegove konkurente. Pothvatom na biralištu Macron potvrđuje francusku tradiciju o važnosti metode u politici: kao „ministrant“ u Hollandeovoj „velikoj misi“, on je najprije na političkom tržištu ponudio sebe, kao novo lice koje bi zemlju trebalo izvlačiti iz krize; kad je (u)vidio da slika ne prolazi loše, ponudio je sadržaj novih ideja, a kad se uvjerio da i njegove ideje o reformi imaju dobru prođu, ponudio je i vlastitu stranku i nove (tj. svoje) ljude. To je kratki tečaj (iz) njegove politike progresa; nastavi li s uspjesima, iz toga bi se ploda mogao razviti makronizam, kao nacionalna, ali i europska politička vrijednost koja u sebi uključuje tri povezane ambicije: znati, htjeti i moći. Prvu je dokazao u velikoj mjeri da ne mora više izlaziti na taj ispit, druga je toliko očigledna da je ne mora ni dokazivati, a s trećom će odlučiti hoće li proći na bijelome konju ili pasti u vodu. Iako je kod njega sve teklo kao po loju, nije pokazivao tipičnu političku slabost nestrpljivosti da zgradu diže od krova.
Fantastičan uspon na tron
Kamen temeljac za „svoju“ vlast postavio je onoga dana kad je od Rothschilda prebjegao u Elizejsku palaču, a smoking bankara zamijenio običnim odijelom državnoga savjetnika; tad je prvi put osjetio parfem vlasti a da nije pobjegao u strahu da je žrtvovao (bankarskoga) goluba u ruci za (političkoga) vrapca na grani; prvi kut svoje konstrukcije podigao je ulaskom u vladu i u visoku politiku, znajući da konačni rezultat u političkoj borbi nerijetko ovisi i o sreći; drugi kut podigao je kad je izišao iz vlade, jer je pokazao da vidi sebe u politici, ali ne u nemuštoj vladajućoj garnituri; treći kut završio pobjedom na predsjedničkim izborima kad je i nevjernim Tomama postalo jasno da je nekadašnji polaznik jezuitskoga collègea naučio da se u demokraciji ne postaje Kristom bez izbornoga križa; i četvrti i posljednji kut opet gradi na biralištu da bi mogao krenuti u odvažnu rekonstrukciju zemlje, da reformira skupu i nepoduzetnu državu i da pomiri oštro podijeljene Francuze.
Njegovo vrijeme počinje kao ljubavna avantura s Francuzima. Solidnost izvedbe i nosivost cjelokupne Macronove konstrukcije još će se provjeravati kad se pojave prvi otpori korporativistički strukturiranog društva i klanski organizirane politike njegovoj vlasti. U njegovu fantastičnom usponu na vlast nije lako razlučiti što je fikcija, a što stvarnost. Jedno je već sada nedvojbeno: Macron je u visoku politiku ušao s ambicijom da za pet godina ne ostavi zemlju u stanju da se Marine Le Pen, ili netko iz njezine uže ili šire obitelji (Nacionalna fronta funkcionira na principu izbornoga kartela), treba samo sagnuti i pokupiti vlast. Jednom je spriječio šeficu krajnje nacionalističke desnice da se popne na Olimp vlasti; oduzet će joj svaku nadu u pobjedu ako ispuni obećanja da će preporoditi Francusku i oživiti Europu. Autorica njegove biografije Anne Fulda ističe u prvi plan „osjećaj superiornosti“ i „povjerenje u sudbinu“, ali i „duboki iako skriveni egocentrizam“, kao crte karaktera, koji mu ne bi dao mira da abdicira prije nego što ne pokuša sve da bi proveo svoj plan. Njegovi su prethodnici redovito odustajali kad bi se suočavali s otporom promjenama i s nepovjerenjem u vlast, te nečinjenjem gurali zemlju sve dublje u krizu.
Da je mislio odustajati, Macron bi još bio na visokoj plaći kod Rothschilda ili u sjeni Françoisa Hollandea. Kod njega nema ništa od olimpijskog duha; on računa samo (na) pobjede. U igri za vlast često se skrivaju aduti, lažno licitira i blefira protivnika: Emmanuel Macron igrao je otvorenih karata. Moglo je izgledati da provocira ili da je ludo hrabar kad je svoj politički program objavio pod naslovom „Revolucija“; ne čudi toliko programska agresivnost kad se zna da je još A. de Tocqueville postavio dijagnozu, s kojom su se na vlastitoj koži susretali svi predsjednici Pete republike, da Francuzi više vole revolucije nego reforme. Sam Macron nakon izbora ublažava težinu svoje programske teze i, s vlašću u rukama i s odgovornosti na plećima, govori o „demokratskoj revoluciji“ koju je uspješno izveo da bi s „novim ljudima“ i s „novim idejama“ mogao temeljito modernizirati državu. Lucidni analitičar Nicolas Baverez na vrijeme opominje da je u Francuskoj „reformirati isto što i večerati s đavlom“. Ne misli li odustajati, novi će predsjednik morati s đavlom i doručkovati i ručati, da otjera sve demone pesimizma, depresije, straha i nepovjerenja koji su se s neuspjesima uselili u francusko biće.
