U nadolazećoj godini treba znati, moći i htjeti iskoristiti ključnu, ako ne i povijesnu priliku koja se otvara Sveučilištu u Zagrebu. Pred tom iznimno važnom hrvatskom visokoobrazovnom ustanovom, koja neprekidno djeluje 352 godine, dvije su ključne izmjene koje bi se, bude li lucidnosti, hrabrosti i vizije, prije svega trebale odraziti na kvalitetu i način studiranja, kvalitetu samog Sveučilišta, studente, projekte, mentore i profesore, a onda u konačnici i na gospodarski, društveni, kulturni, ekonomski razvoj našeg društva.
Jer teško više možemo biti ukorak sa svijetom, raditi i djelovati na način da tek produciramo visokokvalificirane od kojih se uspješni otisnu u inozemstvo, bez namjere da se vrate u Hrvatsku, a oni prosječni, sa stečenom diplomom preuzmu uloge kojima nisu dorasli i kojima doslovce guše svaki potencijalni napredak modernog društva. Što je još bitnije, potkopavaju temelje obrazovanja koje u Hrvatskoj malo ili nikako dobiva na važnosti. Štoviše, često je predmet poruge i podsmijeha.
Iako je pretenciozno, a u mnogim bi europskim državama bilo i smiješno, izbor novog rektora i pripremu Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju proglašavati povijesnom prilikom za pojedino sveučilište, taj isforsirani epitet, koji su do sada na sebe vezali upravo ljudi koji su posljednjih godina vodili najstarije naše sveučilište, namjerno se koristi kako bi se shvatilo koliko je za 60.016 sadašnjih, ali i budućih studenta, profesora i znanstvenika, roditelja i intelektualaca važan izbor novog zagrebačkog rektora koji bi svoj mandat i službeno trebao početi prvog dana listopada 2022. godine.
Kao i koliko je važan ovaj drugi segment neovisan o izboru rektora, odnosno donošenje novog Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, jer sadašnji datira iz 2003. godine i unatoč dosad uvrštenim silnim izmjenama ne odgovara potrebama suvremenog sustava znanosti i visokog obrazovanja. Štoviše, tolike su izmjene dovele do toga da ga više nitko ni ne razumije. Taj su zakon do sada pokušavali izmijeniti u svom prvom mandatu sadašnji ministar Radovan Fuchs i njegova prethodnica u drugom mandatu Blaženka Divjak.
Navedene promjene, od kojih se jedna isključivo tiče zagrebačkog Sveučilišta, temelj su i za nužnu reformu visokog školstva.
I dok će valjane kandidature s programom rada onih koji žele naslijediti aktualnog rektora Damira Borasa, koji je zagrebačko Sveučilište vodio osam godina, biti objavljene početkom veljače, već u ožujku akademska će zajednica znati ime novog rektora, no početak mandata poklopit će mu se s početkom nove akademske godine.
Novom će rektoru mandat, kao i svima do sada, trajati četiri godine, s tim da se nakon prvog mandata, baš kao što je to učinio i Boras, može kandidirati za još četiri godine. Rektora, prema Statutu zagrebačkog Sveučilišta, biraju članovi Senata, njih 70, tajnim glasanjem. Svaki član tog biračkog tijela ima jedan glas, a za izbor je potrebna natpolovična većina ukupnog broja glasova biračkog tijela. Svim sjednicama Senata na kojima se provodi postupak izbora rektora predsjedava najstariji nazočni član Senata.
Izabrani rektor i do sada je imao i imat će jasno definirane obveze – zastupa i predstavlja Sveučilište, u ime Sveučilišta sudjeluje u radu Rektorskoga zbora, ustrojava rad i vodi poslovanje, predsjedava Senatu, priprema i predlaže dnevni red sjednica Senata, predlaže Senatu mjere za unapređenje rada Sveučilišta, provodi odluke Senata, daje prethodno mišljenje u postupku izbora dekana i drugih čelnika sastavnica Sveučilišta, predsjedava Rektorskim kolegijem, sudjeluje u radu Sveučilišnog savjeta bez prava glasa, dodjeljuje Rektorovu nagradu, ostale nagrade i priznanja Sveučilišta. Među ostalim, rektor ima pravo poduzimati sve radnje u ime i za račun Sveučilišta u vrijednosti do milijun kuna, za više od toga, a do tri milijuna kuna, potrebna mu je suglasnost Rektorskog kolegija, dok mu je suglasnost Senata potrebna za iznose više od tri milijuna kuna.
