Obale Atlantika udaljuju se između jednog i 10 centimetara godišnje. Koliko su se udaljili SAD i Europa tijekom mandata Donalda Trumpa? Jesu li uopće i hoće li se, njegovom pobjedom, proširiti taj jaz ili će – kako mnogi smatraju – Joe Biden uspjeti zaustaviti i vratiti unatrag tektonske poremećaje? I gdje je tu Hrvatska?
Rock-zvijezda Obama
Govoriti o SAD-u i svesti tu moćnu državu samo na osobnost i preferencije predsjednika vrlo je lako, ali i jednako tako i pogrešno. Kad je britanska aristokracija krajem 18. stoljeća posumnjala da je kralj George III. sišao s uma, parlament je ovlastio princa od Walesa da djeluje kao namjesnik, dok je kralj tehnički nastavio vladati. Trump, ili bilo koji predsjednik, nije pomahnitali kralj, no u svakoj državi, pogotovo tako velikoj i moćnoj, postoji regent – bilo da je riječ o parlamentima, lobijima, strukturama, koji usmjeravaju državu. Kad jedna tako velika država kao što je SAD uhvati smjer, baš kao i prekooceanski brod, teško će izvesti manevar da se u kratko vrijeme okrene i krene drugim pravcem.
Kako je popularno razbijati mitove, možda je vrijeme da se razbije i onaj da je za Trumpova mandata SAD prekinuo medeni mjesec s Europom. Transatlantski odnosi zapali su u probleme i prije Trumpa. Posebno se to osjetilo za mandata Georgea Busha, no ni nasljednik Barack Obama nije zapravo premostio taj jaz, samo ga je malo izgladio imidžem rock-zvijezde. Europa je i tada bila izvan zanimanja Sjedinjenih Država, a kritike – primjerice o većim uplatama europskih država u budžet NATO-a – dolazile su i ranije. Obama, a ni demokrati nisu otvorenih ruku primili Transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini (TTIP), i oni pokazujući zazor od multilaterale.
Ipak postoji bitna razlika. Trump nije govorio samo o manjku solidarnosti oko NATO-a, već je smatrao da Europa duguje novac SAD-u za zaštitu. I drugo – prvi put smo imali američkog predsjednika koji aktivno pokušava destabilizirati – pa i razbiti – EU.
Amerika je predana vlastitoj fiksaciji, odnosu s Kinom, te se kroz to oblikuju i bilateralni odnosi s europskim državama. Kao što je nekada prioritet u američkoj vanjskoj politici bio ograničavanje Sovjetskog Saveza, tako je sada prioritet redefinirati odnose s Kinom jer Washington samo u njoj vidi izazivača za svoju lidersku poziciju i to će se teško promijeniti i s Bidenom na čelu SAD-a jer to mišljenje dijele i dosadašnja američka administracija, ali i opozicija, slažući se da treba promijeniti odnos koji je definiran još za Henryja Kissingera i Richarda Nixona, samo ne postoji konsenzus kako to učiniti. Trump je, osim toga, krenuo s agendom rušenja sustava koji su sami izgradili, ali bez jasnog koncepta što nakon toga, a Amerika s druge strane više ne uživa povlašteni status “dobrog hegemona”, njezin je sustav savezništva na kocki.
No Trump je mogao biti i dobra vijest za Europu, ali se ona ipak u četiri godine nije uspjela profilirati kao jedinstvena i samosvjesna unija jer svako malo dolazi do klecanja koljena i pogleda ipak prema SAD-u. Naznake su tu – nedavno je EU sam sebi dao mandat za unilateralne trgovinske sankcije, kao pokušaj da se otrgne od blokade panela Svjetske trgovinske organizacije koju trenutačno blokira američka administracija odbijanjem da izabere suca.