Obdaren iznadprosječno visokom samouvjerenošću, Macron spada u one Francuze koji vjeruju da im njemački filozof Peter Sloterdijk ne laska kad kaže da je njihova zemlja „najodvažniji laboratorij u povijesti“, „zemlja svjetionik među europskim državama“ i „najprogresivnija i najaktivnija nacija“. Takvo povijesno lice Francuska nije pokazivala u posljednjih 40-ak godina; Macron im želi vratiti povjerenje u vlast i nadu u bolju budućnost premda je i njemu kristalno jasno da se i Francuska nalazi u „bolnici koja se zove Europom“. U novom konziliju europskih državnika on bi trebao biti i specijalist i liječnik opće prakse. Još treba vidjeti završava li s njime dominacija ideologije ili počinje vrijeme nove politike? Kod slaganja vlasti, Macron nije napravio tipičnu pogrešku političara koji žele sjediti na dvije stolice pa ostavljaju odškrinuta vrata i za poslijeizborna koalicijska pojačanja i preslaganja. Sve se kod njega odvijalo na pozornici, a ne iza scene, na pravome mjestu, dakle, u stranci „La République En Marche“ (koju je osnivao po uzoru na de Gaullea), i u pravo vrijeme, prije izbora: tako je iz širokog uzorka od gotovo 20.000 kandidata (34 za svako mjesto!) isfiltrirao svoje predstavnika za 577 mjesta u Nacionalnoj skupštini koji na biralištu dobivaju konačni imprimatur. Na mapi njegovih ljudi, polovica je iz civilnoga društva, a čak dvije trećine nisu do sada imale nikakav izborni mandat. Igrao je na sigurnu kartu osvježenja francuske politike, u kojoj su mnoge karijere dosad tekle do mirovine, a neke do kraja života. Političkim kardinalima Macron je povukao tepih ispod nogu. Nije bilo nikakvih drugih, naknadnih kombinatorika koje bi mijenjale volju birača; u tome je razlika između slaganja političke većine na biralištu, kakva je viđena u Francuskoj, i preslaganja vlasti poslije izbora kakva je još jednom doživljena u Hrvatskoj.
S gledišta stila i korektnosti političkoga ponašanja, opravdane su primjedbe da (hrvatski) birači nisu glasovali za novu kombinaciju vlasti, ni da je Ivan Vrdoljak smio toliko okretati pilu naopako da je i njemu – što poslije svega ne treba žaliti – otpilila granu na kojoj se držao na vlasti (ionako bi mu sjekira, ode li po kazni u „realni sektor“, mogla pasti u med). S pragmatičnijeg gledišta državnoga interesa postignuta su dva cilja: prvi, da bi HDZ s HNS-om za vratom mogao dalje, i politički i svjetonazorski, kliziti prema centru i tako ublažavati društvene napetosti, i drugi, da se s krhkom nestabilnošću dobiva barem koliko i novim izborima, ne troši novac i ne gubi vrijeme u dokazivanju da su odnosi snaga manje-više zacementirani, koalicijski potencijali ograničeni, a oni koji najviše žele vlast (SDP) ne mogu do nje doći dok ne raščiste ruševine prošlosti i ne pokažu da imaju viziju budućnosti. Je li Andrej Plenković utopio HNS, ili ga je spasio od utapanja, ili se ta stranka utapa sama? Koliko je, pak, olakšao ili otežao izbornu perspektivu HDZ-u, kojemu je povoljan vjetar, možda najviše njemu, puhao u leđa? Kako u Hrvatskoj velika koalicija puca prije svih neraščišćenih ideoloških prijepora na pitanju tko će biti premijer, mala velika koalicija, koja je formirana na hrvatski način, malog je potencijala, a velikog rizika. Niti je cijeli HNS prihvatio partnerstvo s HDZ-om niti je cijeli HDZ pozdravio koalicijsku suradnju s HNS-om. Može izgledati da je HNS napustio brod koji tone i da nije povjerovao u usamljeni optimizam Davora Bernardića da samo treba raspisati izbore pa da se ljevica vrati za kormilo države, a da će se on žrtvovati da drži premijersko kormilo.
