Prof. dr. sc. Jasna Omejec u Informatoru je objavila osvrt na analizu koju je sačinio londonski odvjetnik Jeremy McBride o ograničenjima prava u 47 zemalja Vijeća Europe
Koja sve ograničenja prava i sloboda države mogu propisati radi suzbijanja širenja zaraze koronavirusa s obzirom na obveze koje je njih 47 članica Vijeća Europe preuzelo prema Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda? Odnosno, u kom slučaju bi građani mogli podnijeti tužbene zahtjeve zbog povrede svojih konvencijskih prava jer im je država ograničila kretanje, ulazak i izlazak iz zemlje, zabranila rad trgovine, restorana, ograničila održavanje sprovoda i vjenčanja...?
Na ta je pitanja kroz analizu prakse Europskog suda za ljudska prava odgovore potražio londonski odvjetnik Jeremy McBride, gostujući profesor na Central European University u Budimpešti. Njegovu je analizu prevela i sa svojim osvrtom u Informatoru objavila prof. dr. sc. Jasna Omejec, pod naslovom "Primjena Europske konvencije o ljudskim pravima u doba koronavirusa".
Do 7. travnja osam država - Albanija, Armenija, Estonija, Gruzija, Latvija, Sjeverna Makedonija, Republika Moldavija i Rumunjska - dostavile su glavnom tajniku Vijeća Europe notifikaciju o derogaciji obveza prema članku 15. Konvencije - "derogiranje u vrijeme izvanrednog stanja". Pri tomu države ne mogu derogirati obveze iz Konvencije vezano za prava na život, zabrane mučenja i ropstva, te načela prema kojem nema kaznenog djela i kazne, a da prethodno nisu propisani zakonom.
Države imaju široku slobodu prosudbe koja će ograničenja primijeniti ali ESLJP je ovlašten presuditi jesu li države prekoračile "opseg koji je strogo određen potrebama krize", napominje prof. Omejec. Iako to nije bilo nužno, sve države koje su notificirale derogaciju Konvencije, formalno su proglasile (kvalificirano) izvanredno stanje u zemlji. Ali, proglasile su ga i Finska, Italija, Litva, Mađarska, Portugal, Slovačka, Srbija i Španjolska iako (zasada) nisu notificirale derogaciju, ističe Omejec. Ostale države, pa i Hrvatska, (za sada) nisu učinile ništa od toga.
U izjavi od 20. ožujka Daniel Holtgen, glasnogovornik Vijeća Europe, istaknuo je da je „većina mjera poduzetih radi sprječavanja širenja koronavirusa već obuhvaćena Konvencijom i stoga trenutačno ne potičemo, a ponajmanje obvezujemo države članice na takvu notifikaciju“. Holtgen zaključuje kako je „očito da je iznimka moguća bez derogacije na temelju članka 15.". To znači da Vijeće Europe smatra kako su za opravdanje poduzetih mjera dostatne iznimke propisane u odredbama Konvencije. Hrvatska "derogativna klauzula" je članak 17. Ustava za čiju aktivaciju, napominje prof. Omejec, nema potrebe jer kvalificirano izvanredno stanje ne može biti dobro rješenje, a ponajmanje dobra poruka. Profesoričin prijevod McBrideove analize, značajno smo saželi i prilagodili široj javnosti.
Obveza države da zaštiti živote
Neinformiranje javnosti ili nepoduzimanje određenih preventivnih koraka može predstavljati povredu obveze poduzimanja nužnih mjera za zaštitu života. S tim da je drugačija pozicija države u slučaju pojave potpuno novog virusa od stanja kod kojeg je poznata težina rizika koju nosi neaktivnost države, kao što je bio slučaj nakupljanja metana u predmetu Öneryildiz protiv Turske, ili neodgovarajuće obrane od prirodnih opasnosti u predmetu Budayev i drugi protiv Rusije.
Mora se voditi računa i o operativnim odabirima države s obzirom na prioritete i resurse, a ako bi se naknadno ispostavilo da se moglo bolje djelovati, to nije temelj za utvrđenje povrede Konvencije. Kad je jasno koje mjere treba poduzeti, propust države da to učini, predstavlja povredu. Teškoće mogu nastati kad su sukobljena medicinska i znanstvena mišljenja o načinu postupanja. Iako bi mogla postojati odgovornost države zbog nepoduzimanja nekih prisilnih mjera zbog recimo ignoriranja zahtjeva za socijalnim distanciranjem, postoje granice do kojih će to biti izvedivo ovisno o ponašanju pojedinaca.
