Jakša Fiamengo, dugogodišnji novinar i urednik "Slobodne Dalmacije", uvaženi je pjesnik koji je od svoje prve zbirke "Pred obećanom zemljom" (1966.) prepoznatljiv kao lirik mediteranskog kruga, a obilježio je hrvatsku kulturu i kao urednik splitskog časopisa "Vidik" šezdesetih godina, te kao urednik i autor u brojnim drugim časopisima i novinama.
Vaš plodni književni rad poetski povezuje generacijske krugove u hrvatskoj književnosti, vidikovce, razlogovce i krugovaše. Kako doživljavate današnji, najnoviji književni naraštaj?
Ne mislim da sam osobit egzemplar za praćenje naraštaja hrvatske književnosti. Jest, bio sam vidikovac, i to one druge generacije, kad je već ona prva najvećim dijelom pošla u Zagreb i postala razlogovskom. No, i vidikovce i zagrebačke poletovce nekako se preskače i marginalizira. Kao da je nakon "Razloga" zauvijek nastupilo vrijeme estetskog pluralizma, što bolje zvuči od ovog "sveotkupljujućeg" postmodernističkog bastarda. Moja je generacija i u Zagrebu i u Splitu pokušala razlogovskom esejiziranom konceptu suprotstaviti intimu, neposrednost, dušu. Ne, nismo mi bili neki novi krugovaši nego svoji. Ali smo isto tako znali poštovati "najbliže" prethodnike kao što su Mate Raos, Dragojević, Marović, Zuppa, Mrkonjić, Laušić, Ganza, Stamać, Zidić, Mandić, Maroević, Petrak, Horvatić...
Po načinu na koji danas nastupaju novi pisci, zacijelo bi svi oni bili izloženi harangama protiv "hermetizma". No, što to znači pripadati jednoj generaciji kad se ona ionako, ako je ikada i bila kompaktna, uvijek raspadne. Pisac je uvijek pred svojim djelom sam i nitko ga ne pita čega je član i tko stoji iza njega.
Desetljećima kao novinar pratite kulturu. Je li se kulturni milje znatno iskvario, ispolitizirao?
Jest, iskvario se i ispolitizirao jednako kao i vrijeme u kojem živimo. Jerbo, da nije tako, mi bismo sad razgovarali o literaturi iz nje same. No, bugariti na temu krize sustava vrijednosti i krize morala već je postalo zamorno. S druge strane, koga bi to u ovom presenzibilnom svijetu, kad doživljavamo aktualnu strahotu u SAD, zanimao moj poetski udio u suvremenosti? Što u tom kontekstu znači izdvojeno poetsko propitkivanje pozicije jedinke uronjene u tinkturu života, u njegovu povijesnost i svevremenost, što znače svi ti fizički tragovi duhovnosti, što je vrijeme prostoru i kako prostor objasniti vremenom - što je sve to spram katastrofi nebodera WTC-a u newyorškom terorističkom piru? Mene zanima poezija koja se događa na trgu u podne, zanima me put riječi, možda dramatičniji negoli je put svile, a onda na TV dođe breaking news i zgrozim se gledajući uživo pogibiju desetke tisuća ljudi u ozračju armagedonskog pakla!
Ipak, ja vjerujem u poeziju, premda ne mislim da nešto bitno može promijeniti. Također, ne mislim da poezija, izuzeta iz aktualnosti gdje su drugi signali jači, propada u živi pijesak ili kakav mračni tunel bez izlaza. Zanima me publika, ali probrana, koja zna čitati i slušati. Mislim da moja poezija ima sugovornike, jer ona i jest eminentan razgovor, a ne monolog. Politika je monolog, a to je riječ različita od moje. I premda se kaže da je sve politika, ne sjećam se da sam ikada napisao političku pjesmu.
Biste li i Vi što spočitavali DHK-u ili se slažete s Pavlom Pavličićem kada kaže da u nas nisu problem institucije nego ljudi koji te institucije ne znaju poštovati?
- DHK je samo udruga pisaca a ne glineni golub po kojem će gađati jalni ljudi koji krivotvore stvari i bezočno lažu te po lošoj novinskoj recepturi fabriciraju "slučajeve". To nije idealna udruga ali ne vidim po čemu bi netko drugi, koji puca na to mjesto, bio bolji. Ne treba odveć biti mudar pa reći da DHK nije skup istomišljenika, u nj se ulazi (ali i izlazi) vlastitom voljom i po određenim kriterijima. Iluzorno je i pomisliti da bi DHK ili bilo koje drugo društvo nekome pomoglo biti bolji pisac. Neki pisci u DHK-u ni meni nisu po volji, a isto tako izuzetno cijenim neke pisce koji nisu članovi HDK. No, institucije su načini organiziranja ljudi i meni se ne čini da neformalne grupe u smislu kvalitete literarnog promišljanja mogu ponuditi nešto bolje. Mogu ponuditi drugo, ali nisam siguran da je to presudno za literaturu. FAK-ovci su buntnovnici bez razloga.