Rektor jednom godišnje podnosi izvješće o radu i poslovanju Sveučilišta, kao i o svom radu na zajedničkoj sjednici Senata, vijeća područja, Savjeta i Rektorskog kolegija. Sveučilišni savjet, pa ni Sabor recimo redovita izvješća o radu Borasa nisu primali, dok je na službenim stranicama zagrebačkog Sveučilišta posljednje objavljeno izvješće o radu uprave ono iz 2018. godine. I nikome ništa. A to je tek mali dio nagomilanih problema na Sveučilištu u Zagrebu.
Upravo zbog svih tih navedenih ovlasti, ali i važnosti rektora, pitali smo gospodarstvenike, inovatore, poduzetnike, predstavnike instituta, bivše profesore, kao i resorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja, sve od reda ljude koji ne utječu na izbor rektora, ali ovise o akademskom napretku ili bi im on trebao biti ključan, u kojem to smjeru treba ići zagrebačko Sveučilište, koje kompetencije treba imati budući rektor ili rektorica, kakav doprinos Sveučilište mora dati znanosti, gospodarstvu i politici i u kojem su to trenutku studenti, u povijesti inače poznati pokretači promjena, prestali biti generatori društvenih promjena? Imaju li u konačnici dekani svih fakulteta i akademija snage reformirati i zagrebačko Sveučilište konačno uvesti u 21. stoljeće?
Gotovo svi odreda sugovornici složili su se u jednom – rektor ili rektorica 21. stoljeća koji je nužan zagrebačkom Sveučilištu mora imati menadžerske sposobnosti i svakako se uhvatiti ukoštac sa znatno narušenim dignitetom Sveučilišta. U toj jednostavnosti krije se sva težina izbora najboljeg kandidata. Jer jedno je napisati program rada na papiru koji trpi sve, a drugo je provesti ga u djelo. Jedno je ruku podići za ustaljenost, a drugo za stvarne promjene.
– Dužnosti rektora propisane su Zakonom o visokim učilištima iz kojih se jasno vidi da rektor mora imati organizacijske i upravljačke sposobnosti u cilju provedbe odluka upravnog vijeća i sveučilišnog Senata te sposobnost strateškog promišljanja i djelovanja radi unapređenja rada Sveučilišta. Rektor bi, stoga, trebao imati menadžerske sposobnosti koje uključuju upravljanje radom, financijama i procesima u velikim sustavima te donositi otvorena, principijelna, nepristrana i pravodobna rješenja. Međutim, budući da je dignitet zagrebačkog Sveučilišta temeljito narušen brojnim aferama i grupnim interesima, budući da rektor ima daleko širu zadaću od internog upravljanja Sveučilištem, a to je vraćanje digniteta i reputacije Sveučilišta, dakle zadaću ponovnog uspostavljanje povjerenja u znanost i obrazovanje kao ključnih stupova društva i razvoja – kazala je Jadranka Švarc, voditeljica Centra za tehnološke studije i inovacijski sustav Instituta Ivo Pilar.
Kako ističe, budući rektor treba djelovati na dva plana: unutarnjem, u smislu promjene organizacijske kulture (etike i ponašanja) te na vanjskom planu afirmacije Sveučilišta kao bitnog faktora društvenog napretka.
– Jasno je da takvi zadaci traže novi tip rektora, koji ne raspolaže samo menadžerskim već i sposobnostima liderstva koje uključuju viziju i nove ideje o tome kakvo bi Sveučilište u Zagrebu trebalo biti i sposobnost motivacije zaposlenika da ga u ostvarenju takve vizije slijede – kazala je Švarc.
