Dolaskom posebnog papina izaslanika u Međugorje u tome, kako se nekad govorilo, “malom hercegovačkom selu”, a danas je njegova slika posve drukčija, ništa više neće biti isto. Jer ondje će, naime, prvi put u gotovo 36 postojanja međugorskog fenomena kročiti papinska noga.
Ne izravno, dakako, no poljski nadbiskup mons. Henryk Hoser dolazi uime pape Franje, koji ga je ovlastio svim potrebnim ovlastima, pa sve što izgovori i napravi onima koji ga slušaju najjednostavnije je da shvate kako im se obraća sam poglavar Katoličke crkve. Mons. Hoser dolazi na teren o kojemu se isključivo razgovara kroz dvije krajnosti.
O Međugorju gotovo da nema “srednjega stava”. Ljudi su ili protiv ili za. Oni koji su protiv nastoje dokazati kako se radi o izmišljotini tamošnjih fratara prije 36 godina, koji su zloupotrijebili tada malu djecu i ne štede se riječi kada se želi omalovažiti vidioce i ukazanja koja nekima i dandanas traju, tvrdeći da iza svega stoji nečiji biznis i bogaćenje.
Zagovornici Međugorja nemaju čime odgovoriti na takve napade, no kao svoj odgovor nude dolaske u stotinama tisuća svake godine, želeći tom svojom upornom vjerom dokazati da ondje nešto ima i da sve nije prazna priča.
Zapravo, Međugorje bi trebalo izmjestiti iz te “pro et contra” situacije. I to će, čini se, biti najvažniji dio posla poljskog nadbiskupa. Kaže se kako je njegova misija isključivo pastoralna. Dakle, posvetit će se hodočasnicima, kojih godišnje dođe oko dva milijuna.
Oni su, kada se gleda iz perspektive Crkve, i najvažniji dio međugorskog fenomena. To je uočila i prva komisija, ona Biskupske konferencije Jugoslavije, koja je rekla kako nema dokaza za nadnaravnost ukazanja, ali da se hodočasnicima mora osigurati pastoralna skrb. I to je učinjeno. Tj. na tome se radi svaki dan i Međugorje danas odlično funkcionira zahvaljujući upravo takvoj otvorenoj odluci BKJ.
Crkva naprosto ne može zatvoriti vrata svojim vjernicima. Ukazanja, baš kao sva prije i poslije Međugorja, Crkva smješta u kategoriju tzv. privatnih objava (jer je službena završena poslanjem Krista i apostola na zemlji), u koje se može i na mora vjerovati.
Svakome je ta odluka ostavljena na vlastitu savjest. No i u tome kontekstu, međugorski fenomen progovara na svoj specifičan način jer postoje svjedočanstva mnogih koji su u nj došli bez ikakve vjere, čak sa sprdnjom i mržnjom, ali ih je nešto iznenada pod međugorskim nebom “ošinulo” i ne samo što su ondje u sekundi duhovno progledali i povjerovali, već su iz temelja promijenili svoje živote.
Na stotine tjelesnih ozdravljenja tome su najočitiji primjer, premda je od njih misteriozniji onaj dio koji se događa u ljudskoj duši, koja se u to “malo hercegovačko selo” zaputi blatna i prljava, a vrati očišćena, bjelja od snijega. Misterij je to na koji nitko ne može odgovoriti.
Pa ni papin izaslanik Hoser. Misterij je to vjere od njezinih samih početaka. Odnosno, plodova po kojima se poznaje. A oni, kada je i Međugorje u pitanju, trebali bi biti jedini kriterij ljudske prosudbe. Sve je ostalo u nekim drugim sferama.
>> Mostarsko-duvanjski biskup Perić: Gospa se u Međugorju nije ukazala
>> Posebni izaslanik Svete Stolice odgodio dolazak u Međugorje
