Propast Rimskog Carstva i Bizanta te raspad feudalnog sustava, poboljšanje uvjeta života za kmetstvo, kolonizacija američkih kontinenata, ali i porast brige oko higijene, razvoj cjepiva i moderne medicine… Osim što su bili od ključne važnosti za tijek povijesti, svi ovi naoko nepovezani događaji imaju još nešto zajedničko – katalizirala ih je neka od velikih svjetskih pandemija u protekle dvije tisuće godina. Treba naglasiti da širenje bolesti nije jedini uzrok tih događa te je vrlo teško zaključiti kako bi se povijest odigrala da se nije umiješao neki opaki virus, no sigurno je da su upravo pandemije ubrzale mnoge prekretnice u ljudskoj povijesti.
– Pandemije su oduvijek imale veliki impakt na ljudske živote i doslovno su mijenjale tijek povijesti. Uslijed pandemija su se gubili i dobivali ratovi, mijenjali sustavi, društva… Sada i na svojoj koži možemo osjetiti kako pandemija COVID-19 mijenja naše živote, ekonomiju, društvo… – govori nam prof. dr. sc. Stella Fatović-Ferenčić, upraviteljica Odsjeka za povijest medicinskih znanosti HAZU.
Ima i pozitivnih posljedica
Prvom zabilježenom pandemijom u povijesti smatra se peloponeska pošast koja je izbila tijekom Peloponeskog rata, 430. godine prije nove ere. Tukidid, starogrčki povjesničar koji je opisao ovaj sukob između Atene i Sparte zapisao je i kako su “zdravi ljudi odjednom dobili vrućicu u glavi, crvenilo i upalu u očima”. Iako se ne zna o kojoj je bolesti tada bilo riječ, procjenjuje se da je od nje umrlo oko 30.000 Atenjana, odnosno oko dvije trećine tamošnje populacije.
I dok se o prvoj poznatoj pandemiji ne zna mnogo, već iduća velika pošast na koljena je bacila veliko Rimsko Carstvo. Antoninska ili Galenova kuga proširila se između 165. i 180. godine, a smatra se da je zapravo bila riječ o velikim ili malim boginjama. Ime je dobila prema antičkom liječniku Galenu koju ju je proučavao i opisao, a drugi naziv duguje tragičnoj činjenici da je navodno usmrtila i dvojicu careva iz dinastije Antonina – Lucija Vera i Marka Aurelija. Bolest od koje je umirala čak četvrtina zaraženih proširili su vojnici, a u konačnici se procjenjuje da je zaraza ubila oko 5 milijuna ljudi. Neki dijelovi Carstva bili su u potpunosti opustošeni što je ostavilo posljedice od kojih su neke izravno utjecale na raspad Carstva.
VIDEO Mitovi o koronavirusu
I Istočno je Rimsko Carstvo, poznatije kao Bizant, nekoliko stoljeća poslije pogodila nova, još smrtonosnija pandemija tijekom koje je s lica zemlje izbrisano više od polovice čovječanstva u tada poznatom svijetu. Bolest od koje je dnevno u tadašnjoj prijestolnici Carigradu umiralo od pet do deset tisuća ljudi nazvana je Justinijanovom kugom, prema tadašnjem vladaru. Justinijan I. i sam se zarazio, no u konačnici je ipak uspio preživjeti. No Bizant je bio nepovratno oslabljen, a čovječanstvo je zakoračilo u mračni srednji vijek.
Povjesničari danas smatraju da je Justinijanova kuga bila zapravo prva pandemija bubonske kuge, bolesti koja se vratila u 14. stoljeću te pod nazivom “crna smrt” usmrtila 25 milijuna ljudi u Europi, odnosno oko četvrtine stanovništva. Uzimala je živote od 1347. do 1351. Ironično, smrt tolikog broja ljudi utjecala je da život onih koji su preživjeli, posebice kmetova, postane bolji što je u konačnici dovelo do napuštanja feudalnog sustava.