Da kandidat koji pretendira na mjesto rektora zagrebačkog Sveučilišta mora biti vrhunski menadžer, mišljenje je i Alana Sumine, osnivača i direktora Nanobita, danas jedne od najbrže rastućih tehnoloških tvrtki u centralnoj Europi.
– Moderno sveučilište treba biti orijentirano na studenta, pružiti povezanost s okolinom kroz konkretne probleme i projekte te multidisciplinarno u znanjima i vještinama koje podučava. Ne vjerujem da je dovoljno danas samo biti stručnjak u jednom području. Prava vrijednost stvara se kroz povezivanje više različitih disciplina. Potrebna je puno veća suradnja s privatnim sektorom kroz suradnju na projektima i možda čak novim poduzetničkim pothvatima. Trenutačno je to na relativno niskim razinama – kazao je Sumina.
Kao dobar primjer navodi FER koji bi trebao biti model upravljanja sveučilištima te je mišljenja da studente treba strateški usmjeravati ka određenim zanimanjima koja će donijeti boljitak, ne samo studentima već i razvoju Hrvatske.
– Oni koji su htjeli promjene, uzeli su karte u jednom smjeru za Njemačku, Irsku... Ostali su oni kojima je ovdje dobro. No jasno, situacija je kompliciranija. Općenito bih rekao da je hrvatsko društvo jako inertno prema bilo kakvim promjenama i kada govorimo o promjenama, svi bi htjeli da se drugi mijenjaju, a ne oni sami. Kod nas jednostavno situacija nije tako loša da bi izazvala neki jači revolt. To što mi kao društvo relativno sve više i više zaostajemo prema najrazvijenijim zemljama se nažalost ne osjeti, jer to zaostajanje traje više od 20 godina. Nekada su Poljaci i Česi bili iza nas, danas su daleko ispred, a i Rumunjska nas je prestigla. No to se nije dogodilo u jednom mjesecu, jednoj godini, to se sporo događa zadnjih 20 godina – odgovara Sumina na pitanje zašto u Hrvatskoj studenti nisu generatori ključnih promjena.
Dok sva naša sveučilišta ne postanu integrirana, nema napretka, uvjerava Marin Trošelj, suosnivač STEMI-ja koji je pokrenuo program Škole budućnosti.
– Treba imati na umu da sveučilište nisu zgrade i oprema, već ljudi, zato treba prije svega ulagati u ljude i pružiti im uvjete rada koji ne odudaraju previše od standarda u industriji. Sveučilište treba biti agilno i brzo reagirati na promjene s puno manje birokracije koja je često sama sebi svrha. Mora biti mjesto utemeljeno na meritokraciji koje okuplja najbolje od najboljih i gdje se napreduje prije svega na temelju sposobnosti. Mora biti efikasno s puno jednostavnijom strukturom, imati snažnu ulogu u društvu, s čime dolazi i velika društvena odgovornost, biti inovativno, povezano i surađivati s industrijom, ali i svim dionicima društva – smatra Trošelj, navodeći da bez jakih sveučilišta nema ni jake industrije, pri čemu se ne smiju zanemariti i fundamentalna istraživanja koja nemaju nužno potencijal za brzu komercijalizaciju, ali su nužna za stvaranje novih znanja i spoznaja.
Trošelj ističe da su upravo ljudi generatori promjena, ali tek kada su oko određene promjene strastveni, pa stoga ne treba čuditi da su mladi izgubili interes biti pokretačima promjena i jasno izverbalizirati kakav obrazovni sustav žele.
– Problem je sustavan. Mi djecu ne odgajamo da budu generatori promjena, da kritički promišljaju, postavljaju pitanja i traže odgovore, da budu inovatori. Odgajamo ih da prate i gotovo isključivo da samo zadovoljavaju formu. Cijeli obrazovni sustav opsjednut je mjerenjem pa tako djeca razvijaju vještine rješavanja ispita i reproduciranja znanja iz udžbenika. Kako možemo očekivati da budu generatori promjena kada je u školi najčešće pitanje od koje do koje stranice će biti u ispitu? Ljudi su generatori promjena kada su strastveni oko nečega, a mi jako malo energije i vremena ulažemo u razvoj strasti – kazao je Trošelj.
