Francuska je politički, a Njemačka ekonomski motor Europe. Ta činjenica vrijedila je od osnivanja Europske zajednice 1951. godine do izbijanja financijske krize 2008. Međutim, u protekle četiri godine mnogo toga se promijenilo. Njemačkoj je zbog svih užasa koje je prouzročila u 2. svjetskom ratu politički utjecaj sveden na minimum, a uloga političkog gospodara Europe prepuštena je Francuskoj. Nijemcima je ostavljeno da budu gospodarska lokomotiva koja će ostalu Europu vući prema blagostanju da bi EU što prije svrgnuo SAD kao najmoćniju silu svijeta. No prevelika gospodarska moć učinila je od Njemačke u krizi i ključnog igrača na političkoj karti Europe. Tako se njemačka kancelarka Angela Merkel u protekle četiri godine prometnula u najmoćniju ženu svijeta, o čijim potezima ovise sudbine mnogih zemalja, ponajprije europskih država pogođenih dužničkom krizom – Grčke, Portugala, Španjolske, Italije, Irske...
>> Cameron je govorio – režite. Pridružila mu se i Merkel
Najveći krivac
Sadašnja dužnička kriza u Europi najdulja je u novijoj svjetskoj povijesti – nadmašila je čak i Veliku depresiju iz 30-ih godina prošloga stoljeća. Razlog tomu mnogi vide u promjeni njemačke politike prema Europi, zbog jačanja zemalja u razvoju. Kritičari upiru prstom u Njemačku i aktualnu politiku kancelarke Merkel proglašavaju najvećim krivcem što se još ni izdaleka ne vidi izlaz iz recesije. Europska politika Angele Merkel zasniva se na obećanjima i odugovlačenju s rješenjima, jer Njemačku kriza gotovo da i nije dodirnula. Njemačka je neokrznuta jer robu koju ne može prodati Grcima, Španjolcima, Talijanima i drugim osiromašenim europskim nacijama, bez problema plasira na kinesko, indijsko, brazilsko tržište, ali i druga tržišta koja imaju galopirajući rast i vape za visokokvalitetnim i skupim njemačkim proizvodima. Dok god Kina raste, za Njemačku nema zime.
Nezaposlenost je svedena na najnižu razinu u posljednjih 20 godina, izvoz buja, a njemačko gospodarstvo raste iz godine u godinu. U takvim uvjetima Angela Merkel nema previše osjećaja za rubne zemlje eurozone koje je kriza bacila na koljena. Bujanje novih dalekih tržišta gladnih njemačkih proizvoda dovelo je do njemačke politike odugovlačenja, koju svojim likom i djelom utjelovljuje kancelarka Merkel. Angela Merkel na svaki summit ili skup koji treba donijeti neku bitnu odluku za budućnost Europe dolazi s riječima: \"Ovo je samo jedan summit na kojemu se neće ništa epohalno riješiti.\" A uskoro će i drugi summit.
Status quo
Upravo je stoga prije dvije godine u njemački jezik službeno ušla riječ “merklati” koja označava odugovlačenje uz stalno obećavanje. No, i Njemačka postaje sve više svjesna da bez jake Europe ni njoj ne može vječno biti dobro. Toga je svjesna i Merkel, ali zbog parlamentarnih izbora i straha od gubitka kancelarske funkcije ne usudi se povući hrabrije političke poteze, bez kojih će se kriza otegnuti u beskraj. Oporbeni SPD već dugo upozorava da davanje novih kredita Grčkoj samo povećava javni dug i služi samo za otplatu kamata na kamate. Građani od toga novca ne vide gotovo ništa, a uz SPD sve se češće i iz vladajuće koalicije CDU/CSU i FDP čuju prijedlozi da se Grcima otpiše dug i pomoć usmjeri u oporavak slomljenog gospodarstva. Otpis grčkog duga najviše bi pogodio njemačke porezne obveznike i stoga Merkel strahuje prije izbora povući bilo kakav potez koji bi išao u tom smjeru.
