Postoje članci, znanstveni, ali i novinski, koje pisac piše pomalo ljutit na samoga sebe jer ih piše znajući da se većina čitatelja s njim neće složiti, pa se izlaže riziku da trajno izgubi nekog vjernog, dragocjenog čitatelja, a to nije bezazlen rizik u društvu u kojem se novine sve manje čitaju. Kad se pisac nađe u takvoj, neželjenoj situaciji, utjehu traži, kao što i sam činim, u poznatoj Aristotelovoj sentenciji – Amicus Plato, sed magis amica veritas, što se može prevesti kao: Volim Platona, ali više volim istinu ili Drag mi je Platon, ali mi je draža istina. Povod i tema ovog članka izbijanje je, erupcija, a zatim poplava, zapravo zaraza i epidemija, iskrenog čovjekoljublja, nesebičnosti, plemenitosti i dobrote “na mah” stotina, ako ne i milijuna Hrvatica i Hrvata, ali i ljudi izvan Hrvatske, tijekom i neposredno nakon katastrofalnih poplava koje su pogodile Slavoniju, Bosnu i Srbiju.
Osvrt đavoljeg odvjetnika
Prepuštam vam dakle na volju: ovaj osvrt možete čitati onako kako je napisan, ali i kao osvrt vražjega ili đavoljega odvjetnika, što crvuljak sumnje unosi u proces medijske i političke “kanonizacije” hrvatskog naroda koji je tijekom i nakon velikog potopa Slavonije navodno dokazao kako su njegovo “srce”, “duša” i “duh” veliki, nenadmašni i neuništivi. Viši od najviših vrhova Biokova, Velebita i Himalaje. Da se odmah razumijemo, samo bi zao čovjek, a sebe takvim ipak ne smatram, mogao biti protivnikom ili neprijateljem ljudskoj plemenitosti i dobrote, posebice kad su usmjereni sasvim konkretnoj materijalnoj pomoći (u hrani, lijekovima, obući, odjeći, novcu, bijeloj tehnici itd.), volonterskom ili “udarničkom” radu i duševnoj potpori i utjesi katastrofom pogođenim ljudima.
Kult hiperdobrote, kao i kult ličnosti, u drugi plan potiskuje društvenu razumnost i racionalnost, činjenicu da odgovorna i uređena država, a ne osjećajne zaraze i epidemije trebaju rješavati probleme kao što su poplave
Bilo je lijepo, duhovno okrepljujuće, i za Hrvate i ljudski rod pohvalno, gledati i slušati dirljive priče o takozvanim malim ljudima, donatorima i volonterima, pa i bogatim i slavnim “celebima” koji ljudima nastoje ublažiti bol, umanjiti im gubitak i pružiti utjehu desecima tisuća ljudi i obitelji kojima je vodena stihija u samo nekoliko minuta ili sati otela sve za što su živjeli i voljeli: blago (domaće životinje), kućne ljubimce, kuće, staje, namještaj, fotografije, pisma i druge zapise o vlastitom postojanju. Prvi je od nogometaša poplavljeno područje, selo Gunju, posjetio Slavonac Mario Mandžukić, dovevši stradalnicima dva kombija potrepština za svakodnevni život.
Dan nakon njega učinili su to izbornik Niko Kovač, njegov brat i najbliži suradnik Robert i Ivica Olić: posjetom prihvatnom središtu, školskoj sportskoj dvorani u Cerni. Potresen onim što je vidio, razgovarajući i držeći za ruku jednu baku iz poplavljene Gunje, sa suzom u očima, Niko Kovač je kazao: “I ja sam čovjek sa srcem. Isto imam obitelj, ovo je stvarno tužno i žalosno, ali hvala Bogu što imamo mogućnost ovim ljudima pomoći. Nije čudno što me to toliko dirnulo, ne daj Bože nikome takvo što.” Niko Kovač razgovara i tješi “baku iz Gunje” u Cernu. Riječi, izraz lica i suze Nike Kovača još su jednom potvrdile ispravnost teorije o “osjećajnoj zarazi” koju je prvi osmislio newyorški psihoanalitičar Gerald Schoenewolf (1990.), a zatim (1993.) detaljno razradila i u obliku posebne knjige objavila profesorica psihologije i istraživačica strastvene, sebične, i iskonske, nesebične ljubavi i srodnih spolnih žudnji sa Sveučilišta Havaji dr. Elaine Hatfield sa suradnicima.