Da se visokoobrazovni procesi kod nas događaju stihijski, napominje profesorica s Fakulteta političkih znanosti Marijana Grbeša.
– Mi ne ulažemo strateški u razvoj nekih disciplina jer smo izračunali da će Hrvatska od toga za određeni broj godina imati koristi. Imam dojam da se visokoobrazovni proces velikim dijelom događa stihijski. A obrazovanje je najjača poluga koju neko društvo može imati. Naš obrazovni sustav je trom, zastario, a istovremeno je provincijalno pretenciozan. Uglavnom, nije prilagođen vremenu u kojem živimo, od osnovne škole do fakulteta. Sveučilište nije intelektualno središte suvremene Hrvatske, ono je tek tvornica visokoobrazovanih ljudi – dijagnosticira suštinu problema profesorica Grbeša.
Upravo ta činjenica da nam se Sveučilište prometnulo u tvornicu diploma ne zabrinjava "lošije studente", ističe Smiljana Leinert Novosel, jedna od naših najboljih stručnjakinja komunikologije, koja je radila na zagrebačkom Sveučilištu, na Fakultetu političkih znanosti na kojem je sada profesorica emerita.
– Budući da realnost nije nikada crno-bijela, rekla bih da na Sveučilištu postoji velik intelektualni potencijal, nedovoljno vidljiv, odnosno prepoznat u javnosti. To je jedan od razloga zašto sve više jača uvjerenje o Sveučilištu kao "tvornici" diploma u kojoj se uglavnom vrednuje formalno zadovoljavanje kriterija, a nedovoljno se propitkuje kvaliteta. Lošije studente to ne zabrinjava, a one jako dobre frustrira i motivira na odlazak u strane zemlje – kazala je Leinert Novosel.
Na pitanje je li zagrebačko Sveučilište preveliko, odgovara da je problem upravljanja oduvijek bio prisutan jer je podrazumijevao sposobnost balansiranja između djelovanja sastavnica i samog Sveučilišta, a ono pretpostavlja potrebu komuniciranja između i unutar Sveučilišta, osjećaj sukreiranja procesa nasuprot isključivanju i centralizaciji.
– Kad toga nema, jačaju uvjeravanja da je podjela Sveučilišta u nekoliko cjelina efikasnije rješenje – smatra Leinert Novosel.
Da sadašnje stanje na Sveučilištu u dobroj mjeri visokoškolske ustanove svodi na tvornice visokoobrazovanih i da je to jedna od stvari koje treba mijenjati, smatra i bivši predsjednik Ivo Josipović, ujedno i profesor kaznenopravnih znanosti na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
– Studenti koji su diplomirali ili doktorirali na Sveučilištu u Zagrebu zauzimaju mnoge čelne pozicije u znanosti, obrazovanju, gospodarstvu, kulturi, državnoj i lokalnoj administraciji, u državnim institucijama. Sadašnji i bivši premijeri i predsjednici države većinom su bivši studenti Sveučilišta u Zagrebu. Te činjenice govore o važnom mjestu koje Sveučilište u Zagrebu zauzima u hrvatskom društvu. Naši veliki pisci, polemičari, glazbenici, izumitelji, poslovni ljudi, često su profesori na Sveučilištu. Ali, ono što meni nedostaje veća je uključenost studenata u društveni život. Danas studente puno manje možemo prepoznati kao važne sudionike društvenih događanja. Za to ima puno razloga. Jedan je sve veća opterećenost studenata nastavnim obavezama i opsegom. Drugi je razlog činjenica da za razliku od mnogih vrlo uspješnih sveučilišta, naši studenti u velikoj mjeri ne žive zajedno na Sveučilištu, u kampusu. Izdvojeni studentski domovi nisu kampus. Mislim da raštrkanost Sveučilišta i činjenica da se studentska populacija dijeli na onu domsku i onu koja stanuje u svojim stanovima ili u kakvom privatnom smještaju izvan Sveučilišta, jako utječe na pasivizaciju studentske populacije. Gotovo sva ponajbolja svjetska sveučilišta uglavnom su koncentrirana u kampusima, s odličnom infrastrukturom, kvalitetnim studentskim standardom, ali i s puno boljom interakcijom studenata i profesora, te studenata međusobno. Istina je, sadašnje stanje u dobroj mjeri visokoškolske ustanove svodi na tvornice visokoobrazovanih i to bi trebalo promijeniti – kazao je Josipović.