Ograničenja slobode kretanja
Sprječavanje širenja zaraznih bolesti može biti razlog za lišenje slobode, odnosno zaštita zdravlja legitimni je cilj i za ograničenje prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života, na slobodu iskazivanja vjeroispovijedi ili uvjerenja, na slobodu izražavanja i slobodu okupljanja i udruživanja, te izbora boravišta ili napuštanja bilo koje države, uključujući vlastitu.
U slučaju Enhorn protiv Švedske je „virus HIV bio i jest opasan za javno zdravlje i sigurnost“, ali obvezna izolacija nije predstavljala krajnje pribježište kako bi se spriječilo širenje virusa HIV, budući da nisu bile razmotrene manje stroge mjere za koje nije utvrđeno da bi bile nedostatne za zaštitu javnog interesa. I trajanje izolacije – od gotovo godine i pol kroz sedam godina - nije uspostavilo pravednu ravnotežu između potrebe da se spriječi širenje virusa i podnositeljeva prava na slobodu.
Za ograničenja drugih prava, standard koji se traži je da su ona nužna u demokratskom društvu, a time i razmjerna legitimnom cilju. U predmetu Kuimov protiv Rusije ESLJP je istakao da karantena mora biti prekinuta "čim to okolnosti dopuste“.
McBride ističe kako bi u slučaju Covida-19 ESLJP mogao prihvatiti ekstenzivno miješanje države u prava pojedinaca kao što je to učinio kad je Grčka usvojila mjere koje su bile odgovor na „postojanje iznimno teške krize bez presedana“ (iako financijske prirode; Koufaki i Adedy protiv Grčke). Radilo se o snižavanju plaća i zarada u cilju zaštite nacionalne ekonomije. U odnosu na Covid-19, ESLJP bi mogao državama priznati "prilično velikodušno, ako ne i neograničeno, područje slobodne prosudbe". To prije, jer je riječ o općim mjerama, a ne usmjerenim na pojedince.
Ograničenje pristupa pojedinca određenom području grada, a koje je trajalo 14 dana, Sud nije smatrao nerazmjernim jer je bilo nametnuto kao odgovor na „izvanrednu situaciju“ zbog javnog trgovanja i uporabe teških droga nakon što manje stroge mjere nisu bile djelotvorne u Nizozemskoj.
Zatočenje u vlastitom domu može biti tretirano kao lišenje slobode iako su uvjeti u domu puno bolji nego u zatvoru. Na prosudbu Suda moglo bi utjecati i to ako je na snazi zabrana primanja posjeta, ili jesu li osobe pod isključivim nadzorom vlasti, ili propisivanje visokih kazni ili prisilnih zatočenja za nepridržavanje zahtjeva (kako predviđa derogacija Gruzije). S druge strane mogućnost nabavke potrepština za život, može biti važan čimbenik, kao i mogućnost komuniciranja s drugima i primanja vijesti i informacija.
Derogacija Estonije uvodi ograničenje putovanja na određene otoke, dopuštajući samo osobama sa stalnim prebivalištem da idu na njih ako ne pokazuju simptome Covid-19. Razmjernost tih ograničenja - u odnosu na njihov opseg i trajanje - ovisit će o njihovoj dokazanoj relevantnosti za sprječavanje širenja bolesti, ali i o njihovom utjecaju na dostupnost životnih potrepština, pa i o smještaju osoba koje se nisu mogle vratiti u svoje mjesto prebivalište.
Derogacija Latvije predviđa mogućnost produljenja kazni zatvorenika, što ne može biti opravdanje s gledišta Konvencije, te je jedino moguće kroz derogaciju iako je teško zamisliti da bi okolnosti bile takve da zahtijevaju odgodu puštanja iz zatvora.
Ulazak i izlazak iz zemlje
Armenija, Estonija i Latvija derogacijom predočuju zabranu ulaska u te države svim ili nekim osobama koje nisu njihovi državljani ili zakoniti rezidenti. Armenija zabranjuje svojim građanima i izlazak iz zemlje osim radi transporta robe, a isto će i Latvija postići naredbom o zatvaranju međunarodnog putničkog prometa i zahtjevom o otkazivanju poslovnih putovanja u zemlje pogođene Covidom-19.
Nitko ne smije biti lišen prava da uđe na područje države čiji je državljanin, pa ESLJP to ne bi pravdao ni na privremenoj osnovi, s obzirom na mjere predostrožnosti koje službene osobe mogu poduzeti kako bi izbjegle zarazu, te mogućnost karantene. Izlazak iz zemlje može biti podvrgnut ograničenjima ako je to nužno radi zaštite zdravlja. ESLJP je to dopustio Cipru radi ispunjenja vojne obveze ili Ukrajini radi sprečavanja zločina.
