Temeljno pravo čovjeka je pravo na život, ali u vrijeme kad dostignuća medicine omogućavaju dugotrajno produljenje života neizlječivo bolesnih, koji vegetiraju uz pomoć aparata, je li to podupiranje prava na život ili produljivanje “umjetnog života”? Ako neizlječivo bolestan čovjek pri punoj svijesti želi ostvariti pravo da mu se život ne produljuje naporima medicine, tko može sa sigurnošću reći je li njegova odluka o eutanaziji čvrsta i neopoziva? Kako osigurati da pojedinci koji bi o tome odlučivali zbog svojeg svjetonazora ne daju ili ne ograničavaju nekom pravo i na eutanaziju jer smo svi u odlukama i taoci svojih svjetonazora? Eutanazija je legalizirana u Nizozemskoj, Švicarskoj, Luksemburgu, Belgiji, a Francuzi bi do ljeta trebali pripremiti nacrt zakona da se legalizira kod pacijenata koji su neizlječivo bolesni i trpe nesnosne bolove, a opetovano je traže. U nas je eutanazija zabranjena, a novi Kazneni zakon za usmrćenje na zahtjev predviđa kaznu do tri godine zatvora.
Bore se za svaki sljedeći dan
Još prije odlaska u Strasbourg sutkinja Europskog suda za ljudska prava prof. Ksenija Turković kazala nam je da je o osjetljivim pitanjima – eutanaziji ili pobačaju – teško ljudima nametati stav i da trebaju biti dobro pravno regulirana da se izbjegnu zloporabe, a da se svakom čovjeku ostavi određen prostor slobode izbora.
Dr. Vesna Vargek, pročelnica Zavoda za intenzivno-neurološko liječenje u zagrebačkom KB-u Sestara milosrdnica, protivnica je eutanazije.
– Cijeli radni vijek, već 37 godina, radim sa životno ugroženim pacijentima. Dolaze mi ljudi na pragu smrti i neizlječivo bolesni, koji su zbog neuroloških bolesti vezani uz respirator, ali im je svijest sačuvana. I nitko od njih nije tražio eutanaziju. Borili su se za svaki sljedeći dan svog života. Sad prvi put imam neizlječivog pacijenta, intelektualca, koji je izrazio želju za eutanazijom. Ali nisam sigurna koliko ozbiljno misli i koliko stvarno želi eutanaziju jer se s druge strane veseli što za vikend ide doma i što će vidjeti unuka. Tko može sa sigurnošću reći da se netko tko danas želi eutanaziju neće predomisliti za dva tjedna? Činjenica je i da je za neke neizlječive neurološke bolesnike, koji ne mogu živjeti bez respiratora, izvjesno da nikad neće biti skinuti s respiratora i da su u stanju koje baš i nema svijetlu stranu, ali kao liječnik, koji se bori za život, nisam za eutanaziju. No, znam da mnogi ljudi tako ne misle. I moj suprug, koji je internist, smatra da svaki čovjek ima pravo i na eutanaziju – kaže docentica Vargek. Zalaže se za postojanje hospicija, u kojima najteži bolesnici mogu dobiti svu adekvatnu pomoć i dostojanstveno umrijeti.
Psihologinja Mirjana Krizmanić progovorila je o neizlječivoj bolesti prijateljice, zbog koje je poželjela da je eutanazija u nas legalizirana.
– Ja sam za eutanaziju jer nije etički ostaviti beznadno bolesnog pacijenta u teškim mukama. Moja najbolja prijateljica je bolovala od mioblastoma, neizlječivog raka na mozgu, s kojim se može živjeti godinu, godinu i pol i koji na kraju završi potpunom nepokretnošću i bespomoći. Kako je bolest uzimala maha, više se nije mogla ni kretati ni govoriti. Ništa. Bila je nepokretna, a ja sam s njom mogla komunicirati samo kažiprstom. Čeznula je za tim da umre, a nikakvu moć nije imala nad time. Bila je pametna i lijepa žena, ali i da nije, nije to bitno, bilo je užasno gledati to propadanje života. Zadnje je mjesece provela u bolnici, odbijala je hranu jer ni na koji drugi način nije mogla artikulirano reći da joj je dosta. Okretala je glavu kad bi joj ustima prinosili žlicu s hranom jer im je tako davala do znanja “neću više”! Nasilno su je hranili. Stalno sam je posjećivala s njezinom rodbinom i da sam imala mogućnosti pomoći joj, ja bih joj pomogla.