Istaknuo je da upravo zbog tih činjenica svi žele da je rejting našeg sveučilišta bolji, ali i da na Sveučilištu ima sjajnih primjera koji nam donose svjetska priznanja.
– Rejting našeg Sveučilišta varira i svi bismo voljeli da je bolji. Za lošiji plasman od željenog "zaslužne" su neke naše slabosti, ali i metodologija vrednovanja koja je pratila organizaciju i karakteristike, prije svega, američkih sveučilišta. I mi smo svojom metodologijom prikaza rezultata, posebno onih znanstvenih, pridonijeli lošijem rezultatu. Da smo ipak barem malo bolji od rezultata različitih rang-lista, govore i neki ozbiljni uspjesi. Primjerice, nedavna izvedba opere "Životinjska farma" Igora Kuljerića pokazuje kako su Sveučilište i udružene sastavnice, naše umjetničke akademije, sposobne za iznimne dosege. Moram reći da nema puno sveučilišta u svijetu koja mogu pripremiti takav projekt. Ili, studenti Pravnog fakulteta u Zagrebu gotovo redovito na raznim natjecanjima, u konkurenciji vodećih svjetskih sveučilišta odnose neku od nagrada, često je to bila i prva. Jako se ističu i rezultati nekih naših tehničkih fakulteta, posebno FER-a, a uspješna je i Medicina – kazao je Josipović.
Kad se govori o sveučilištu 21. stoljeća, važno je imati i jasan smjer i ideju kakvi bi to trebali biti istraživački projekti koje se provode i pri tome vodstvo visokoobrazovne ustanove mora imati jasan stav jer upravo projekti omogućavaju uspostavljanje poveznice između istraživanja, obrazovanja i inovacija, što je u konačnici jamstvo održivog istraživačkog ekosustava.
– Od istraživača će se sve više tražiti odgovori na društvena i gospodarska pitanja ili, puno specifičnije rečeno, pitanja održivog ekonomskog razvitka, obrazovanja i razvitka zdravstvenog sustava i zdravlja, očuvanja okoliša te brzog odgovora na buduće krizne situacije. Količina znanja umnožava se brže nego ikada, otvorena znanost također otvara brojne mogućnosti te je na istraživačima na sveučilištima velika odgovornost pri razvoju istraživačkih tema i ideja koje su inovativne, kvalitetne i izvedive u odnosu na međunarodne kriterije, voditi računa o odgovornom pristupu istraživanju uvažavajući najviša etička načela struke. Znanost i njezini rezultati sagledavat će se kroz doprinos upravo društvenom i ekonomskom razvitku. Za ostvarenje te svrhe, sveučilišta moraju jačati temeljna istraživanja i rekla bih da većina hrvatskih sveučilišta, posebice onih starijih, ima jaku tradiciju kvalitetnih temeljnih istraživanja. Istraživački projekti sve će manje biti disciplinarni, a sve više inter-, multi- i transdisciplinarni, što podrazumijeva da voditelj istraživanja ima jake upravljačke vještine kojima će znati upravljati takvim vrlo kompleksnim istraživanjima koja ujedinjuju, ponekad, iz vrlo različitih istraživačkih tradicija i koriste svoje metajezike. Uz to, bez intenzivnog međunarodnog i, kada je to potrebno, intersektorskog umrežavanja i okrupnjavanja bit će teško ostati kompetitivan u međunarodnom okruženju – poručuje Irena Martinović Klarić, izvršna direktorica Hrvatske zaklade za znanost.
