U situacijama masovne psihoze na pojedinačnoj razini događa se nekoliko procesa; čovjek se u sudaru s nevidljivom prijetnjom suočava s imperativom osobne prolaznosti i trulosti, da bi je istovremeno morao zaboravljati u mlinu svakodnevice koja gomila dan na dan čineći tjedne i mjesece neizrecivo identičnima.
Kroz prozore i s balkona preplaćenih kutija promatramo naše živote kako nam prolaze pred očima, nemoćni ne preuzeti inicijativu, nego zauzeti makar osobniji stav u nezadrživom ritmu stupanja prema epilogu. Epidemija kraja poharala je društvo i ma koliko se trudili dizati si moral i pjevati u otužnim live-aid simulacijama koje se svako malo internetski izrode ili pljeskati u poluinteligentnoj masovki u čast novim herojima, pesimizam je zaogrnuo društvo.
Ojačan licemjerjem koje je baš novopronađenim herojima uz frenetični apaluz kao konačno priznanje naporima smanjuje plaće. Ponosno osokoljena virusom istine, cijela europska civilizacija došla je do ruba na kojem više nema mjesta za zajebanciju. Ili će se nešto poduzeti ili će grijeh struktura biti jedina opipljiva arheološka iskopina koja ostaje iza nas. U toj strahotno silnoj europskoj kontradikciji uvijek mi se najlicemjernijim činio strah od smrti u kulturi koja je čak i političku ekonomiju gradila na onostranoj pobjedi života. Ako smo uvjereni da nakon svega ovoživotnog postoji vječno i ako se u toj vječnosti emanira postojanje, onda je zemaljski, kovidski život etapa prema neizbrisivom, što opet znači da bismo mi eurokršćani trebali smrti pristupati s toliko brižnog oduševljenja da bismo za njezine herojske čine morali joj zapljeskati s prozora i balkona.
Smrt nije kraj, ona je pobijeđena i pokazalo se kako ima ne samo dalje, nego se može i nazad, stoji u jezgri kršćanske doktrine. Na sprovodima se svejedno plače umjesto da se slavi pa ispada da su jedini istinski uvjereni u onostrano islamski teroristički samoubojice koji se detoniraju u vječnost da bi ih tamo dočekalo 50 i koliko već djevica, a ako je bog imalo cinik mogao bi ih nagraditi s 50 preminulih časnih sestara. No, europske kontradikcije u samoj su srži njezinih napetosti i pokolja.
Praiskonski počivaju na onome što zovemo europskom tradicijom, a koja naliježe na rimsku religiju, rimsko pravo i rimske neprijatelje, onaj barbarogen, nikako genij, koji je poharao staro carstvo, spalio i srušio sve uzduž i poprijeko i koji je mrzio Rim ne zato što je ovaj zatirao njihovu slobodu, nego iz zavisti što im nije davao civitas, pravno građanstvo. Periferija se uvijek drakonski sveti urbanom središtu. Čini to i u ovim prikriveno ratnim vremenima, kada u duhu primitivizma gradove satire agresivnim migriranjem.
Poharavši Europu od najcrnjih teutonskih istočnih prašuma pa sve do Atlantika, Jadrana i Sredozemlja, barbaro-gen se obrušio na sve ono što je civilizacijski trebalo sačuvati, odlučivši prihvatiti isključivo ono što bi mu ostavilo iluziju rimstva. Tako su mnogi bogovi ostali bez vjernika dok je germanski Irminsul gorio, a horde se počele okupljati ispod Oriflammea i kada je franačko neuko razbojstvo shvatilo koprodukcijski kršćanski alibi potencijal kao ideološko-političku skelu. Najokrvavljeniji i najnezasitniji postaju europlemstvo, a vračevi, oportunisti i kolaboracionisti svećenstvo. U nekoliko smo navrata imali obnavljanje Svetoga Rimskog Carstva, a u mnogim je dvorovima, saborima latinski jezik bio službeni i do 19. stoljeća. Što veća pripizdina, više se držala latinšćine, u čemu je sve otišlo u parodiju, pogotovo kada bi svećenici znali nazdravljati s „in nomine patria et filia“, što će reći; u ime nacije i kćeri. Jer u trenutku kada se na Deset božjih zapovjedi odlučilo ugraditi amandmane, religija je počela postojati. Uz tako posložen preduvjet zajedničkog uskrisa u apokalipsi valjalo je rimskim pravom dati formu iracionalnoj religijsko-ideološkoj potki, a i ozakoniti nezakonitu uzurpaciju teritorija koji nikada i neće moći biti ničiji osim – svačiji.
Europa plemena uguranih u skicu dijela bivšeg carstva započela je neminovan put u klanja jer transformacija poglavica i razbojnika u kraljeve i predsjednike još je uvijek mučan, dug i težak proces posut crijevima i glavama, a događao se na preuskoj maketi preplavljenoj psihodeličnim političkim vizijama. Europa nije ništa drugo nego izgubljeno vrijeme neoriginalne filozofije u kojoj je kapitalizam krajnja instancija neukosti, u kojoj se socijalizam dogodio „tamo gdje je najviše trebao, a najmanje bio moguć’, samo zato da se ne dogodi u ‘hartlandu’ i time dovede u pitanje smisao onog koji se žrtvovao za sve nas.
Europom kormilare i u ime rimske religije, rimskog prava i nakaznog rimskog kvazigrađanstva upravljaju potomci onih koji su ubili, popljačkali i popalili Rim, usavršivši rimski princip legionarsko-nemilosrdnog ekspanzionizma kao srž kontinentalnog DNK. Europljani su se mirili samo kada više nisu imali snage i novca ratovati. Rimsko Carstvo je propalo poput Agrokora, kada više nije imalo kreditnog potencijala da podiže legije. S čime će, da je ne bi sustigla ista sudbina, raskrstiti Europa: s religijom, nacionalnim plemenima ili s otužnom tradicijom da kohezičnost gradi na ravnoteži straha. Izlazi koji joj se nude nisu trebali virus da demonstriraju jad. Europa nije bolesna, ona nije dekontaminirana i umire u iluziji tužnijoj od samog kraja.