Zacijelo ne gledate politikantski ni na činjenicu da je predsjednik Mesić odlikovao Predraga Matvejevića. On za vas ostaje zacijelo autor sjajnog "Mediteranskog brevijara".
Vaše me pitanje neodoljivo podsjeća na onu izjavu lucidnog Ranka Marinkovića da se nagrade dodjeljuju zato da bi TV snimila s lica onoga tko ih uručuje. K vragu, možda je to odlikovanje važnije za Mesića nego za Matvejevića. Ali sama činjenica da se danas a ne jučer ili sutra dodjeljuje jedno odličje ili nagrada manje je "ispravak krivog navoda", a više uputa ne samo u njihovu moralnost već i u smisao. Što, mijenja se kulisa i sad su novi glumci na sceni?
Matvejević je svakako autor s mediteranskom komponentnom, iskazao je to u sva tri izdanja "Mediteranskog brevijara", i ne samo u njima, i to je odličje zavrijedio ili prije mnogih drugih ili nikako. No, s tim odlikovanjem, koje sam i ja primio, dvije stvari nisu u redu. Prečesto se dodjeljivalo i tako degradiralo, nespojivo mi je da netko tim priznanjem na isti način, bez razlike, vrednuje rad ljudi u rasponu od akademika do petparačkog zabavnjaka, koji na domoljubnost najčešće gleda iz dubine džepa. Takvima dajte kakvog Robića ili kakvog zastupnika u Saboru, koji su nas znali uveseljavati svojim pjesmicama, a bilo ih je dovoljno i zaslužni su za tu narodnu disciplinu.
Uvjeren sam, kad bi ih se pitalo, mnogi od tih odlikovanih "kulturnjaka" jedva bi znali koju riječ promucati o Maruliću kao vertikali hrvatske i europske duhovnosti, tako daleke od svih tih lakoglazbenih stupidarija kojima su preplavljene novine. Čast izuzecima!
Po Anatoliju Kudrjavcevu Splitsko ljeto je, barem u miljeu drame, izgubilo mediteransku čar. Kakva je vaša slika?
Tolja je jedan od rijetkih intelektualaca koji se usuđuje kazati: kralj je gol! Neke smeta način na koji to čini, ali ne može se poreći da iza njegovih prosudbi, možda koji put prestrogih, ali to mu pravo ne možeš oduzeti jer se sve počelo tako vulgarno relativizirati, ne stoji u znanju utemeljen sustav. Ni ja se s njim katkad ne slažem, gdjegod se "kontreštajemo", ali to je normalno. Mene više smeta kad se njegov negativni sud o predstavi pokušava koristiti u nezasluženu reklamu koja s teatrom nema veze.
Ove godine nisam gledao mnogo predstava Splitskog ljeta, a o onome što sam vidio nemam neki osobito dobar sud. Štoviše, mogao bih reći da me teatar u Splitu sve manje privlači, a žalosno je što nisam u tomu jedini. Nakon tridesetak godina sustavnog praćenja teatra, ta me činjenica pomalo zbunjuje. U vrijednost predstava me najmanje može uvjeriti sve učestaliji samoreklamerski sud njihovih autora ili producenata. Ja se tako o sebi ne bih usudio govoriti.
Danas mladi pisci, uglavnom prozaici, okupljeni oko festivala FAK, sve više knjizi daju medijsku i tržišnu vrijednost. Zatire li se time umjetnički status hrvatske poezije?
- Ja sam pisac a ne prodavač. Ne mislim da je prodavač manje vrijedna profesija, ali ja nisam taj. Nitko nije toliko dobar da bi bio isključiv. Nikada ne bih montirao kritike niti birao kritičare ili mjesto gdje će se plasirati. Kad bih tako nešto izjavio, bio bih prvi koji u to ne bih povjerovao. To valjda ljudi i govore zato da sebe uvjere u nešto za što ne misle da je tomu tako. U FAK-u ima dobrih pisaca, ali je sam FAK izmišljotina u neliterarne svrhe. Ne zanima me ta vrsta njihove agresije koja misli da sve od njih počinje. U to me ne bi mogli uvjeriti ni da su mnogo mlađi. Tada bih čak i simpatizirao njihovu samouvjerenost. Draža mi je pozicija anonimusa nego samoreklamera. Godi mi kad mi netko drugi, bez - ne daj, Bože! - mog utjecaja i kolegijalne novin(ar)ske "režije" i plasmana, kaže što sam nego da ja to što mislim o sebi nekome namećem.
Koliko je trenutačno plodno splitsko izdavaštvo?
- Splitsko izdavaštvo gotovo ne postoji. Istina, knjige se tiskaju, ali bilo bi bolje da svi ti kvaziizdavači, koje rođe sponzoriraju, ne čine to što čine jer to je gore nego ništa. Koja korist od tiskanja tzv. antologije pjesama o Tinu kad antologičar naručuje od kojekakvih anonimusa, susjeda i rođaka, nekakve pjesmuljke.
Književni krug i još poneki izdavač pokušavaju to izdavaštvo staviti u sustav, ali ih razdire besparica, koja najviše pogađa i ponižava upravo pisce.
Lada Žigo