Uz napomenu da će već sada, sveučilišta i ustanove teško moći prijaviti projekte na razini Europske unije, bez institucijske strategije znanstvenoistraživačke čestitosti, Martinović Klarić naglašava da je upravo na financijerima poticati provedbu istraživanja u skladu s njezinim načelima.
– Pritom ističem i kako svaki istraživač na sveučilištu pridonosi stvaranju istraživačke kulture i vrijednosnog sustava koji treba promicati izvrsnost i uključivost. Upravo zbog brzog razvitka znanja, njegova učinka na društvo i ekonomiju te kompetitivnog financiranja znanosti, potrebno je promišljati sustav vrijednosti koji potiče istraživačku znatiželju, razvija karijere istraživača te otvorenu, uključivu, transparentnu i odgovornu znanost – kazala je direktorica Hrvatske zaklade za znanost.
A na pitanje treba li u visokom obrazovanju mijenjati i to što visokoobrazovni sustav počiva na državnom novcu ili pak mehanizme koje kontroliraju potrošnju državnog novca, Jadranka Švarc iz Instituta Ivo Pilar poručuje da prepuštanje sveučilišta tržištu u smislu pokrivanja troškova iz suradnje s gospodarstvom nije rješenje i može dovesti do urušavanja znanstvenoistraživačke djelatnosti, kao što se već dogodilo s korporativnim istraživačkim institutima u devedesetima.
– Konkurentnost većine naših poduzeća ne zasniva se na novim tehnologijama i znanstvenim rezultatima te je iluzorno očekivati da se sveučilišta mogu financirati iz gospodarstva. Anglosaksonski, odnosno američki model sveučilišta nije primjeren našem okruženju. Poduzetnici uglavnom očekuju od države da financira obrazovanje kadrova i istraživanja koja su za to potrebna. Financiranje iz školarina također se ne čini oportunim rješenjem. Sveučilište kao i ostale znanstvene ustanove natječu se za sredstva na svojem kvaziznanstvenom tržištu (npr. natjecanje za projekte Zaklade, europske projekte, i sl.) te treba naći balans između samofinanciranja i budžetskih sredstava. Smanjivanje državnog budžeta ne povlači za sobom automatski veću efikasnost sveučilišta, već može imati negativan učinak na zapošljavanje osoblja, ulaganje u modernu infrastrukturu, zanemarivanje istraživanja koja dovode do veće znanstvene kvaliteta i kvalitete obrazovanja. Znanstveni i obrazovni rad temelji se na kontinuitetu te je sveučilištima, stoga, potrebno kontinuirano i adekvatno javno financiranje da bi mogla stvarati ljudske resurse i znanja neophodna za razvoj društva – kazala je Švarc.
Da su pozitivni pomaci mogući jedino kroz postupanje i djelovanje u skladu s akademskom čestitosti i akademskim poštenjem te usmjerenošću k mjerljivim rezultatima rada u napredovanju zagrebačkog Sveučilišta, smatraju u Ministarstvu obrazovanja.
– Moramo se suočiti s činjenicom da su rezultati jedino objektivno mjerilo našeg djelovanja i da se možemo i moramo uspoređivati s drugima, s najboljima. Stoga ne možemo biti zadovoljni činjenicom da je najveće hrvatsko sveučilište, Sveučilište u Zagrebu, na Šangajskoj listi najboljih svjetskih sveučilišta za 2021. godinu rangirano tek između 601. i 700. mjesta. Kvaliteta, proaktivnost, agilnost, otvorenost, suradnja i preuzimanje odgovornosti za ostvarene rezultate odlike su uspješnih sveučilišta i njihovih fakulteta i akademija koji iznimno snažno utječu na smjer i razvoj cijeloga društva. Buduća uprava Sveučilišta u Zagrebu treba biti servis – poslužitelj kako svih njegovih studenata i profesora tako i fakulteta i akademija u svom sastavu – jasni su u Ministarstvu obrazovanja naglašavajući da u pogledu postupka izbora rektora, odnosno rektorice Sveučilišta u Zagrebu novi, budući Zakon neće imati nikakve posljedice.