– Mislite, olakšali biste joj život eutanazijom?
– Da, da sam mogla, skratila bih joj muke. Nikad neću zaboraviti da je taj dan kad je umirala uputila pogled prema prozoru s oduševljenim izrazom lica. Bila je ozarena, kao da su joj se otvorila rajska vrata, a ja sam bila sretna jer se više neće mučiti – kaže Krizmanić.
Dr. Marija Rosandić dugo je radila u bolnici Rebro i protivi se eutanaziji.
– Bila sam 42 godine kliničar i nitko od mojih pacijenata nije tražio eutanaziju. Mogu reći iz iskustva da se teško bolesni ljudi bore za svaki trenutak svog života, što govori koliko im je stalo da imaju i takav život. Ljudi su pokvarljiva roba i nisam za to da se u ruke čovjeku da moć hoće li ili neće napraviti eutanaziju. Iz iskustva većina liječnika imam dojam da je problem teškog stanja pacijenata više problem za njihovu okolinu. Ti bolesnici trebaju minimalno – njegu, čist, topao krevet, čašu vode i dodir. Pitanje bolova je rješivo zahvaljujući napretku u farmakologiji – kaže dr. Rosandić.
Lani su svjetski mediji pisali o Britancu Tonyju Nicklinsonu (58), koji se dvije godine na sudu borio za to da život okonča uz pomoć liječnika, a umro je šest dana nakon što mu je odbijen zahtjev. Zbog teškog moždanog udara bio je paraliziran i mogao je samo micati glavom i očima. Taj otac dviju kćeri bio je žrtva sindroma “zaključanog čovjeka”, a posve psihički zdrav.
– Možda Nicklinson ne bi tražio eutanaziju da je našao iskricu sreće u nečijim očima što postoji. I fizičar Hawking je paraliziran i komunicira trzanjem nekih mišića na licu pa normalno živi. Iz hobija se bavim genetikom i, kad vidim koji je trud uložen da bi nastao život, ne, nisam za eutanaziju. Život je najveća vrijednost, a naš je zadatak da se borimo za svaki život jer nam to nalaže liječnička etika. S kakvim pravom netko može tražiti da budemo ubojice? – pita se dr. Rosandić.
No, znanstvenik Hrvoje Jurić, koji se, uz filozofiju, bavi i bioetikom, kaže:
– Eutanazija nije isto što i ubojstvo. Odluka o njoj donosi se u dramatičnim egzistencijalnim situacijama kad nema nade u oporavak pojedinca, a njegova je patnja velika. Eutanazija nije samo pitanje smrti i usmrćivanja, nego i pitanje kvalitete i dostojanstva ljudskog života. Iz istog razloga iz kojeg joj se protive katolički teolozi i neki liječnici ja zagovaram pravo na eutanaziju s obzirom na dostojanstvo života, kad je riječ o autonomnoj odluci čovjeka koju trebaju valorizirati liječnička i etička povjerenstva. Problem eutanazije povezan je s problemom napretka u medicini, danas se život može produljivati preko granica života, odnosno preko granica smisla. Danas je teško govoriti o prirodnoj smrti jer što je prirodna smrt uz aparate na kojima se održava život? No, zagovaram i palijativnu skrb za one kojima je eutanazija neprihvatljiva – kaže Jurić, koji ističe Njemačku kao zemlju u kojoj je palijativna skrb za pohvalu, što koristi bolesnima i njihovim obiteljima.
Strah od zloporaba
Krizmanić smatra da se protivnici eutanazije, koji kažu da se život treba čuvati pod svaku cijenu, emocionalno ne uživljavaju u patnje bolesnih.