Otkrićem novih kontinenata i tamošnje je stanovništvo stradalo zbog pandemija, a bolesti su čak i ubrzale proces kolonizacije. Domoroci su, naime, uspješno odolijevali europskom oružju, ali nisu bili imuni na bolesti koje su konkvistadori donijeli u novi svijet.
– Velike boginje su pomogle u španjolskim osvajanjima. Populacija Inka u Peruu svedena je sa 7 milijuna na jedan milijun upravo zbog epidemije, a velika je smrtnost pospješila i osvajačke pohode na američke Indijance u 17. stojeću. Aboridžinska plemena jugoistočne Australije bila su pokorena upravo zbog velikih boginja – kaže prof. dr. sc. Stella Fatović-Ferenčić, no ističe da nisu sve posljedice pandemija bile negativne. Upravo su velike boginje prva bolest protiv koje se koristilo cjepivo, a uveo ga je 1798. godine Edward Jenner, poznati kao “otac imunologije”.
– Vakcinacija je otvorila nove vidike i postala jedan od važnih modaliteta u sprečavanju i drugih infektivnih bolesti. Velike boginje su danas bolest koja je eradicirana i nema je više nigdje u svijetu – kaže ova stručnjakinja za povijest medicine te dodaje kako je pak pandemija kolere koja je pojavila u 19. stoljeću zaslužna za pokretanje sanitarne reforme na području Europe. Prije toga su se u gradovima, naime, miješale otpadne vode i voda za piće, a onda se počinju uređivati vodovodi i kanalizacija. Također, Fatović-Ferenčić ističe da se tada počinju donositi i zakoni o javnom zdravstvu te se osvješćuje činjenica o zdravstvu kao neposrednoj odgovornosti društva.
Trauma od “španjolke”
U novijoj ljudskoj povijesti nijedna bolest nije ostavila toliko traga kao španjolska gripa, a o ovoj smo pandemiji razgovarali s povjesničarom medicine sa Sveučilišta u Rijeci Robertom Doričićem koji proučava upravo razdoblje kada je harala “španjolka”. Proširila se svijetom iz SAD-a 1918. godine, uzročnik joj je podtip ptičje gripe H1N1, a procjenjuje se da je ubila oko 50 do 100 milijuna ljudi, više nego dva velika rata zajedno.
– Baš zato što je pandemija buknula u razdoblju kada je završavao Prvi svjetski rat i krojila se nova karta svijeta, na nju je malo tko obraćao pozornost te se danas smatra i zaboravljenom pandemijom. Također, uzimajući u obzir razdoblje u kojem se dogodila, teško je govoriti samo o posljedicama španjolske gripe, no svakako treba naglasiti činjenicu da su od nje umirale mlade i zdrave osobe. To je bila generacija koja je trebala dići svijet na noge nakon rata zbog čega se društvo sigurno znatno teže i sporije oporavilo – zaključuje pak Doričić.
– Svaka nova pandemija vršila je novi i snažniji pritisak na civilizaciju i društvo da preispita svoje stavove vezane uz higijenu i javno zdravstvo, uz medicinu i znanost, ali i svjetonazor, odnosno stigmatizaciju te kulturološke, spolne, religijske i druge različitosti. Svaka pandemija potakne nove mjere i nova znanja te stavi imperativ na naš odnos spram svijeta i okoliša – zaključuje Stella Fatović-Ferenčić te dodaje da je pandemija AIDS-a u drugoj polovici prošlog stoljeća prisilila svijet da preispita svoje stavove o seksualnosti, odnosno homoseksualnosti te je osvijestila činjenicu da nema bolesti koja nastane u trećem svijetu, a da se ubrzo ne pojavi i u njegovu ostatku.
Pri tom zaboravljajte da u ta vremena nije bio cijeli svijet zahvaćen jer nije bilo tolike mobilnosti. Da je naprimjer u 17 stoljeću zavladao virus u Kini u Europu ne bi ni stigao. Vrlika je to razlika. Zato današnji svijet je krhka po pitanju epidemija.