Američka odmaknutost od Europe možda se najbolje vidi – i ne samo u Trumpovu mandatu – kroz nezainteresiranost za pomoć ili uključivanje u rješavanje problema na jugoistoku kontinenta, s iznimkom poticaja Sjevernoj Makedoniji. Oko BiH je zatišje, dugo se nije vidjela ni jača angažiranost u odnosima Srbije i Kosova, dok Trump nije pozvao srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i premijera Kosova Avdullaha Hotija u Bijelu kuću i turio im sporazum o normalizaciji gospodarskih odnosa između Srbije i Kosova.
Joe Biden, s druge strane, dobro poznaje Balkan: 1993. godine je, dok je predstavljao državu Delaware u Senatu SAD-a i bio član Odbora za vanjske poslove, na tjedan dana otputovao u Europu kako bi iz prve ruke stvorio sliku o krvoproliću u ratovima tijekom raspada Jugoslavije te je predvidio genocid u Srebrenici i protjerivanje Albanca s Kosova, a i zalagao se vojnu intervenciju NATO-a prije svih na Zapadu.
Kao američki potpredsjednik dva je puta dolazio na Balkan, prati igru koja se tamo igra, i to ne od jučer. Ako je povijest učiteljica života, onda za jaču intervenciju iz SAD-a još ima vremena. Naime, Europa u sličnim pitanjima ima neku ulogu i mora je odigrati, ali na kraju se ipak ne mogu izbjeći stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a. Europski odgovor je u krizi – inicijativa visoke povjerenice za vanjsku politiku Federice Mogherini je skroz zamrla, a akciju su preuzeli Angela Merkel i Macron u sklopu Berlinskog procesa koji traje. No uvijek se u rješavanju kriznih situacija na jugoistoku Europe u 90-im godinama prošlog stoljeća prvo vidi europska faza koja u pravilu završava s tim da se kaže: a sad to ipak moramo predati Amerikancima da dovrše. I Berlinskim procesom Europa spašava obraz, a pravi će posao, očito, morati ipak odraditi Sjedinjene Države.
Spor oko Jeruzalema
Hrvatska je u trvenjima SAD – EU zauzela pragmatičan stav i njega će se držati bez obzira na to tko je na vlasti, naravno u granicama normalnog i očekivanog ponašanja. Sjedinjene Države Hrvatskoj su vrijedan saveznik, ali ni Hrvatska nije Americi nevažna kao faktor u jugoistočnoj Europi i kao emblematska podrška, čak i kad ide izvan okvira mainstream politike EU, kao kod glasovanja u UN-u o rezoluciji kojom se od SAD-a traži povlačenje odluke Trumpa o priznanju Jeruzalema za glavni grad Izraela, kad je 128 svjetskih država bilo za rezoluciju, dok je SAD podržalo samo njih devet, a Hrvatska se svrstala među 35 suzdržanih država, među kojima su iz EU bile samo Češka, Mađarska, Poljska i Letonija, i to je zajednički nazivnik bilateralnih odnosa.
Hrvatski je interes vratiti zanimanje Sjedinjenih Država na regiju jugoistočne Europe, ali i ojačati gospodarske odnose s Amerikom i možda joj je važnije gledati kako će se puniti Kongres. Poruke s američke strane da će se proces ukidanja viza i oslobađanja od dvostrukog oporezivanja nastaviti, bez obzira na to tko će sjediti u Bijeloj kući, potvrđuje teoriju američkog politologa Johna Petersona. On je radio na projektu odnosa Europe i SAD-a i koliko se on promijenio od administracije Billa Clintona do Georga Busha i ustanovio kako se u vrijeme akutne političke krize u transatlantskim odnosima stvari zapravo nisu toliko promijenila na radnoj razini. Ili, njegovim riječima, usprkos svoj toj buci oko Iraka, rata protiv terorizma... pčele radilice – taj famozni regent – nastavile su raditi i proizvoditi transatlantsku politiku i velika je šansa da se isto dogodi i ubuduće.
Ova režimska piskarala su mi "najbolja" kada doslovno zagovaraju kršenje suvereniteta i neovisnosti država, te pozivaju svojeg mecenu / despota da se slobodno petlja u unutarpolitička pitanja RH, Europe, svijeta. Koje beskičmenjaštvo, koja prostitucija!