Knjigu troje autora (Hatfield, E., Cacioppo, J. T., & Rapson, R. L.) Osjećajna zaraza: Istraživanje osjećaja i društvenih međuodnosa objavio je ugledni nakladnik Cambridge University Press 1994. Ključna teza na kojoj je nastala knjige “Osjećajna zaraza” može se ovako skicirati: ljudska bića usklađuju ili prilagođavaju vlastite osjećaje osjećajima ljudi koji ih okružuju: koji su im bliski, do čijeg im je mišljenja ili osjećaja stalo. Osjećaje mogu nagonski uskladiti i prilagoditi pojedincu i skupini ljudi s kojim se, igrom slučaja, sretnu. Osjećaj ili osjećaji koje karizmatična ili slavna osoba usmjerava prema bližnjima ili daljnjima – svjesno ili nesvjesno – postaje “zarazan” za druge osobe.
Psihologinja Elaine Hatfield (petnaestak godina bila je najcitiraniji socijalni psiholog u svijetu dokazala je da je “osjećajna zaraza” proces koji se sastoji od dva koraka ili faze: Prvo: ljudi su skloni imitiranju osjećaja drugih ljudi: ako nam se neko nasmije, mi mu svjesno ili nesvjesno uzvraćamo osmijeh; ako nas netko “ošine pogledom”, mi mu uzvraćamo istom mjerom; Drugo: promjena raspoloženja može biti uvjetovana pukom mimikrijom jer: ako se smijete, dobro se osjećate, a ako ste namršteni, osjećate se loše. Elaine Hatfield kao mlada znanstvenica i danas.
Foto: Ivica Galović/PIXSELL
U vrijeme kad je Elaine Hatfield sa suradnicima pisala knjigu, skupina talijanskih znanstvenika sa Sveučilišta Parma (Giacomo Rizzolatti kao voditelj tima i Giuseppe Di Pellegrino, Luciano Fadiga, Leonardo Fogassi i Vittorio Gallese kao članovi tima) otkrila je 1992. takozvane “zrcalne neurone”: skeniranjem mozga majmuna utvrdili su da mozgovi skupine majmuna koji borave na istom prostoru ima slične reakcije bez obzira na to je li majmun aktivni sudionik nekog događaja (igre, svađe, sukoba, zavođenja) ili tek njegov promatra “Zrcalni neuroni” locirani su u frontalnom režnju i njihovo skeniranje potvrđuje teoriju o sklonosti primata, dakle i ljudi, da imitiraju osjećaje drugih, da se njima “zaraze”, pa i postaju njihovi zarobljenici ili ovisnici.
Problem je s osjećajima koji nastaju kao rezultat osjećajne zaraze to što oni nisu izvorni i osobni, već “posuđeni”, stečeni “zarazom”. Zaraženim osjećajima nedostaje ono što Erich Fromm u knjizi “Umjetnost ljubavi” naziva osjećajnom autonomijom, koja je pretpostavka istinske – duboke i dugotrajne – empatije. Fama i kult o “velikom hrvatskom srcu” koji su se posljednjih tjedana nezaustavljivo proširili društvenim mrežama, masovnim medijima i, općenito, industrijom svijesti, podsvijesti i savjesti, u tom pogledu traži zrnce skepse, sumnje, razuma. Potrebno je kazati da je zapravo riječ o klasičnom slučaju masovne osjećajne zaraze, epidemije, koja nije svojstvena samo nama Hrvatima već je cijelom suvremenom umreženom svijetu u kojem je moguće pokrenuti lavinu osjećaja.
Dobro je i lijepo kad su ti osjećaji, kao što je to sada slučaj, pozitivni i plemeniti, ali je strašno kad su ti osjećaji mrki, zli i opaki, rušilački. Usmjereni prema predrasudama i mržnji. Upravo tu leži moja skepsa u stvaranje euforije oko “velikog hrvatskog srca”. Naime, kao što masovni mediji mogu, koristeći se velikim hrvatskim i svjetskim zvijezdama, stvoriti nezaustavljivi val pozitivne “emocionalne zaraze/epidemije”, oni mogu također stvoriti i nezaustavljive valove negativne rušilačke, pa i samo-destruktivne “emocionalne zaraze/epidemije”. Apel-potpora Luke Modrića i Reala narodima Hrvatske, Bosne i Srbije Stvaranje kulta osjećajnosti, kao i stvaranje kulta ličnosti, udaljava hrvatsku kulturu i društvo od Zapada prema Istoku, posebice onom slavenskom, u kojoj postoji kult, pa i zastrašujući teror osjećajnosti.
