Pretkampanja, kao i predizborna kampanja, za aktualne predsjedničke izbore donijeli su nam cijeli spektar komunikacijskih akrobacija i tema, koje uglavnom, osim možda pitanja vojne obavještajne službe ili slanja vojnika u centar za obuku u Njemačkoj, nisu imale nikakve veze s konzumacijom predsjedničkih ovlasti, koje prema Ustavu Republike Hrvatske ima predsjednik.
Ako ostavimo po strani teme kojima su stožeri za odnose s javnošću pojedinih kandidata pokušali diskreditirati konkurente i usredotočimo se na suštinske teme, to nas ne bi trebalo čuditi zbog toga što je predsjednik Republike jedan od izabranih političara s vrlo visokim izbornim legitimitetom. U pravilu, za njegov je izbor potrebno više od milijun izravnih glasova. Kao takav, od njega se očekuje pokušati nametati za društvo i državu važne teme ne bi li utjecao na šire političke procese. Nije, stoga, neobično što su se kandidati bavili temama migranata, rada, mirovina, zdravstva, priuštivog stanovanja. Dosadašnja iskustva, iz prošlih kampanja pokazala su kako nakon izabranog mandata, predsjednik vrlo sramežljivo koristi svoju poziciju ne bi li nametao društveno važne teme. Poglavito se to odnosi na gospodarstvo, ali i na pitanja energetike.
Slično je bilo i u prvome mandatu, jer za izbjeći drugi trebalo bi se dogoditi pravo malo političko čudo, Zorana Milanovića. Osim jedne energetske konferencije, nekoliko gostovanja njegova savjetnika za energetska pitanja u programima nacionalnih televizijskih kuća te nekoliko periodičnih stupaca članova energetskog savjeta, komunikacija o važnim energetskim temama bila je vrlo sramežljiva.
Međutim, kako se nalazimo u vremenima deglobalizacije, koja u pravilu proizvodi točke trenja na mjestima opskrbnih putova, što je slučaj i sada, čini se kako pitanja energetske sigurnosti postaju nezaobilazan dio predsjedničkih ustavnih ovlasti, energetske teme postaju dio vanjskopolitičkih odnosa, radi toga što je, kako to kaže Tim Marshall u uvodu svoje knjige Prisoners of Geography, povijest moguće falsificirati, no nitko ne može pobjeći od svoje geografije. Postali smo toga svjesni prije tisućinjak dana kada je započela agresija na Ukrajinu i kada su energenti s istoka, na koje smo, zbog geografije i postizanja niskih cijena, desetljećima bili orijentirani, polako potpadali pod sankcije Zapada, njihov je dotok kopnio, a Europa se morala okrenuti dojavi energenata iz drugih izvora sa značajnije skupljim transportom. Početkom ove godine, prestankom dotoka ruskog plina preko Ukrajine u Europu, situacija je dodatno zacementirana. Završna faza geoenergetskog sukoba oko plinskog tržišta Europe, s jedne strane dodatno komplicira položaj Slovačke i Mađarske, pa i Srbije koja strepi od sankcija njezinoj strateškoj kompaniji NIS u većinski Gazpromovu vlasništvu, koje su izrazito izložene ruskim energentima i kao takve do sada poslovale s iznimkama na uvoz ruskih energenata u kontekstu sankcija koje je u nekoliko valova donijela Europska komisija ne bi li oslabila kremaljsku moć financiranja intervencije u Ukrajini.
Ubrzanje pražnjenja skladišnih prostora energenata, do kojega bi moglo doći u novonastaloj situaciji, pokazuje kako bi se Hrvatska pozicija u tom smislu mogla dodatno popraviti. Kako prema zemljama regije, tako i prema zemljama srednje Europe, poglavito zbog – za Europu, strateške infrastrukture koju posjedujemo – Jadranskog naftovoda i terminala za ukapljeni plin na Krku.
Prethodnica Zorana Milanovića na predsjedničkom brdu Kolinda Grabar-Kitarović nije, stoga, bila nimalo u krivu kada je inzistirala na povezivanju zemalja između Crnoga mora, Baltičkog mora i Jadranskog mora u Inicijativu triju mora. Tada se to poklopilo s prvim mandatom Donalda Trumpa, koji je, u sklopu sveobuhvatne politike pregovaranja o povećanju europskog proračuna za obranu i sufinanciranja NATO saveza, računao na povećanje udjela američkih energenata na europskom tržištu, što se zbog Ukrajine i dogodilo.
Približavanjem drugoga mandata Donalda Trumpa u Bijeloj kući, u kombinaciji s novim geoenergetskim okolnostima, cijelu priču ponovno aktualizira, s Hrvatskom kao jednom od ključnih točaka za alternativne dobavne energetske pravce poglavito za zemlje Inicijative triju mora.
Nije, stoga, ludo, očekivati i od novoga (ili staroga) stanovnika Predsjedničkih dvora, znatnije otvaranje energetskih tema i daljnje pozicioniranje Hrvatske kao strateškog energetskog huba za dobavu ugljikovodika u ovaj dio Europe, ali ni otvaranje drugih energetskih tema, koje također ovise o vanjskopolitičkim odnosima.
Sektor obnovljivih izvora energije u sljedećem će se razdoblju, zbog izloženosti resursima i rijetkim metalima s Dalekog istoka, naći u izazovima uzrokovanima sve izglednijoj eskalaciji trgovinskih ratova, a tu su i pitanja uključivanja Hrvatske u nove infrastrukturne tokove energenta budućnosti – vodika, što je ključno pitanje pozicioniranja prema energetskim interesima Njemačke. A tu je i pitanje povratka nuklearne energije u hrvatsku energetsku strategiju te moguće izgradnje drugog bloka nuklearne elektrane u Krškom.
Političar s milijunskim izbornim legitimitetom, premda ima ograničen utjecaj na operativnu politiku, o ovim bi temama morao progovarati puno glasnije, tim više što su one izrazito povezane s vanjskom politikom, kao dijelom njegovih ustavnih ovlasti.
FOTO Uništio krajolike Mediterana, sada zabilježen i na dva hrvatska otoka: 'Ako se ne zaustavi, sve će propasti'