Rukavica u lice premijeru
Naglo pretrčavanje veće polovice liberalnih demokrata na stranu HDZ-a može se i nepovoljnije tumačiti podsjeti li ih se na to tko prvi iz utrobe napušta brod kad počne tonuti. Ako politika nije (samo) umijeće mogućega, nego je i moralna vještina, onda slaganje vlasti u demokraciji pripada narodu, biračima, a preslagivanje, koje samo po sebi ne mora biti nedemokratski čin, pripada stranačkome aparatu. Zato Emmanuel Macron neće imati problema s kakvim se, kako sam kaže, očekivano, susreće Plenković. Francuski je predsjednik između prvih izbora, na kojima je tražio, i dobio, pobjedu za sebe, i drugih izbora, na kojima je tražio skupštinsku većinu (i nju će, po svemu, dobiti), u velikome stilu stavio na provjeru pred Francuze prvu pilot-vladu, da se i iz njena sastava bolje vidi kako i s kime misli vladati ako mu birači poslije političke podrške daju i moralnu potporu. Francuska je prije njegove pojave rijetko hodala na dvije noge istodobno; Macron je obuo obje cipele, uzeo u privremenu vladu ljevicu desnice i desnicu ljevice, i s dodatkom centra, civilnoga društva i struke, napravio amalgam koji daje nadu u kompromis, ako ne i u konsenzus, o prirodi i prioritetima nove vlasti.
U Hrvatskoj su stvari mnogo složenije i kad se čini da bi mogle biti puno jednostavnije. Plenkovićevo rušenje Mosta, i spuštanje HDZ-ova sidra u uzburkane vode HNS-a, izazvalo je mali dvorski udar u redovima najjače stranke. Demonstrativni izlazak Stiera iz Vlade bio bi samo njegov moralni čin neslaganja da je u kratkom obrazloženju uspio skriti svoje konkurentske namjere. On je kao mali Most ili Most u malome: nije mogao s Karamarkom, a teško se slaže s Plenkovićem! Nije sigurno da će stranački šef tolerirati da stranka funkcionira kao samoposluga pa da ideolog HDZ-ove nove paradigme zadrži središnju funkciju političkoga tajnika i ekskluzivno razvija, ili štiti, demokršćanstvo u HDZ-u, kao da u izvornoj Tuđmanovoj verziji nisu bile ravnopravno zastupljene i nacionalna i socijalna crta. Potpredsjednik Vlade bacio je rukavicu u lice premijeru, a politički tajnik HDZ-a izazvao „svoga“ predsjednika. Nastavak bi mogao biti burniji nego u Francuskoj ako se išta može iščitati iza dima koji je s tamjanom podigao jedan (uvijek isti) biskup tjerajući od Plenkovića „političku prostituciju“, „neprijatelje“ i „anacionalne“ političare. Za razliku od našeg premijera, Macron nije naslijedio stranku, nego ju je stvorio, nije okružen ljudima koji nisu njegov izbor, nego je formirao svoju ekipu, s kojom je umarširao s fanfarama, prvo u Elizejsku palaču, a potom i u palaču Bourbona. Vlast je dobila vlasnika. Opredjeljenje za Macrona je i izjašnjavanje o dosadašnjim vlastima i vladarima: oni su, kako primjećuje njemački filozof Jürgen Habermas, „sklerotizirali“ Francusku, „nesposobni za najmanji kompromis“. Novi bi predsjednik trebao razbiti taj začarani krug lijevo-desnih i desno-lijevih isključivosti i uspostaviti u zemlji „smisao za demokratski kompromis“.
I tamo je, kao i kod nas, ljevica vadila revolver na spomen desnice, i obrnuto, i tamo je svaka ozbiljnija velika koalicija, posve isključena. Sam je 39-godišnji šef države odredio svoju poziciju: „Činjenica da pristaše desnice i pristaše ljevice govore da pripadam drugoj strani potvrđuje da ja nisam ni s jedne ni s druge strane.“ Urednik „Libérationa“ Serge July vidi Macrona danas kao „kompromis između ljevice i desnice“, a sutra kao „kompromis između poslodavaca i sindikata“. U prvoj ulozi nema većih problema otkako su Francuzi na biralištu odbacili dosadašnje vladare i njihove stranke i dali glas za promjene; u drugoj će biti teže jer put do uspjeha vodi neizostavno preko krutog radnog zakonodavstva, rasipne socijalne države, zahrđalog gospodarstva i umorne politike. Znakovit je podatak da je polovica Francuza prespavala važne izborne runde: što će biti kad se oni probude?