Privatni i obiteljski život
Utjecaj karantene zbog gripe na mogućnost kontakata između oca i djeteta bio je samo djelomično osnova miješanja u podnositeljevo pravo na obiteljski život u slučaju Kuimov protiv Rusije. Međutim, tromjesečna karantena, dulja od tri mjeseca, nije za Sud trajala nerazumno dugo, posjetitelj je jednom tjedno mogao vidjeti dijete kroz staklo. Tako bi omogućavanje videopoziva kod zabrane posjećivanja rodbine isključivalo povredu Konvencije.T
Testiranje i liječenje
Pritvaranje radi testiranja na koronavirus moglo bi biti opravdano ako se provodi radi ispunjenja obveze propisane zakonom
VIDEO: Vodeći hrvatski znanstvenici predviđaju kad bi mogla završiti pandemija
Obvezno testiranje na tuberkulozu testom kožne reakcije na tuberkulin ili rendgenom prsnog koša radi zaštite zdravlja javnosti i testirane osobe nije smatrano nerazmjernim miješanjem u pravo na tjelesni integritet u slučaju Acamanne protiv Belgije pa će vjerojatno slično stajalište biti i u odnosu na relativno neinvazivne metode testiranja na koronavirus.
Obvezno cijepljenje bez uporabe sile ili prijetnje, Sud je ocijenio miješanjem u tjelesni integritet osobe ali nema povrede kada je provedeno u cilju zaustavljanja širenja zaraznih bolesti, a liječničko osoblje je prije cijepljenja provjerilo podobnost osobe za cijepljenje kako joj se ne bi naštetilo. Sud je priznao da obvezno cijepljenje za epidemije radi zaštite drugih preteže nad prigovorima utemeljenim na vjerskim uvjerenjima (Jehovini svjedoci Moskve i drugi protiv Rusije).
Rad sudova
Ako kriza potraje samo nekoliko mjeseci malo je vjerojatno da će to dovesti do kršenja prava na suđenje u razumnom roku, a i ako potraje duže, to se neće moći pripisati državama ako su poduzele sve moguće korake kako bi ublažili njegov učinak. Pravo na pristup sudu nije apsolutno, ali nemogućnost dobivanja zaštite pojedinaca u hitnim slučajevima, recimo sudskih mjera zaštite od nasilja u obitelji, dovela bi do povrede.
Ne smije biti odstupanja od uobičajenih rokova za privođenje uhićenih, a i u slučaju derogacije kašnjenje duže od sedam dana teško bi se smatralo prihvatljivim. I derogaciju prava osporavanja zakonitosti pritvora teško je opravdati.
Javna i privatna okupljanja
Značajna ograničenja javnih okupljanja u pogledu broja sudionika i mogućih mjesta podržana su kada je cilj zaštititi javnu sigurnost ili sačuvati javni red. Raspuštanje skupa ne krši pravo na slobodu okupljanja kada je to učinjeno radi zaštite zdravlja i sigurnosti sudionika (Cisse protiv Francuske). Opća zabrana okupljanja pod određenim je okolnostima opravdana, osobito kroz kraće vrijeme i za trajanja prijetnje širenja zaraze. Dok vjersko bogoslužje ne mora uvijek biti kolektivno, te moderna tehnologija omogućuje drugačije održavanje društvenog kontakta, za izražavanje protesta alternativni pristupi su slabije dostupni pa bi zabranu okupljanja nakon duljeg razdoblja bilo teže opravdati, jer se radi o jednom od temeljnih prava u demokraciji.
Informacije i izražavanje
Pandemija može izazvati paniku pa stoga može postojati želja vlasti da suzbije širenje neistinitih ili nepouzdanih informacija, ali i kritiziranje službenog – lokalnog ili nacionalnog - odgovora na krizu. Tako Armenija u svojoj derogaciji predviđa da izvještaji o infekcijama, testiranju i izolaciji, kao i svaka informacija koja izaziva pojavu panike, mora upućivati isključivo na službene podatke i ne proturječiti im. To već na prvi pogled nije u skladu s javnom nadzornom ulogom medija koju ESLJP smatra ključnom u demokraciji.
ESLJP smatra da su novinari i nevladine organizacije odgovorni za pružanje pouzdanih i točnih informacija u svojoj nadzornoj ulozi čuvara pa stoga može postojati i njihova odgovornost za objavljivanje neistinitih informacija, ako prethodno nije ništa poduzeto radi provjere vjerodostojnosti.
