Dana 29. listopada 1922. godine završio je fašistički Marš na Rim, samo dva dana kasnije premijer je postao Benito Mussolini, a Italija je u povijesti ostala zapamćena kao kolijevka fašizma. Večernji list, upravo u povodu stote obljetnice rađanja te ideologije, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma".
U njemu Večernjakovi autori i stručnjaci donose detaljne analize relevantnih tema te, iako smatram da je Večernjakov tim napravio odličan specijal, u ovoj uvodnoj riječi moram naglasiti da bih zapravo voljela da ovaj magazin nikada nije nastao. Da se ništa od ovdje opisanog nikada nije dogodilo i da povijest 20. stoljeća ne nosi crnu mrlju koja se i dalje nadvija nad nama. Da ne moramo znati što su fašizam, nacizam i staljinizam, logori i gulazi, plinske komore i genocid. Ali moramo, a dva su glavna razloga za to. Prvi je taj što su se svi ti užasi uistinu dogodili, koliko se god to na trenutke činilo nevjerojatnim, a povijest je važno shvatiti i od nje se ne smije okretati glava.
Oko 70 milijuna ljudi sudjelovalo je u Prvom svjetskom ratu, desetak milijuna skončalo je u borbama, još 20 milijuna bilo je ranjeno, desetak milijuna je nestalo... Strašne brojke ostale su iza sukoba između članica Antante – Velike Britanije, Francuske i Ruskog Carstva te njihovih saveznika Italije, SAD-a, Japana i drugih protiv članica Centralnih sila – Njemačke i Austro-Ugarske te njihovih saveznika od 1914. do 1918. godine. Milijuni su platili životom planove o širenju nacionalnih i kolonijalnih imperija.
Centralne sile težile su, naime, novoj kolonijalnoj podjeli svijeta te su zbog toga ušle u sukob sa starim kolonijalnim silama. Ipak, neposredan povod ratu bio je atentat 28. srpnja 1914. na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda. Ubio ga je Srbin Gavrilo Princip, pripadnik terorističke organizacije Mlada Bosna. Austro-Ugarska je taj atentat iskoristila za obračun sa Srbijom jer su rezultati istrage upućivali na njezinu umiješanost u atentat. Došlo je do lančane reakcije. Austro-Ugarska je, dakle, objavila rat Srbiji, Njemačka Rusiji i Francuskoj, Velika Britanija okrenula se protiv Njemačke jer je ugrozila suverenitet Belgije, Crna Gora pridružila se Srbiji i objavila rat Austro-Ugarskoj koja je pak objavila rat Rusiji. Italija se na početku izjasnila neutralnom u tom sukobu, no potom je, kad je vidjela u kojem se smjeru rat odvija, prešla na stranu članica Antante.
Nakon godina iscrpljujućeg sukoba na više fronti, porazi na bojišnicama, glad i epidemije doveli su do vojnog sloma Njemačke. Vrhovno zapovjedništvo zatražilo je primirje, a nakon što je potpisana bezuvjetna kapitulacija, njemačka vojska prisiljena je napustiti sva zaposjednuta područja, čime je i okončan Prvi svjetski rat. Došlo je vrijeme za pregovore. Kao najpogodnije mjesto izabran je Versailles u Parizu, gdje je 28. lipnja 1918. ugovor i potpisan. S Austrijom je sporazum potpisan kasnije u Saint-Germain-en-Layeu, 10. rujna 1919., s Bugarskom u Neuillyju 27. studenog 1919., s Mađarskom u Trianonu 4. lipnja 1920., a s Osmanskim Carstvom u Sèvresu 10. kolovoza 1920. godine.
Njemačka je bila prisiljena odreći se svih kolonija, ostala je bez pokrajina, rajnsko je područje bilo demilitarizirano, a saarsko stavljeno pod upravu Lige naroda. Austrijski i mađarski dijelovi koje je držala Austro-Ugarska svedeni su najvećim dijelom u nacionalne granice Austrijanaca i Mađara. Drastično su se promijenile političke prilike, nastajale su nove države. Tražila su se kompromisna rješenja i krojila se nova karta Europe. Novi poredak našao se, dakle, na dnevnom redu mirovne konferencije u Versaillesu. Pregovori nisu bilo nimalo jednostavni jer je trebalo nahraniti pobjednike, a istovremeno donekle uzeti u obzir i
Njemačku. U ime Antante pregovarali su Thomas Woodrow Wilson (SAD), Georges Clemenceau (Francuska), David Lloyd George (Velika Britanija) i Vittorio Orlando (Italija). Svaka je država zagovarala svoje interese.
