Kada je film 2005. proslavio stogodišnjicu postojanja, mogli smo konstatirati da je sedma umjetnost za svega nešto više od trajanja prosječnog ljudskog života prošla više faza od ijedne druge umjetnosti. Dakako, kao najmlađa umjetnost film je imao olakotnu okolnost da je mogao koristiti sve stoljećima, pa i tisućljećima nakupljane značajke i iskustva književnosti, likovnosti, kazališta i glazbe.
Ali s obzirom na to da je za svoga trajanja usporedo sa stilskim i estetskim osobinama često, zapravo neprestano morao nalaziti rješenja za tehnička ograničenja koja su ga pratila, doista je zapanjujuće koliko je brzo film postao izuzetno vitalan i raznovrstan medij. Od trenutka kada su u pariškom Grand Caféu 28. prosinca 1895. godine prvi put prikazani filmovi braće Lumière „Ulazak vlaka u stanicu", „Izlazak radnika iz tvornice" i drugi – to su zapravo bile „obične", statične snimke u jednom kadru radnji opisanih u nazivima filmova – novi je medij želio pokazati svoju glavnu tehničku prednost. Pokret!
U toj ranoj fazi pioniri poput braće Lumière ili Georgesa Mélièsa novi medij nisu nazivali filmom, nego upravo onim što su i bili – snimke. No, jednom kad je prestala fascinacija samom činjenicom da se likovi na ekranu mogu micati, da stvaranje inscenirane dinamične građe ne može biti svrha samoj sebi, svakako ne na duže vrijeme, film se naučio koristiti svojim izražajnim sredstvima (kadrovi, scene, montaža...) u svrhu razvijanja vlastitih zanatskih i umjetničkih svjetova. Drugim riječima, film je doživio svoju emancipaciju: prestao je biti puko sredstvo preslikavanja pokreta i postao medij koji je stvaranjem novih realnosti ušao u sferu umjetničkog.
Srozavanje ukusa
Za nekoliko dana obilježit ćemo 120 godina od prve projekcije braće Lumière i između mnogobrojnih karakteristika razvoja filma najveće su sigurno revolucionarne mogućnosti koje je donijelo odustajanje od zapisivanja na filmsku vrpcu i ulazak u eru digitalnog – možemo primijetiti sve veći jaz između industrijskog / komercijalnog filma s jedne strane i umjetničkog / festivalskog s druge. Naime, još do 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća nastajali su filmovi koji su dolazili na top liste zarada, ali su imali i svoje mjesto na listama najznačajnijih (ili najboljih) filmova tih godina, pa i lista "za sva vremena".
Primjerice, danas je teško zamisliti da je Altmanov "Nashville" bio među deset najgledanijih filmova u američkim kinima 1975. Temeljito provedenim procesom "mekdonaldizacija" zapadnog svijeta takvi su filmovi apsolutno iščezli kao "roba široke potrošnje"; danas se proizvode za posebne, tzv. art termine ili kanale. To nedvojbeno govori o promjenjivosti razine masovnog ukusa, konkretno – na žalost – o srozavanju. I to onoj vrsti koja se odvija naočigled. Indikativan je podatak da se na listi od 50 najkomercijalnijih filmova svih vremena nalazi svega pet filmova snimljenih prije 2000. godine, a i od tih su pet izrazito industrijski filmovi iz 1990-ih: "Titanik", "Jurski park", "Ratovi zvijezda I.", "Kralj lavova" i "Dan nezavisnosti".
Istodobno, na svim relevantnijim listama najboljih filmova svih vremena upravo je daleko najmanje, ili gotovo da ih uopće nema, filmova snimljenih nakon 2000. Polarizacija u posljednjih 20 godina provedena je precizno i temeljito. Ali nije nešto novo. Naime, podjela na industriju (u ovom smislu kao težnju komercijalnosti, a ne razvoju i usustavljivanju tehničke proizvodnje) i na umjetnost – što ne znači da ova dva pola nekada ne egzistiraju u skladnom suživotu – kao da je zadana još u najranijim filmskim radovima. Već film "Putovanje na Mjesec" iz 1902. Georgesa Mélièsa možemo gledati zdvojno: na jednak ga način možemo gledati pretečom "Odiseje u svemiru", "Solarisa", "Aliena", "Gravitacije" i drugih kvalitetnih umjetničkih SF filmova koliko najglupljih eksploatacijskih SF tričarija skockanih za brzu zaradu.