Nametanje kaznene odgovornosti za objave na društvenim mrežama, čini se "malo vjerojatnim" da bi se smatralo suglasnim s člankom 10. Konvencije, ako je pri tomu izostala procjena potencijala tih objava da izazovu štetne posljedice, uzimajući u obzir i političku i društvenu pozadinu koja je izazvala objavu, kao i njihov doseg. Iako cirkuliranje glasina i lažnih informacija može predstavljati smetnju, suzbijanje neslužbenih informacija i stavova protivno je demokraciji koju bi hitne mjere trebale zaštititi i može ugroziti povjerenje javnosti u vlade.
Vjenčanja i sprovodi
Malo je vjerojatno da će se nametanje odgode mogućnosti sklapanja braka zbog zabrinutosti od širenja bolesti, smatrati arbitrarnim ili nerazmjernim. Država može odrediti i vrijeme, mjesto i način održavanja pogrebnih obreda i sahrane, kao i ograničenja sudjelovanja obitelji i prijatelja, vodeći računa o načelu razmjernosti.
Obrazovanje i ocjenjivanje
Zabranjeno je uskraćivanje prava na obrazovanje, a obrazovanje putem interneta uvažava zahtjev razmjernosti između sredstva i cilja koji se želi postići. Izostanak bilo kakvog oblika završne ocjene uspješnosti učenika i studenata – osobito ako bi to bilo presudno za upis u drugu ustanovu ili za zaposlenje – vjerojatno bi se smatralo potkopavanjem učinkovitosti pruženog obrazovanja. Stoga je nužan modificirani oblik ocjenjivanja.
Radna obveza i štrajk
Zabrana prisilnog ili obvezatnog rada kao konvencijsko pravo može se derogirati, ali od toga je isključena „svaka služba koja se traži u slučaju nepogode ili nesreće koje ugrožavaju život i blagostanje zajednice“. Radna obveza mora biti povezana sa stvarnom sposobnošću osobe kojoj se nameće i uz odgovarajuća sredstva zaštite od rizika za zdravlje ili sigurnost.
Pravo na štrajk moguće je ograničiti pa i potpuno zabraniti, što će se smatrati kao razmjerni odgovor ako bi štrajk mogao imati vrlo ozbiljne posljedice za zdravlje i sigurnost, te za okoliš. Teško bi bilo zamisliti zabranu koja se ne bi smatrala prihvatljivom kod pružanja zdravstvenih usluga, proizvodnje i distribucije hrane i osnovnih proizvoda te ključnih javnih usluga. Ali, i tada moraju postojati sredstva za zaštitu profesionalnih interesa, kao recimo obvezna arbitraža.
Imovina i poslovanje
Zatvaranje trgovina, restorana... predviđeno je u derogacijama Armenije, Estonije i Latvije. Derogacije Armenije, Gruzije, Latvije i Republike Moldavije predviđaju barem neke od sljedećih mjera: upotrebu lijekova, medicinske opreme, usmjerenje aktivnosti poduzeća prema opskrbi hranom, medicinskim proizvodima, osnovnim potrepštinama i za to potrebnim sirovinama, regulaciju cijena i rekviziciju dobara. Takve mjere radi zaštite zdravlja služe legitimnom cilju.
Svako oduzimanje imovine moralo bi pratiti plaćanje naknade sukladno tržišnoj vrijednosti, s tim da se mogu uzeti u obzir napori države da potakne gospodarski oporavak nakon što je kriza prošla.
Nemogućnost otvaranja trgovina i restorana mogla bi se smatrati kontrolom uporabe ako je riječ o kraćem vremenskom razdoblju, a u duljem trajanju miješanjem u mirno uživanje imovine. Bi li se to tada moglo smatrati prekomjernim teretom pa stoga tražiti isplatu naknade "daleko je od jasnog jer ne postoji nikakva usporediva situacija koju je Sud razmatrao". Ali, kako se zatvaranje uglavnom odnosi na kontrolu aktivnosti potencijalnih kupaca, to bi moglo značiti da nije postojalo legitimno očekivanje prihoda za prisilnog zatvaranja. Naknada bi se mogla odnositi na zalihe koje se nisu mogle koristiti.
Postavlja se i pitanje obveze države da spriječi provale u napuštene stambene i poslovne prostore, ali malo je vjerojatno da bi se država smatrala odgovornom za takvu štetu, ako nema arbitrarnosti ili očite nerazumnosti u policijskom poslu održavanja poretka, posebno ako je fokus na sprječavanju širenja zaraze privatne osobe ako nema arbitrarnosti ili očite nerazumnosti u policijskom poslu održavanja poretka, posebno ako je fokus na sprječavanju širenja bolesti, zaključio je McBride.
Orwell.