U tom trenutku, iako je završio rat s Njemačkom i Austro-Ugarskom, i dalje je postojao niz manjih sukoba na tlu Europe i na Bliskom istoku, a kolaps Ruskog i Osmanskog Carstva otvorio je prostor nacionalnim težnjama i sukobima. SAD se postavio kao svojevrsni sudac koji će smiriti tenzije, nastojeći da sporazum bude 'pravedan i darežljiv'.
Predsjednik Wilson, na čiju je inicijativu osnovana Liga naroda, kao idealist je govorio o autonomnom razvoju, pravu i slobodi svakog naroda, o državama koje zanima samo blagostanje i razvoj. Smislio je izraz samoodređenje. Njegov pomoćnik kasnije je zapisao: 'Bojim se da će to koštati čovječanstvo tisuće života. U konačnici će zasigurno biti odbačeno kao san idealista, nesvjesnog opasnosti sve dok nije postalo nemoguće zaustaviti one koji su odlučili provesti načelo u djelo.'
To je načelo bilo teško provedivo u etnički raznolikoj srednjoj i istočnoj Europi, a Wilson je kasnije i sam priznao da nije bio svjestan postojanja nekih nacija. Neki povjesničari smatraju da je Wilsonova ideja, mimo njegove želje, bila čak i uzrok jačanja nacionalizma i
nacionalističkih stremljenja nakon Prvog svjetskog rata.
U svojih 'Četrnaest točaka' zalagao se za potpuno ukidanje tajnih dogovora i saveza. Bio je uvjeren da bi kažnjavanje gubitnika bila ogromna pogreška, a bio je čak pobornik ideje da se ne uvodi reparacija. Treba, smatrao je, uvesti opću demilitarizaciju i slobodnu trgovina morima, a međusobna ekonomska ovisnost država trebala bi mogućnost da dođe do novog rata smanjiti na najmanju moguću mjeru. Njemačkoj su se, naravno, te Wilsonove želje svidjele pa je poručila da će se predati samo ako mirovni sporazum bude utemeljen na stavovima američkog predsjednika. Velika Britanija i Francuska, međutim, nisu bile oduševljene jer su se neke odredbe protivile njihovim vitalnim državnim interesima. Britancima, na primjer, nikako nije odgovarala zabrana pomorskih blokada, a Francuska je tražila da se Njemačka strože kazni.
'Sam Svevišnji zadovoljio se s deset zapovijedi. Wilson nam je skromno zadao četrnaest... Četrnaest zapovijedi najispraznije moguće teorije!' komentirao je ljutito francuski premijer Georges Clemenceau koji je bio za ograničavanje njemačke moći, ekonomske i vojne.
Francuzi su čak pozvali Wilsona u obilazak područja na kojima su se vodile krvave bitke, no taj je poziv odbio. Francuzi su bili frustrirani popustljivošću. Kako, pitali su se, SAD ne vidi opasnost koja je prijetila Francuskoj u slučaju njemačkog oporavka? No Clemenceau je znao da mora biti u dobrim odnosima sa saveznicima.
Britanci su pak bili zainteresirani za bivše njemačke kolonije, posebno u Africi, koje su im većim dijelom i pripale. Tražili su i osiguranje pomorske dominacije, uz onesposobljavanje njemačke mornarice. No i oni su, kao i Wilson, bili za to da se Njemačku održi relativno snažnom i stabilnom kako bi bila potencijalna brana protiv Rusije i boljševizma. Iako je bio pobornik blažih mjera, Wilson je rekao da Nijemci trebaju biti 'prezreni i izbjegavani poput gubavaca generacijama“ te da 'većina njih ne zna što su ostale nacije osjećale i iskusile niti kakav ih ostrakizam čeka'. Postavilo se pitanje sudi li se carskoj Njemačkoj, Njemačkoj koja je izgubila rat ili novonastaloj demokratskoj Njemačkoj? Talijanski premijer Vittorio Orlando u jednom je trenutku napustio konferenciju i odbijao se vratiti gotovo dva tjedna. “Puno je lakše voditi rat nego mir', ironično je komentirao francuski
premijer Clemenceau. Najteži dogovori vodili su se oko reparacije jer trebalo je obnoviti europsko gospodarstvo, no i voditi brigu o tome da njemačka privreda ne poklekne. S druge strane, ako bi odšteta bila premala, Njemačka bi se mogla brzo oporaviti i ponovno postati prijetnja. Valjalo je, dakle, naći pravi omjer.