U tom smislu film ne podnosi svojatanje – ni onih koji smatraju da je svaka druga namjena osim umjetničke zloupotreba medija, a još manje onih (iako su takvi manje ideološki zadojeni i glasni) koji smatraju da film treba služiti isključivo zabavi. Unatoč recesiji, gledanost filmova u svijetu raste iz godine u godinu pa godišnje globalna zarada raste za nekoliko postotaka (kreće se između 35 i 40 milijardi dolara), a porast se događa i na pojedinačnim tržištima, među kojima je najveći ostvarila Kina koja je 2012. zabilježila porast od čak 36 posto u odnosu na prethodnu godinu i zbacila Japan na treće mjesto najvećih svjetskih tržišta.
Prvo je tradicionalno, dakako, sjevernoameričko tržište (gledano po prihodima jer se u Indiji proda veći broj ulaznica, ali su cijene znatno manje), što je američkoj kinematografiji osiguralo izrazito dominantnu poziciju u svijetu. Prema Hollywood Reporteru, američki filmovi ostvaruju gotovo 70% od ukupne dobiti u kinima EU. Središnju ulogu u tom uspjehu ima filmska meka Hollywood. Osim što je sinonim (i veliki brend) američke filmske produkcije, pojam je postao i sinonim za određenu vrstu filmske kvalitete i stila – često ispra(z)nu, ali tehnički ispeglanu produkciju za najmasovniju upotrebu. Europski odnos prema filmu načelno se smatra sučeljenim proizvodnom sistemu Hollywooda i drugih sredina (Indija, Nigerija) gdje je film profitabilna privredna grana, ali ne bi bilo fer, ni točno, reći da je sve što dolazi s ovoga kontinenta vrednije i uzvišenije, ili da nema otvorenih karakteristika kalkulantske proizvodnje, isključivo komercijalnog ili industrijskog tipa. Vrijedi i obrnuto – nije sve što stiže iz hollywoodskih studija, a osobito iz američke produkcije u cjelini, isključivo sračunato za brzu zaradu. U povijesti američke kinematografije u cjelini, od Chaplina do Tarantina, postoje i te kako vrijedna umjetnička djela koji zadovoljavaju najviše standarde kakvoće.
Film kao umjetnost
Pojam umjetničkih filmova, u punokrvnom smislu, puno je uži od pojma autorskog, pa i segmenta, što se u posljednje vrijeme uzima gotovo kao žanrovska odrednica festivalskih (art) filmova. Postoje, naime, loši art filmovi, pa kako ne postoji nešto što je loša umjetnost (ona to jest ili nije), upotrebljavati pojam umjetničkog filma prilično je delikatan, koliko i subjektivan potez. U svakom slučaju, u svojih 120 godina postojanja filmska je umjetnost dala neke od neprijeporno najvećih svjetskih umjetnika i umjetničkih pravaca / valova koji su se u 20. stoljeću izmjenjivali dinamikom za koju su u nekim drugim umjetnostima trebala proteći stoljeća.
Neki su od takvih velikana Federico Fellini, Ingmar Bergman, Akira Kurosawa, Stanley Kubrick, Robert Altman, François Truffaut, Pier Paola Pasolini, Andrej Tarkovski, Luis Buñuel, Michelangelo Antonioni i mnogi drugi. Njemački ekspresionizam 1920-ih kao "pokretni" nastavak slikarskog vala posvećenog dočaravanju pomaknutih unutarnjih stanja kroz izobličavanje vanjskog svijeta, talijanski neorealizam 1940-ih koji se približava socijalnoj tematici i ljudima na ulici, francuski novi val 1960-ih s uvođenjem modernizma, češki val sa specifičnim humorom koji traje od šezdesetih do danas i neki drugi filmski pravci ostavili su neizbrisiv trag, postali čak svojevrsne stilske odrednice u globalnim umjetničkim okvirima.
Umjesto (mudre) prigodničarske prognoze stanja filma u budućnosti najbolje se naposljetku prisjetiti jednog od najpoznatijih filmskih citata, glasovitog usklika Colina Clivea u "Frankensteinu" (1931.): "Živo je! Živo je!".*
