Zajedno su nepravomoćno osuđeni na ukupno 27 godina zatvora, no mala je šansa da će njih dvojica, ako ta presuda postane pravomoćna, ikada vidjeti unutrašnjost bilo kojeg zatvora.
Usprkos činjenici što su osuđeni zbog ratnog zločina nad civilima, odnosno kaznenog djela koje nikada ne zastarijeva te zbog kojeg se počiniteljima može suditi i desetke godina nakon što su te zločine počinili. I kod njih dvojice je bilo tako.
Nedavno su osuđeni za zločin počinjen prije 25 godina, a kako su obojica nedostupni hrvatskom pravosuđu, sudilo im se u odsutnosti, što znači da nisu čuli ništa od dokaza koja su izvedeni protiv njih, ali ni obrazloženje nepravomoćne osuđujuće presude koja im je izrečena.
Oni su Milan Martić (65) nekada predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine i Milan Čeleketić (74) njegov podređeni, te general-major bivše JNA, koji su nedavno na zagrebačkom Županijskom sudu nepravomoćno osuđeni zbog raketiranja Zagreba i Karlovca u svibnju 1995.
Raketni napad na civilne ciljeve bio je Martićeva odmazda za akciju Bljesak u kojoj je HV oslobodio okupirane dijelove zapadne Slavonije. U bezumnom napadu Orkanima na Zagreb i Karlovac, poginulo je sedam civila, 200-ak ih je bilo što teže što lakše ranjeno, a pričinjena šteta zbog raketiranja popela se na ukupno oko 23,2 milijuna kuna.
Martić, koji je zbog raketiranja Zagreba osuđen presudom suda u Haagu, na zagrebačkom Županijskom sudu zbog raketiranja Karlovca dobio je sedam godina zatvora. Čeleketić je za raketni napad na Zagreb i Karlovac dobio 20 godina zatvora. I na tom mjestu počinje pravna zapetljancija, koja njihovu presudu, ako postane pravomoćnom, čini samo deklarativnom. Jer Martić je u estonskom Tartu gdje služi hašku kaznu, a Čeleketić je u Srbiji.
I dok bi Martić još možda i mogao nekada biti izručen Hrvatskoj, s Čeleketićem se to sigurno nikada neće dogoditi. Naime, obojica su srbijanski državljani, a Srbija kao ni mnoge druge zemlje, ne izručuje svoje građane. No Martić izdržava kaznu u Estoniji koja je članica EU kao i Hrvatska te u kojoj kao i u Hrvatskoj vrijedi europski uhidbeni nalog.
Stoga bi Hrvatska u nekom trenutku mogla od Estonije zatražiti da joj izruči Martića, nakon što on odsluži kaznu koju mu je izrekao haaški sud. No i tu ima kvaka. Martić je tražio da ga se prebaci u srbijanski zatvor, čemu za sada nije udovoljeno, a kada odsluži dvije trećine izrečene mu kazne, ima pravo tražiti uvjetni otpust.
Kako je u zatvoru već 18 godina, uvjetni otpust mogao bi tražiti za nekih pet i pol godina. Stoga, ako se ne udovolji njegovoj želji za transferom u Srbiju, te ako u sljedećih pet i pol godina njegova hrvatska osuđujuća presuda postane pravomoćna, Hrvatska bi mogla tražiti od Estonije da joj izruči Martića i tom bi zahtjevu vrlo vjerojatno bilo udovoljeno, s tim da bi on imao pravo tražiti da mu se ponovo sudi, jer mu je prvi put suđeno u odsutnosti.
A to bi onda vjerojatno dovelo do novog postupka koji sigurno ne bi bio okončan godinama.
Što se tiče Čeleketića, situacija je još složenija. Teoretski, u slučaju da mu presuda postane pravomoćna, on bi kaznu mogao odslužiti u Srbiji. No te se neće dogoditi jer Srbija s Hrvatskom nema potpisan sporazum o ustupu kazni, a osim toga ne priznaje ni presude koje su donesene na suđenjima u odsutnosti.
Čeleketić kojem su 74 godine, na izdržavanju kazne, mogao bi završiti jedino ako se zaboravi, pa iz Srbije nekim poslom dođe u Hrvatsku ili neku drugu zemlju u kojoj bi bio uhićen bilo temeljem tjeralice ili europskog uhidbenog naloga te nakon toga izručen Hrvatskoj. No iskreno, male su šanse da će se to ikada dogoditi. A kada bi se dogodilo i on bi imao pravo tražiti novo suđenje.
Nepravomoćna presuda Martiću i Čeleketiću, osim što je, nažalost samo deklarativna, još jednom je razotkrila sve teškoće s kojima se tužitelji i sudovi susreću u procesuiranju ratnih zločina.
Jer dosadašnja praksa je pokazala da su rijetki optuženici dostupni našem pravosuđu te da se pred sudom osobno nađu samo ako su uhićeni negdje drugdje te izručeni Hrvatskoj kao što je bio slučaj s Draganom Vasiljkovićem ili ako su postali neoprezni te došli u Hrvatsku kao što su napravili Dane Lukajić i Borislav Đukić.