Nova njemačka država startala je s velikim utegom oko vrata, što je, napominju povjesničari, olakšalo i uspon radikalnih skupina. Britanci su bili najtvrđi pregovarači o odšteti pa je određivanje točnog iznosa u novcu odgođeno. Mučni su se pregovori vodili i o tome kakoformulirati dio o moralnoj odgovornosti Njemačke za rat i žrtve, što je poslije poslužilo nacionalističkoj struji u Njemačkoj i doprinijelo radikalizaciji međuratne atmosfere u toj državi. Povjesničari napominju da su Nijemci na pregovore stigli i s nekim nerealnim očekivanjima, od toga da će svi krajevi većinski nastanjeni Nijemcima ostati njemački i da će zadržati nadzor nad rudnicima pa do toga da će reparacije biti 'umjerene'. Na kraju je Ulrich von Brockdorff-Rantzau iz njemačke delegacije, koji je postao prvi ministar vanjskih poslova Weimarske Republike, izjavio da su uvjeti mira nepodnošljivi jer ih Njemačka ne može
prihvatiti ako želi zadržati čast. Pogodila ih je i odredba o suđenju caru Wilhelmu II.
Prof. dr. Davorin Lapaš, stručnjak za međunarodno pravo, za ovaj specijal Večernjeg lista iznio je svoje viđenje ugovora sklopljenog u Parizu i do koje je mjere utjecao na razvoj totalitarnih ideja, naročito fašizma u Njemačkoj. Ratova i mirovnih ugovora bilo je prije i poslije, no ovaj je po nekim odredbama bio jedinstven, a bio je i jedan od faktora koji su imali utjecaj na dolazak Adolfa Hitlera na vlast. Mirovni ugovori uvijek su više ili manje kažnjavali gubitnike u ratu i uglavnom su se svodili na reparaciju, plaćanje ratne odštete, a znali su uključivati i stjecanje teritorija.
– No u ovom se ugovoru nije stalo samo na tome, nego se u neku ruku pretjeralo Antantinim preoštrim kažnjavanjem Njemačke. Ratne odštete bile su enormne, što se jako odrazilo na njemačku ekonomiju nakon Prvog svjetskog rata, a što će kasnije još biti potencirano svjetskom ekonomskim krizom koja će direktno dovesti Hitlera na vlast – napominje. Na primjer, jedna od odredbi bila je da je da se njemački Danzig formira kao slobodni grad Gdanjsk (pod zaštitom Lige naroda) u kojem je Poljska imala posebna prava. A Njemačkoj je Danzig bio važna luka.
– Njemačkoj je oduzeto i saarsko područje, kako to u međunarodnom pravu nazivamo, područje s posebnim položajem, na kojem Njemačka više nije imala vlast. Dano je Francuskoj koja je dobila pravo na iskorištavanje ugljena kojim je to područje bilo bogato.
Oduzeta joj je i pokrajina Alsace-Lorraine. Njemačka je usto ostala bez svih kolonija. Izgubila je ono malo kolonija što ih je imala, oduzeta joj je istočna Afrika, odnosno Tanganjika, današnji većinski dio Tanzanije, oduzeta joj je Njemačka jugozapadna Afrika, danas Namibija. Te su kolonije stavljene pod upravu Lige naroda. Kielski kanal koji je bio pod njemačkim upravljanjem Versailleskim ugovorom je internacionaliziran pa je Njemačka morala trpjeti prolaske stranih brodova kroz taj kanal gotovo bez ograničenja, što će izazvati i neke sporove pred Međunarodnim sudom pravde. Jedinstvena odredba koja će se kasnije
u međunarodnom pravu pokazati gotovo presedanom, nezamisliva u to doba, bila je odredba o kaznenoj odgovornosti njemačkog cara Wilhelma II. Njemačka je bila obvezna izručiti Kaisera kako bi mu se sudilo na međunarodnom sudu za zločine protiv mira, što se ipak nije dogodilo jer je car pobjegao u Nizozemsku koja ga onda nije htjela izručiti. To je također bilo jedno od poniženja Njemačke. Velika su bila i ograničenja u naoružanju usmjerena prema tome da se Njemačku vojno oslabi kako više ne bi predstavljala prijetnju. Neke su odredbe iz priloga ugovoru bile gotovo na razini karikature. U jednom od priloga može se tako naći popis koliko junica i pastuha treba predati državama saveznicama. Gotovo bizarne odredbe – ističe prof. dr. Lapaš. Njemačka se, na primjer, obvezala isporučiti francuskoj vladi 500 pastuha u dobi od tri do sedam godina, 30.000 kobila starih od 18 mjeseci do sedam godina, tip ardennais, boulonnais ili belgijac, 2000 bikova starih od 18 mjeseci do tri godine, 90.000 muznih krava starih od dvije do šest godina, 1000 ovnova, 100.000 ovaca i 10.000 koza. Belgijskoj vladi mora poslati 200 pastuha, 5000 kobila, 5000 ždrebica, 2000 bikova, 50.000 muznih krava, 40.000 junica, 200 ovnova, 20.000 ovaca i 15.000 krmača… Njemačka se, uz ostalo, obvezuje isporučivati Francuskoj sedam milijuna tona ugljena godišnje tijekom deset godina.
