U prekrasnoj uvali Duboka, mjestašcu udaljenom samo nekoliko kilometara od Neuma, morske granice Hrvatske s BiH, svoj je mir pronašao legendarni Dinamov vratar Fahrija Dautbegović (71). Lijepa kuća, 100-tinjak metara udaljena od mora, obiteljski je raj tijekom ljeta, Faćo je u Dubokoj već 44 godine.
– Kupio sam zemljište 1971., počeo sam tada i graditi kuću, a završio sam je dvije godine kasnije, nakon što sam otišao iz Dinama i potpisao za München 1860. Pola transfera "ugrađeno" mi je u kuću, takve su tada bile zarade. A ta je moja "gaža" bila jedna od boljih, u ono je vrijeme München 1860 bio respektabilan klub – kaže nam Faćo, koji sa sebe ne skida Dinamove majice.
– To je klub mog života, Dinamo je moj život – rekao nam je Dautbegović, otkrivši da je tog ljeta prvi put proveo u Dubokoj više od 14 dana!
– Ne volim riječ mirovina. Radije kažem da sam u "penziji" već osam godina, kad bih rekao da sam u mirovini, značilo bi to da mirujem, da je gotovo, ha, ha! A svih sam ovih "penzionerskih" godina imao nekog posla, pomalo sam "skautirao", otkrivao nadarene igrače. Ovo je ljeto nešto mirnije i od 1. srpnja sam u Dubokoj, supruga Ljubica napokon je dočekala da ljeto provedemo zajedno. No, tko zna što će biti sljedeće godine. Galatasaray je zainteresiran da mu budem "skaut" za Hrvatsku, a nadam se da ću uskoro razgovarati i sa Zdravkom Mamićem, mislim da još mogu pomoći Dinamu!
Faćo je u Dinamu branio od 1967. do 1973. i ostavio je duboki trag. Najdublji. U anketi Večernjeg lista čitatelji i žiri proglasili su ga 2011. najboljim vratarem u klupskoj povijesti! Od glasova poslanih SMS-om, Dautbegović je bio prvi sa čak 815 glasova, slijedili su Ladić (53), Škorić (41), Vlak 18 i Glazer sa devet. A u internetskoj anketi, Dautbegović je dobio 1347 glasova, Ladić 1172, Škorić 566, Vlak 441 i Stinčić 290...
– Ponosan sam na to priznanje, možda i najdraže koje sam ikada dobio! Glasali su ljudi koji vole nogomet, dinamovci. U maksimirskom su klubu branili veliki vratari, a ja sam izabran za najboljeg! To je životna nagrada – kaže Dautbegović, koji je rođen 15. studenoga 1943. u Donjem Vakufu.
Karijeru je počeo u lokalnom Radniku, da bi potom, od 1963. do 1967., izvrsno branio u Rudaru iz Kaknja. Onda je prešao u Dinamo, bio je član generacije koja je osvojila Kup Velesajamskih gradova (današnja Europska liga!), bio je pričuva Zlatku Škoriću.
– U ono vrijeme nije na klupi bilo pričuvnih igrača, samo je mogao sjediti pričuvni vratar! Takva su bila pravila. Da se, eto, netko od igrača ozlijedio protiv Leedsa, ušao bih u igru kao igrač, ha, ha... Inače, Škoriću sam bio rezerva četiri utakmice, a on meni pola godine, dok mi je Stinčić na klupi sjedio šest godina, a bio je izvanredan vratar! Trener mi je bio veliki Gordan Irović i jednom sam ga pitao jesam li bolji golman od njega? Odgovorio mi je: "Bolji si 30 posto od mene"! Kad to Irović kaže, onda valjda nešto i znači.
Faćo je u Dinamu branio šest godina, upisao je 341 utakmicu, osvojio je Kup Jugoslavije 1969. godine. Za reprezentaciju bivše države branio je dva puta.
– Možda je moglo i više, ali bilo je u ono vrijeme sjajnih vratara. Ćurković, Marić, Petrović... Bili su to izvrsni golmani, a neki su bili i bliže "vatri", ha, ha! Ma nema veze, zadovoljan sam karijerom, bilo je mnogo krasnih trenutaka.
Vratarima je najteže
Iz Dinama je Dautbegović otišao u Njemačku, u Münchenu je proveo jednu sezonu. A onda je karijeru nastavio u ljubljanskoj Olimpiji, Sarajevu i na kraju u Iskri iz Bugojna. Odakle je 1985. u Maksimir i doveo Dražena Ladića.
– Za mene je Ladara najbolji hrvatski vratar svih vremena! Imao je sve što pravi golman mora imati, bio je najbolji kad je bilo najvažnije, na SP-u 1998. njegove su nas obrane dovele do bronce!
Dautbegović je odlično branio 11-erce, posebno bi bio motiviran protiv beogradskog Partizana.
– U šest Dinamovih godina, obranio sam partizanovcima desetak penala, Hajdukovim igračima barem pet, kao i Zvezdinim! Općenito sam najbolje branio u tim derbijima, uvijek su te utakmice za mene imale posebni značaj, obožavao sam braniti u Beogradu. Kad smo igrali u Beogradu, onda su tamošnji novinari pisali da dolazi Dinamo s onim Suhim na golu, te da se ne piše dobro Zvezdi ili Partizanu, ha, ha... Bio sam visok i mršav, zvali su me Suhi, a Dinamovu je navijaču u ono vrijeme bilo najvažnije pobijediti Zvezdu i Partizana, takva su vremena bila početkom 70-ih! "Ma j...š prvo mjesto, samo vi pobijedite Zvezdu i Partizan", govorili su nam navijači uoči beogradskih gostovanja, ha, ha...
U čemu je bila tajna obrana 11-eraca?
