Nakon čak 589 dana od održavanja izbora, Belgija je u listopadu 2011. godine dobila vladu. U tih 20 mjeseci političkih turbulencija belgijska ekonomija nije osjetila nikakve posljedice, štoviše imali su solidan ekonomski rast. Takvi primjeri domaćoj javnosti služe za stvaranje zablude kako politička nestabilnost ne predstavlja prepreku napretku gospodarstva.
Slikovito, belgijska je ekonomija najsuvremeniji i najsigurniji putnički zrakoplov koji dobar dio putovanja može biti na autopilotu, dok njegovi putnici lome koplja o različitim, više ili manje važnim temama.
S druge strane, hrvatska je ekonomija stari zrakoplov kojem otkazuju motori i gubi na visini, a u pilotskoj je kabini kaos.
Drugim riječima, Belgija si može priuštiti status quo, Hrvatska nikako. Okolnosti ozbiljnih strukturnih slabosti i zaostajanja domaće ekonomije zahtijevaju snažnu reformski usmjerenu aktivnost vlade u mnogim područjima društva i gospodarstva, kako bi uhvatili korak s ostalim zemljama srednje Europe i pobjegli s europskog dna. To je nemoguće bez stabilne političke većine u Saboru koja se neće tresti prilikom svake inicijative.
Većina HDZ-a te HNS-a i drugih manjih partnera, iako brojčano tanka, relativno je koherentna i dugoročno održiva. Dakako, ništa ne jamči da neće doći do ponovne proračunske, ili bilo koje druge neodgovornosti, ali to je rizik koji Hrvatska mora preuzeti. Sada, kada je Vlada konačno neopterećena stalnim političkim turbulencijama, mogu se pretpostaviti četiri ključna pravca njena ekonomskog djelovanja.
To su strukturne reforme, održavanje fiskalne discipline, kontrola situacije oko Agrokora i inicijative u energetici. Prvi potez nove Vlade vjerojatno će biti iniciranje određenih strukturnih reformi jer je osnovni razlog sklapanje koalicije bila potreba da se osigura politička stabilnost, koja je njihov preduvjet.
Na koje će se probleme Vlada prve usmjeriti teško je reći budući da gotovo i ne postoji veći sustav u njenoj ingerenciji koji ne zahtijeva značajne promjene.
Mjere su već navedene u Nacionalnom programu reformi, na kojemu inzistira i Europska komisija te koji u Bruxellesu vide kao ključan za poboljšanje konkurentnosti domaće ekonomije i ostvarenje znatno većih dugoročnih stopa rasta. Kao i uvijek, najveća će prepreka njihovu provođenju biti jeftino politikantstvo.
Ilustrativan je primjer toga nedavno sprečavanje izglasavanja Zakona o koncesijama, što su poduzeli aktivisti i lokalne vlasti odlučni da zadrže moć te potpomognuti populizmom na razini nacionalne politike, bez obzira na nužnost promjena te znatan mogući pozitivan učinak na turizam i gospodarstvo tih područja.
Očekivati je daljnje inzistiranje na održavanju fiskalne discipline, među ostalim, i zato što je deklarirani cilj hrvatske ekonomske politike ulazak u eurozonu. U tom je području hrvatsko gospodarstvo doživjelo možda i najveći napredak tijekom posljednjih godina. CDS premija, koja pokazuje koliko investitori “bankrot” zemlje smatraju izglednim, se za Hrvatsku u posljednjih godinu i pol dana prepolovila i u tom smo mjerilu mi “prestigli” neke druge zemlje, primjerice Portugal i Italiju. Rezultat toga su niže kamate ne samo za državu već i za domaće stanovništvo te pogotovo poduzeća.
Ipak, i dalje smo prepoznati kao znatno rizičniji od država poput Češke, Slovačke i Poljske. Primarni razlog tome je izrazito visok javni dug kumuliran u sedam kriznih godina. Stoga fiskalna disciplina nastavlja biti prioritet gospodarske politike, pri čemu se vrlo pozitivno mogu ocijeniti ciljevi eliminacije proračunskog manjka te smanjivanje javnoga duga u odnosu na BDP za 10 postotnih bodova do 2020., kao i stvaranje institucionalne strukture za proračunsku disciplinu.
Situacija oko Agrokora polako se stabilizira i izlazi iz fokusa javnosti. Međutim, na Vladi je i dalje velik teret institucionalnog rješavanja problema u koji se upustila, s nezavidnim zadatkom usklađivanja interesa niza upletenih strana.
Tek slijedi najveći problemi s prezaduženim Agrokorovim dobavljačima, koji su odnedavno započeli otvaranjem predstečajnih postupaka. U toj mučnoj situaciji naziru se i moguće pozitivne posljedice, odnosno prilika za restrukturiranje ne samo Agrokora nego i velikih domaćih dobavljača, što bi u konačnici moglo rezultirati i produktivnijim gospodarstvom i privođenjem kraju ovog štetnog modela dogovorne ekonomije. Jedino područje u kojem Vlada nije primorana djelovati, nego pokazuje vlastitu inicijativu, sektor je energetike.
Naznaka o tome koliko resor energetike i zaštite okoliša Vlada smatra važnim jest činjenica da je na njegovo čelo došao ekonomist te jedan od najperspektivnijih kadrova vladajuće stranke Tomislav Ćorić. U njegovoj će nadležnosti biti jedna od najvećih inicijativa ove Vlade, vraćanje vlasništva nad Inom u državne ruke, kao i IPO HEP-a, što je vrlo zahtjevan zadatak.
Osim toga, radi se o vrlo osjetljivom te dosad prilično disfunkcionalnom resoru koji je uglavnom služio za sitna politička prepucavanja, a u stvarnosti ima značajan utjecaj na strukturu i kretanja u domaćem gospodarstvu. Ono u “vertikali” ima bitna državna i javna poduzeća, kao i velik kapacitet za povlačenje sredstava iz europskih fondova u području zaštite okoliša.
Imajući na umu kako je ministar financija Zdravko Marić već odradio velik dio posla, a potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva Martina Dalić fokusirana na Agrokor, najveća se aktivnost očekuje od ministra energetike Tomislava Ćorića te smo, s obzirom na prilike u njegovu resoru, uvjerenja kako je tu možda i najveći potencijal za ozbiljan iskorak.