Znatno je važniji razum
Mi Hrvati stručnjaci smo i za to i zato se veselim i plašim političke i medijske apologije “velikom hrvatskom srcu”. Jer kako kaže Milan Kundera: “Kada osjećajnost zamijeni razumnu misao, postaje temelj nerazumijevanja i nesnošljivosti; postaje, kako kaže Carl Gustav Jung, ‘superstruktura brutalnosti’.” Političko i medijsko bildanje osjećajne zaraze, epidemije i euforije možda najbolje ilustrira priča o beskućniku koja se raširila društvenim mrežama, virtualnom stvarnošću, a prenio ju je i Večernji list. Priča o “Beskućniku velika srca” pojavila se u zabilješki Snježane Došen Marić na stranici Facebooka “Podrška Slavoniji”. Evo tog zapisa u izvornom obliku: “Ovo moram podijeliti s vama. Stojim ispred apoteke i mrdam nešto po vrećici, a pokraj mene stoji beskućnik i broji po ruci novce koje ima. ‘Oprostite, imate li možda mobitel?’ Da, imam … s upitnikom iznad glave??? ‘Ma htio bih vas zamoliti ako možete nazvati onaj broj za poplave, a ja ću vam dati 7kn’. Plačem već treći put. Naravno da sam nazvala i dala mu svoju siću koju sam našla u novčaniku.”
Uopće ne sumnjam u istinitost citiranog zapisa. Osjećajna zaraza ili epidemija došla je do svakog kutka Lijepe Naše, pa i do beskućnika, prosjaka, bolesnika, staraca koji jedva spajaju kraj s krajem, sirotinje, nesretnika i gubitnika. I u tome leži problem koji osobno imam s čestim erupcijama ljudske plemenitosti i dobrote koju potiču političari, slavne osobe i masovni mediji. A takvih je primjera mnoštvo: od akcije “Dajmo da čuju”, “Želim živjeti” Ane Rukavine i “Nore Šitum: Strašne male lavice” do “Velikog hrvatskog srca” i apokaliptične poplave uoči izbora za Europski parlament 2014. Velike osjećajne zaraze i epidemije, da ne kažem transove, kod nas Hrvata stvaraju se i nakon velikih sportskih pobjeda, posebice onih koje su nam donosili Goran Ivanišević, Janica i Ivica Kostelić, Sanda Perković, Blanka Vlašić, nogometaši, rukometaši, vaterpolisti, košarkaši.
Hrvatsko se društvo, nažalost, pretvara u društvo koje stvara stalne osjećajne zaraze. Kult hiperplemenitosti i hiperdobrote, kao i kult ličnosti, u drugi plan potiskuje društvenu razumnost i racionalnost, činjenicu da odgovorna i dobro uređena država i njene institucije (osiguranja, zdravstvo, robne rezerve, sustav prevencije i brige o prirodnim i inim katastrofama), a ne osjećajne zaraze i epidemije trebaju rješavati probleme kao što su bolesti, požari, poplave, potresi, pa i humanitarne katastrofe i ratovi. Jer kao što je zapisao Milan Kundera u “Jacquesu i njegovu gospodaru”: “Osjećajnost je čovjekova nasušna potreba, ali postaje strašna u trenutku kada sama sebe počne smatrati vrijednošću, mjerilom istine, opravdanjem za ponašanje.” Problemi s kojima se susreće Lijepa Naša odveć su složeni da bi se mogli rješavati povremenim plimama nabildanih osjećaja. Da bi se ti problemi – nezaposlenost, poduzetnička jalovost, državno i građansko dužničko ropstvo, duboka depresija i malodušje i potreba da se odgovornost za vlastite nevolje uvijek adresira na DRUGOGA – počeli rješavati, znatno je važniji RAZUM: u smislu korištenja znanja, odgovornosti, radinosti, poštovanja zakona, poduzetništva i dobrog državnog upravljanja.
Točno.