– To je bilo nešto što nije bilo toliko presudno za države saveznice koliko je za cilj imalo daljnje poniženje poražene Njemačke. To je bilo pretjerano kažnjavanje koje ne samo da će poniziti Nijemce, nego će kasnije utjecati na nastanak fašizma, jedne od najtotalitarnijih ideologija u povijesti – kaže prof. dr. Lapaš. U knjizi 'The Treaty of Versailles' Louise Chipley Slavicek piše da su, dok su Parižani plesali na ulicama 28. lipnja, ogorčeni Nijemci diljem Republike spuštali zastave na pola koplja. Posebno su bili ogorčeni klauzulom o ratnoj krivnji i zahtjevom da se caru sudi kao običnom kriminalcu. Neki njemački nacionalisti, uključujući nekoliko visokih vojnih časnika, počeli su govoriti da je Njemačka mogla dobiti rat da je vojsci bilo dopušteno nastaviti borbe. Prozivali su 'izdajničke vođe' u Berlinu, liberale i socijaliste, koji su osnovali Weimarsku Republiku, da su prevarili njemački narod.
Neki povjesničari Versailleski ugovor vide kao najraniji uzrok Drugog svjetskog rata, a za neke pak je on i najvažniji uzrok. Nakon pregovora u Parizu došlo je do neslaganja među saveznicima i slabljenja Francuske. Novonastala njemačka Republika našla se pak u ekonomskim problemima, a dio stanovništva nikad je nije ni prihvatio. Počeo se gajiti mit o unutarnjim neprijateljima Židovima i komunistima, a sve se češće spominjao i Versailleski ugovor zbog kojeg su se morali odreći 13 posto svog teritorija. Tinjao je osjećaj da su se uzalud borili. Weimarska Republika gušila se u problemima, jačali su monarhisti i nacionalsocijalisti. Desni ekstremisti su 1922. u Berlinu likvidirali ministra vanjskih poslova Waltera Rathenaua iz Njemačke demokratske stranke, uglednog židovskog industrijalca.
Adolf Hitler preuzeo je vlast, a nacionalsocijalisti su se počeli naoružavali i povezivati s fašistima u Španjolskoj i Italiji, gdje je kralj Viktor Emanuel III. svojom neodlučnom politikom 'pomogao' Benitu Mussoliniju u usponu i preuzimanju vlasti. Mussolini je 1921. osnovao Nacionalnu stranku fašista koja je iskoristila teško gospodarsko stanje nakon Prvog svjetskog rata. Iako je Italija bila na strani pobjednica, neimaština se pokazala prijemčivom podlogom za totalitarne ideje. I tako je liberalna demokracija pokleknula pred fašizmom i nacizmom.
Večernji list, u povodu stote obljetnice rađanja fašizma, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma" na više od 120 stranica. Možete ga kupiti u nedjelju 30. listopada na svim kioscima u paketu s Večernjim listom po cijeni od 18 kuna
Video: Tko je 'Putinov kuhar' koji mu se suprostavio?
Znamo kako je nastao a znamo i kako je završio. Tako da su svi pobjegli u SAD i nastavili živjeti normalnim životom, radili, dobili državljanstvo a neki postali ugledni i zaslužni građani umjesto da su završili na suđenju u Nurnbergu. Što legalno a što ilegalno i podosta operacijom "Paperclip" doveli su Ameri sebi naciste i nagradili ih za rad a ne kao Rusi koji su ih po hvatanju trpali u logore i dali izbor rad ili metak. Tako je čuveni Von Braun postao cijenjeni i nagrađivani član zajednice umjesto da trune i crkne negdje u zatvoru.