S druge strane novi zakonodavni okvir dat će alat Sveučilištu, njegovu rektoru, ali i svim fakultetima i akademijama te njihovim dekanima, smatraju u Ministarstvu, da reformiraju i uvedu Sveučilište u Zagrebu u "sveučilište za 21. stoljeće".
– S novim zakonom očekuje nas uvođenje novog modela institucionalnog financiranja visokoškolskih institucija kroz cjelovite programske ugovore kojima se uvode i određuju razvojni ciljevi i kriteriji dodjele cjelokupnog proračuna za javna visoka učilišta te jačanje institucionalnih, infrastrukturnih i organizacijskih kapaciteta znanstveno-istraživačkog sektora kroz poboljšanje ustroja i funkcionalne upravljačke organizacije sveučilišta. Novi model financiranja kroz primjenu cjelovitih programskih ugovora unaprijedit će nadzor i praćenje namjenskog i svrsishodnog trošenja financijskih sredstava na javnim sveučilištima. Novi zakon stvorit će okvir za podizanje kvalitete studijskih programa kako bi studenti ostvarili svoje pravo na kvalitetno visoko obrazovanje. Sveučilišta će morati pojedinačno i u međusobnom dijalogu kritički valorizirati postojeće studijske programe. Kao primjer navedenom cilju moramo naglasiti da na Sveučilištu u Zagrebu imamo rast broja studijskih programa u odnosu na 2018. godinu, kada ih je bilo akreditirano 579, na 619 studijskih programa 2021. godine. Zamjetan je i pad broja studenata, tako da je na Sveučilištu u Zagrebu broj studenata za razdoblje 2015. – 2021. smanjen sa 65.038 na 60.016 (prema evidencijama Ministarstva znanosti i obrazovanja). Nadalje, imamo rast broja zaposlenih na Sveučilištu u Zagrebu za razdoblje od 2016. do 2021. godine od 7551 na 7766 zaposlenika. Cilj nam je uspostaviti jasan, transparentan, moderan i dinamičan sustav u kojem se zaposlenici koji ostvaruju uvjete ne trebaju brinuti za svoje napredovanje, izbor na više radno mjesto i u konačnici pravo na višu plaću – zaključuju u Ministarstvu obrazovanja.
Svjesni su da je upravo prilagodba vrlo dinamičnim kretanjima u društvu i na tržištu rada jedan od najvećih izazova s kojima se suočava Sveučilište u Zagrebu kao najstarije i najveće hrvatsko javno sveučilište.
– Četvrta industrijska revolucija pomalo briše granice između digitalnog, fizičkog i biološkog svijeta, namećući i određene etičke dvojbe, no i spoznaju da će priliku za prosperitetnu budućnost imati samo oni koji uspiju pripremiti svoje građane za sofisticirane poslove budućnosti. Pojedini fakulteti zagrebačkog Sveučilišta upravo na taj način promišljaju svoju misiju i obrazuju vrhunske, kompetentne i konkurentne stručnjake u svojim sektorima koji pridonose stvaranju novih vrijednosti i transformaciji našega gospodarstva u inovativno. Problem je što tako ne funkcionira sveučilište u cjelini. No, za takav pristup potrebno je promijeniti stare paradigme i otvoriti se promjenama – poručuju u Ministarstvu obrazovanja.
Stoga sljedeća godina u kojoj se bira novo vodstvo zagrebačkog Sveučilišta te se piše novi zakon treba biti u fokusu cjelokupne javnosti – jer u Hrvatskoj ne bi trebale više prolaziti floskule kojima svi naglašavaju nužnost obrazovanja, ali od njega bježe glavom bez obzira ili dopuštaju da na najvećem hrvatskom sveučilištu vladaju osobni interesi pojedinaca.
Brojni fakulteti poput filozofskog, pravnog.... još su u okovima komunizma. Što možemo očekivati od studenata kojima predaju razni josipovići, jakovine, klasići, zlata đurđević....