– Kad čovjek, koji je mogao sve sam napraviti, zbog neizlječive bolesti ne može govoriti ni hraniti, koji je nepokretan i ovisan o tuđoj pomoći 24 sata na dan, u čemu je tu dragocjenost života? To je čista, gola muka. U čemu je dragocjenost života ljudi koji puni metastaza među strancima u bolnici na aparatima čekaju smrt ili se muče s rodbinom doma, a nema nade u njihovo izlječenje? Crkva će reći da je to Božja volja, ali nije to Božja volja jer bi ta osoba odavno bila mrtva da joj se nasilno ne produljuje život medicinskim mjerama. Zar nije nasilno produljenje života neizlječivo bolesnog zloupotreba moći prema bolesnom i njegovoj obitelji? Znam da ima liječnika koji sudjeluju u pasivnoj eutanaziji jer ne žele nasilno hraniti pacijente i skidaju ih s aparata. Cijenim ih jer suosjećaju s pacijentima – kaže Krizmanić. Nada se da će se i u nas kao u nekim zemljama praksa promijeniti i da će se neizlječivo bolesnima, koji umiru u mukama, a pri punoj su svijesti, dopustiti pasivna eutanazija.
Iako akademik Vladimir Paar kaže da je za ili protiv eutanazije teško pitanje, ipak se protivi eutanaziji.
– Bio sam u Nizozemskoj, razgovarao s liječnicima, svi se boje zloporaba jer se rodbina često želi riješiti takvih pacijenata. Kako isključiti zloporabe? Kad je riječ o eutanaziji, teško je povući granicu, to je pitanje savjesti i osobnog nazora čovjeka. Među liječnicima ima onih i za i protiv eutanazije. Ima li čovjek moralno pravo na nju? Kako biti siguran da osoba želi eutanaziju, da nije u depresiji i da se neće predomisliti? Većina je vjernika protiv eutanazije, a i mnogi ateisti jer je to pitanje moralnog nazora.
No, za Jurića je moralno dopustiva dobrovoljna eutanazija kad je osoba neizlječivo bolesna, trpi nezamislive bolove ili svoje stanje smatra narušavanjem dostojanstva, ali i nedobrovoljna kod osoba koje su u trajnom vegetativnom stanju, moždano mrtve, a stanje im je nepovratno.
Odvjetnik Anto Nobilo, pak, kaže:
– Tradicionalno etičko gledanje Crkve jest da samo Bog može uzeti život i da nitko drugi ne može odlučivati hoće li netko živjeti ili umrijeti. No, kad je čovjek u vegetativnom stanju, pitanje je koliko ga dugo treba držati na aparatima i je li to život u punom smislu riječi. Svatko ima pravo odlučiti o svom životu i, ako je čvrsta, neopoziva volja čovjeka da ne želi zbog neizlječive bolesti i bolova koje trpi više živjeti, mislim da mu treba omogućiti pravo na potpomognutu smrt. No, tim liječnika, psihologa i psihijatara bi trebao ocijeniti je li to nečija neopoziva odluka. Ako čovjek nije pri svijesti ili je u polusvijesti, dvojbeno mi je da netko treći odluči hoće li živjeti ili umrijeti – kaže Nobilo.
Zašto je za društvo prihvatljiviji pobačaj od eutanazije iako se i u jednom i drugome zadire u život?
– Da, to je paradoks, embrij je potencijalni nerealizirani život, a eutanazijom se treba ukinuti realizirani život. Lakše je ukloniti nevidljivo, nego vidljivo, određene manipulacije životom su prisutne i kod eutanazije i kod abortusa, kako god ga nazvali, embrij ili živo biće, i paradoksalno je da je jedno regulirano i dopušteno, drugo nedopušteno – kaže Jurić.
>> Holy za eutanaziju, Burić protiv zbog zloupotrebe
Krizmanic manipulira rijecima - i to je strasno i zabrinjavajuce kod ovakve ozbiljne teme... Obustava mijera koje organizam odrzavaju na zivotu nije "eutanazija", i svako dovodenje u zabludu da je to "eutanazija" bezsramna je laz i manipulacija iza koje se se jedino moze kriti zlo namjera neke interesne skupine. Ili je Krizmanic ne kompetentna da o ovoj temi jos i jednu rijecima progovori, ili svjesno manipulira. Eutanazija je cin ubijanja... Obustava mijera koje organizam odrzavaju na zivotu to nije... I koliko god se organizacije trudile ubijanja (eutanaziju) romantizirati sa stvaranjem ugodne atmosfere paljenjem svijeca i pustanjem Felixa Mendelssohna, ubijanje i time eutanazija - i dalje ostaje jedan "brutalen" akt.