Potvrdi li se, na kraju, da je Donald Trump osvojio još jedan predsjednički mandat, to bi mogao biti poraz američke demokracije, zbog autokratskog načina na koji je dosad vladao i zbog smicalica kojima se služio samo da ostane na vlasti. Pobijedi li, pak, otpisivani Joe Biden, to bi mogla biti Pirova pobjeda američkih demokrata, zbog toga što su pokazali da nisu ništa naučili ni iz svoga posljednjeg poraza, ni iz ranijih pobjeda.
S Trumpom bi svijet ušao u neizvjesnost, kakvu je već živio u posljednje četiri godine; s njim se nikad ne zna što će učiniti, na koju će se nogu ustati. Vladar koji je sam sebi zakon i koji se i u izbornoj noći stavlja iznad zakona, ne može biti jamac stabilnosti u svijetu koji je već trpio njegove hirove. Amerikancima je on bio dobar, ako su mu obnovili mandat; za druge će ostati sporan čak i da se dogodi čudo pa se odmakne od samoga sebe.
Završe li američki izbori u pravnom ili političkom kaosu, što nije sasvim nemoguće, demokrati neće moći prati ruke i svu odgovornost prebacivati na Trumpa; i oni su ga izabrali prije četiri godine, kad su mu suprotstavili kandidatkinju koja je za Amerikance bila pročitana knjiga; ako milijarder prođe i drugi put, oni će mu opet kumovati: suprotstavili su mu umjerenijeg, razumnijeg, finijeg i kulturnijeg kandidata, koji je opet bio po mjeri Donalda Trumpa po tome što je i on dio nepopularnog establishmenta. Idealna meta za iskusnoga snajperista.
Demokrati su pobjeđivali s kandidatima mlađim od 50 godina, s Kennedyjem, Carterom, Clintonom i Obamom, koji su unosili potrebnu liberalnu svježinu u krutu američku demokraciju; sad su na snagatora Trumpa, koji je više izlagao svoju fiziku nego politiku, više mišiće nego um, poslali političara koji je u virtualnom okršaju – na što se svodila kampanja u doba korone - više služio kao topovsko meso gladnome konkurentu, nego kao jaki pol koji bi okupljao sve njegove protivnike. Možda se pokaže da se u Bijelu kuću nije moglo doći držeći se svih distanci.
Svijet ima razloga strahovati i od Trumpa i od Bidena; od dosadašnjeg predsjednika zbog toga što bi iz Bijele kuće mogao još žešće nametati jednostranu politiku, po kojoj je za sve dobro ono što je dobro za Ameriku, i služiti se improvizacijama kojima je već poremetio svjetsku ravnotežu. Od demokratskog predsjednika, ako ga naslijedi, bojazan se javlja zbog nedostatka potrebnog autoriteta da se vrati iz mirovine i da radikalno promijeni dosadašnju američku politiku. U Trumpovoj (vanjskoj) politici nema konzistentnosti, bilo da je riječ o ključnim saveznicima, konkurentima ili protivnicima; Europa je od njega mogla i gore stradati: ostalo je dovoljno i za drugo poluvrijeme ako se igra nastavi s njime.
U paru s Obamom, Biden je stekao reputaciju državnika koji ne proizvodi protivnike po svijetu. Dođe li on na potez, mogao bi – na iskustvima demokratskih predsjednika – vratiti SAD na mjesto vodeće svjetske sile. Trump se koncentrirao na to da spriječi Kinu da izbije na čelo gospodarske ljestvice u svijetu; baš bi mu se to moglo dogoditi, pogotovo produlje li se sve dosadašnje muke s koronom. Njegov bi demokratski konkurent, zaustavi li se na kraju kuglica na njegovu broju, vjerojatno lakše prihvatio da ne može „zaustaviti Reuters“, ali bi SAD-u tražio lidersko mjesto u globaliziranome svijetu. Nakon što je zatvorila birališta, Amerika bira između demokratskog poraza i Pirove pobjede.
