Pomoć je na putu. Prve doze cjepiva protiv COVID-19 već napuštaju proizvodne pogone, poput onog Pfizerova u belgijskom gradu Puursu, odakle je prema Chicagu ovih dana odletjela prva veća zračna pošiljka cjepiva koje bi – potvrdi se njegova učinkovitost u strogoj proceduri odobravanja koja je pri kraju, ali još nije dovršena – trebalo imati ulogu te “konjice” što spašava svijet od ove globalne pandemije.
Konjica je, dakle, na putu, ne samo na putu u Ameriku nego i u sve države članice Europske unije jer Europska je komisija uime svih 27 sklopila ugovore za šest različitih cjepiva koja u ovoj istraživačkoj fazi pokazuju najbolje rezultate. Ali, kao što ovih dana naglašava glavni američki imunolog Anthony Fauci, kad na bojište dolazi konjica, onda to ne znači da borci koji drže liniju obrane mogu odahnuti i prestati pucati. Nema predaje, treba izdržati do trenutka kad dođe ta konjica, a vjerojatno treba nastaviti pucati i boriti se još neko vrijeme nakon što se konjica pojavi. Tu usporedbu povlači Fauci da bi opisao izazov ovog trenutka u cijelom vremenskom rasponu globalne pandemije.
Da, ljudi su umorni od mjera zatvaranja i socijalnog distanciranja i nekima se vijesti o cjepivu koje je na putu čine kao da je najgore prošlo, ali zapravo situacija može postati još gora prije nego što postane bolja. A to hoće li postati još gora, ovisi o ponašanju svakog pojedinca. Čak i nakon što učinkovito cjepivo postane masovno dostupno, u nekim bi državama stvar i dalje mogla postajati još gora prije nego što konačno postane bolja. Takva opasnost pogoršanja prijeti društvima u kojima će se dovoljno velik dio stanovništva opirati ideji cijepljenja protiv COVID-19. Zbog toga pametne države i pametni ljudi već sad rade na tome da stupanj procijepljenosti bude što veći.
VIDEO Policija o najavljenom kažnjavanju građana koji krše epidemiološke mjere
Teoretičara zavjere će uvijek biti, ali oni su marginalci. Kojima je, doduše, razvoj društvenih mreža dao veliku pozornicu, megafon i masovnu publiku; ali ipak marginalci i manjina. Razum i suosjećanje trebali bi pobijediti svaku teoriju zavjere. U Hrvatskoj problem nisu toliko vjerovanja u teorije zavjere, koliko stalna potreba za međusobnim optuživanjem i za traženjem opravdanja za vlastite propuste u tome što je netko drugi označen ili otkriven u svom propustu. To je ona klasična situacija nagovaranja policajca, koji vas je zaustavio u prekršaju, da vas pusti jer “kako je onaj ispred mene prošao”…
To delegiranje vlastite odgovornosti na nekog drugog, praćeno etiketiranjem tog nekog drugog, pojedinca ili skupine, pogubno je i inače, a pogubno je posebno u pandemiji. Kod nas, nažalost, prečesto vlada osjećaj da će širenje epidemije zaustaviti netko drugi umjesto nas samih, i da će sve to platiti netko drugi umjesto nas samih.
Britanski ministar financija, primjerice, uporno i jasno najavljuje da će cijena svih ovih državnih potpora i pomoći biti dizanje poreza u vrlo skoroj budućnosti. Bi li se takvu vrstu neminovnosti itko u Hrvatskoj usudio izgovoriti kao poticaj za stvarnu raspravu o tome što učiniti danas a da bude dobro ili barem podnošljivo sutra? Već nekoliko tjedana nema zemlje u Europskoj uniji ili se barem mora tražiti uz pomoć mikroskopa, u kojoj kafići i restorani normalno rade. Sad, kad je ta mjera uvedena i u Hrvatskoj, frcaju optužbe da je to suluda mjera i da kako je uopće ikome palo na pamet da zatvara takve lokale? Nigdje u Europi ništa slično nije otvoreno, a u Hrvatskoj pitanja kako to da je i kod nas zatvoreno!?
Ili, u drugoj krajnosti, pitanja zašto nije sve prije zatvoreno. Ali pronaći balans u takvom neuravnoteženom društvu poprilično je nemoguć posao i u mirnijim uvjetima, a kamoli u uvjetima globalne pandemije. Epidemiološke brojke u Hrvatskoj su crne. Mogle bi postati još gore prije nego što postanu bolje. Postat će još gore ako se svi stanu međusobno optuživati – “ti si ovo krivo napravio”, “a ti si prije toga ovo”. A mogu postati bolje jedino ako svi potegnu, ulože veći napor, u ovom slučaju, veći oprez, i izdrže do dolaska “konjice”. Da, gledajući unatrag, a to se moglo vidjeti i unaprijed, masa ljudi u vukovarskoj Koloni sjećanja jest bila pogreška u borbi protiv koronavirusa. Ali, važnije od pojavljivanja u Vukovaru na taj jedan dan u godini je bilo pronaći u sebi onaj duh vukovarskog branitelja koji se bori (ne gunđa) kad je najteže. A ovaj trenutak u borbi cijele Hrvatske protiv koronavirusa jest dosad najteži.