A u takvoj “status quo” situaciji ne može se očekivati ništa što bi moglo dati poticaj europskim zemljama koje se guše u štednji koju je nametnula Njemačka. Stoga, sve europske oči bit će uprte u Berlin i izbore koji su najavljeni za 22. rujna 2013. U Grčkoj, Portugalu, Italiji, Španjolskoj... otvoreno navijaju za poraz Angele Merkel i pobjedu SPD-a s Peerom Steinbrückom na čelu, koji je najavio da neće zahtijevati štednju u tim zemljama, već poticanje ekonomije kroz javnu potrošnju. No, te zemlje dobit će malo zraka i bude li ponovo izabrana Angela Merkel, jer će tada biti manje opterećena i na krilima moguće pobjede mogla bi povući hrabrije poteze. Francuska će otvoreno navijati za SPD, zbog socijalističkog predsjednika Françoisa Hollandea koji nikako ne može naći zajedničku frekvenciju s Angelom Merkel.
I službeni Bruxelles već se umorio od odugovlačenja njemačke kancelarke pa bi mu novi vjetrovi iz Berlina dobro došli u borbi za ujedinjeniju Europsku uniju. Njemački izbori muče i Balkan. Srbija pokušava do kraja ove godine dobiti pozitivno mišljenje za početak pregovora s EU. “Ako sada to propustimo, dolaze izbori u Njemačkoj i onda možemo očekivati datum pregovora tek u 2014.”, komentirao je srbijanski premijer Dačić.
Britancima svejedno
Izbori za Bundestag 22. rujna 2013. mirno će se čekati samo u Londonu. Velikoj Britaniji je svejedno tko će pobijediti, jer Britance uopće i ne zanima europska dužnička kriza. Politika – mi smo Unija kada trebamo subvencije, primjerice za poljoprivredu, a izolirani otok kad se radi o financijskoj politici, primjerice porezu na transakcije – dovela je do toga da je Britanija sa svojom valutom funtom gotovo izolirana od problema koje nosi dužnička kriza. Međutim, s druge strane Atlantika sve su oči već dulje uprte u Berlin.
Nije tajna da se Barack Obama i Angela Merkel ne podnose baš najbolje. Čelnik najmoćnije zemlje svijeta zamjera najmoćnijoj ženi svijeta da se kruto drži politike od koje je SAD davno odustao. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Amerika je politikom štednje dovela do bankrota zemlje Latinske Amerike, a Obama predbacuje Angeli Merkel da na tom primjeru nije naučila da se krutom štednjom ne može pokrenuti palo gospodarstvo. Washington traži da Njemačka opuštanjem remena potakne rast u pogođenim zemljama eurozone i da pristane na zajedničke euroobveznice jer bi to bio najkraći put izlaska iz krize. Američkom gospodarstvu treba ekonomski zdrava cijela Europa i njegove će simpatije biti sigurno usmjerene prema SPD-u i promjeni vlasti u Berlinu.
Njemačka je lokomotiva Europe, ali ta se lokomotiva otkvačila i vozi sama, a gotovo svi vagoni ili su iskočili iz tračnica i stali ili inercijom još polako idu dok se i oni ne zaustave. Čeka se netko tko će ih napokon pokrenuti i priključiti na lokomotivu, jer samo kao cjelina imaju smisao i šansu da jednom dostignu SAD. Stoga će se izbori u Njemačkoj čekati s više uzbuđenja od američkih, jer ključ europske krize koja je ugrozila gotovo cijeli svijet leži u Berlinu.
A zašto isti aranžman s Kinom ne mogu učiniti i druge europske zemlje? Zato što, ne samo da nemaju visokokvalitetnih proizvoda, već nemaju nikakvih proizvoda, jer nemaju više industrije koju je uništio europski neoliberalizam zajedno s korupcijom u tim zemljama.. A ako Kini bude i dalje išlo dobro, ona će imati vlastite visokokvalitetne proizvode po nižim cijenama od njemačkih pa će Njemačka doći ukrizu u kakvoj su sada mediteranske zemlje + Irska.