– Najprije, bio sam pun samopouzdanja. Volio sam se nadmudrivati s izvođačima "penala" - trznem lijevo, pa kao krenem desno, a ostanem ga čekati u lijevoj strani! I mnogi su to "popušili", ha, ha... E, onda su me "prokužili", pa sam mijenjao varke – kaže Dautbegović i ističe:
– U polufinalu Kupa 1969. protiv Partizana, pri raspucavanju 11-eraca obranio sam tri "penala" i ušli smo u finale gdje smo svladali Hajduk tek u drugoj, ponovljenoj utakmici 3:0! U prvoj je bilo 3:3, tada u finalu nije bilo 11-eraca.
Dugo je Faćo bio trener Dinamovih vratara, a kao pomoćnik Miroslava Ćire Blaževića i Branka Ivankovića dva puta je radio u reprezentaciji Irana, te jednom u selekciji Kine kao pomoćnik Branka Ivankovića.
– Dinamo je imao odličnih vratara, pokojni Turina, pa mali Lončarić, čiji je talent bio veći od neba! Kelava je sjajan golman, pa su mu rekli da ne zna ispucavati loptu, a zanemarile su se sve vrline koje je imao. No, takvi smo mi, uvijek gledamo i pamtimo samo mane, posebno vratarima. Ne postoji teža stvar za golmana nego kad skrivi gol u zadnjim minutama i momčad mu izgubi! Tada se danima priča samo o tom "kiksu", zaboravlja se sve dobro što je do tada bilo učinjeno. Udara to gadno na psihu – priča Dautbegović i naglašava što ga posebno smeta kod današnjih golmana, ne samo hrvatskih:
– Više im "peterac" nije nedodirljiv prostor, pogledajte koliko golova pada s dva-tri metra! U moje vrijeme, napadač se nije usudio doći u "peterac", izlazio sam hrabro na centaršuteve, te hvatao i izbijao te lopte. Znate kako kažem, centaršut je kao rak u ranoj fazi – ako se javiš na vrijeme, možda ga i izliječiš. Ako se ne javiš, odnosno, ne kreneš na centaršut, onda si gotov. Pa tko će braniti udarac s pet metara?
Gol koji ga je obilježio
Jesu li vratari bili bolji prije nego sad?
– Jesu! A zanimljivo je da prije nije bilo trenera golmana! Danas svaki klub ima za svaku generaciju posebnog trenera vratara, pa opet nema toliko kvalitetnih čuvara mreže kao ranije. Danas su u modi visoki golmani, oni preko 190 cm. I potrebno je mnogo rada, samo talent ne znači gotovo ništa.
Dautbegović je radio u HNS-u 20 godina, bio je zadužen za sve vratare, u svim selekcijama. S Pletikosom je, primjerice, u raznim uzrastima, radio osam godina.
– Pročitao sam negdje da je nabrojao nekoliko trenera koji su mu pomogli u razvoju. Nije me spomenuo, a osam smo godina bili zajedno, od njegove 14. do 21. godine, napravio sam s njim više od 300 treninga! Nema veze, dobar je Stipe dečko, valjda je zaboravio, svejedno ga lijepo pozdravite.
Kako vam se sviđa Dinamov golman Eduardo?
– Ima neke kvalitete, ali mu i nedostaju neke stvari. Nije baš pravi prilikom udaraca iz daljine, ne izlazi na centaršuteve. Ali, hrabar je, dirigira obranom, odlično ulazi "u šut" u situacijama jedan na jednoga, takav je tip vratara bio Irović – gdje on uđe u noge igraču, tamo trava ne raste!
A Nijemac Georg Koch? Je li vam se on svidio?
– Oscilirao je, branio je dobro, pa loše, pa opet dobro. Radio sam s njim, kad smo se upoznali, rekao sam mu da se on tek rodio kad sam ja branio u Bundesligi! Nakon toga me respektirao i slušao je savjete.
Kakav bi to razgovor bio s Dautbegovićevim, kad se ne bismo prisjetili i raritetnog gola na utakmici Dinamo – Bor (4:3).
– Zabio mi je Radulović sa 70 metara, drugi dan smo mjerili udaljenost, bila su 62 koraka, to je otprilike 70 metara! Trener Čajkovski je poslije utakmice rekao "Faćo ga je primio s Trga Republike"! Tim je golom Bor poveo 3:2, sva je sreća da su Gucmirtl i "Gegi" Miljković zabili još dva gola i preokrenuli rezultat, pa se o tom mom "gafu" i danas priča s osmijehom. Što je bilo? Ma "frajer" ju je pokušao izbiti što dalje od gola, nije on ništa gađao, ali tako je čudno pogodio, da je išla u gol. Stajao sam na vrhu 16-erca i mislio da ću lako uhvatiti tu loptu, ležerno sam išao na nju, polako, pa sam na kraju završio s loptom u mreži! Uh, ta je lopta putovala "pola sata", pisalo je poslije u novinama da je to gol koji je najduže zabijan u povijesti, ha, ha...
Fahrija i njegova supruga Ljubica doživjeli su prije četiri i pol godine veliku tragediju, nakon teške bolesti preminuo im je u 41. godini sin Alen, koji je krenuo očevim stopama, bio je vratar, kasnije i trener vratara.
– Sve se to u životu okrenulo naopako, cijeli je život otišao u drugom smjeru. Ostale su nakon Alena dvije kćeri, moje krasne unuke, starija Dea se nedavno udala za Osijekova nogometaša Škorića, a mlađa Matea ovdje je s nama na ljetovanju u Dubokoj – kaže Fahrija Dautbegović, koji je, istaknimo to, bio prvi Dinamov vratar s kapetanskom vrpcom na ruci! Legendarni Faćo...
>> U derbijima klubova velike četvorke bio sam najbolji
