Iako su od donošenja Plana gospodarenja otpadom RH za razdoblje 2017. – 2022. prošle već dvije godine, gotovo 30% gradova i općina u Hrvatskoj još nema lokalnih planova gospodarenja otpadom (PGO), bez kojih neće dobiti ni centa od 485 milijuna eura ponuđenih iz operativnog programa EU Konkurentnost i kohezija.
U Ministarstvu zaštite okoliša i energetike kažu da im je od 556 jedinica lokalne samouprave (JLS) u Hrvatskoj, odnosno 428 općina i 128 gradova, do 26. studenoga prošle godine službene podatke o usvojenim planovima gospodarenja otpadom dostavilo njih 402. Novim izmjenama i dopunama Zakona o održivu gospodarenju otpadom koji je u saborskoj proceduri, preostalih 154 JLS-a dobit će šestomjesečni rok za konačno donošenje planova. No vremena je sve manje, a sadašnji zakon ne predviđa ni kazne za jedinice lokalne samouprave (JLS) koje ih ne donesu, pa stručnjaci opravdano upozoravaju da smo sve bliže jeziku koji očito najbolje razumijemo – milijunskim penalima Europske unije.
Eurozastupnik Davor Škrlec kaže da planovi gospodarenja otpadom jedinica područne i lokalne samouprave, među ostalim, moraju sadržavati i lokacije reciklažnih dvorišta i mobilnih reciklažnih dvorišta, a njima prethode promjene prostornih planova područne/lokalne samouprave.
– Očito je to za mnoge općine i gradove nepremostiv problem, pogotovo ako u postupku javnog savjetovanja ne postoji suglasnost građana za predložene lokacije, dok se na uspostavljanje sustava odvojenog prikupljanja biorazgradivog otpada te papira, metala, plastike i stakla nadovezuje i problem infrastrukture. Nju bi JLS-ovi financirali iz fondova EU, no budući da se novac može odobravati i isplaćivati samo temeljem lokalnih PGO-ova usklađenih s nacionalnim planom, ulazimo u začarani krug u kojem se lokalna samouprava ne snalazi – tvrdi Škrlec.
Za Hrvatsku je, dodaje, već sada jasno da neće ispuniti ciljeve iz vlastita Zakona o održivu gospodarenju otpadom. Postotak odlaganja miješanog komunalnog otpada je čak 80%, a do 2040. ga, prema izmjenama Direktive o odlaganju otpada iz 2018., moramo smanjiti na 10%. Loši smo i u postocima reciklaže, a budući da se izmjenom Direktive iz 2018. promijenio i izjednačio način izračuna za reciklažu za sve članice EU, boji se da će nova statistika za Hrvatsku biti još poraznija. Sve će to, uvjeren je, povećati rizik za podizanje tužbi protiv RH i plaćanje penala po raznim osnovama.
Podzemni spremnik u Ružiću
– Iako iz gospodarstva stalno dolaze savjeti za uspostavljanje sustava produljene odgovornosti proizvođača koji bi trebao financijski rasteretiti gospodarske subjekte i za uspostavljanje burze sekundarnih sirovina, što bi odvojeno prikupljanje otpada učinilo smislenim za građane i gospodarstvo, iz nadležnog ministarstva kontinuirano se opiru promjenama, što samo može upućivati na unutarnje probleme i nerazumijevanje javne politike EU, ali i baca sumnju na moguće pogodovanje gospodarskim subjektima koji imaju koristi iz sadašnje situacije nereda u sustavu gospodarenja otpadom – ističe Škrlec.
Nezavisni stručnjak za okoliš Viktor Simončič kaže da je državni plan gospodarenja otpadom, koji je napravljen bez poštovanja naših prilika i ocjene troškova za korisnike, problem svih problema.
– Ciljeve iz propisa EU preuzeli smo nekritično, kao da smo najbogatiji. No ako smo u svemu na repu među državama EU, zašto baš u postupanju s otpadom moramo biti prvi? Samo u šest država je (gotovo) izbjegnuto odlaganje, a stope recikliranja su samo u određenim regijama dosegle 85% dok se u većini članica EU na odlagališta odvozi više od 90% otpada i reciklira manje od 5%. Vrijedno bi bilo provjeriti zašto Finska ne može reciklirati više od 35% otpada, a mi težimo iznad 50% – kaže Simončič.
Mnogi gradovi i općine u Hrvatskoj nemaju PGO jer nisu imali novca da kupe neki od planova, koje ovlaštene institucije izrađuju uglavnom po tzv. principu copy-paste, smatra Simončič. Državni plan ne razlikuje obveze između velikih urbanih centara i malih naselja. Isto vrijedi za dijelove Gorskog kotara i za otok sa 100 stanovnika pa planovi ovlaštenih institucija izgledaju gotovo groteskno. Nije se uvažavala relativno mala gustoća naseljenosti (polovica građana živi u 18 većih gradova na oko 3500 četvornih kilometara, a druga polovica na 53.000 četvornih kilometara s gustoćom naseljenosti od samo 37 stanovnika/km²) pa svaki plan izgleda isto.
Malo se opisuje zakonodavstvo EU, potom prepiše dobar dio državnog plana i opiše lokalna sredina, a onda kao iz aviona u njega ubace kontejneri, zeleni otoci i pokoji reciklažni centar. Nikoga pritom nije briga ni kako izgleda studija isplativosti i koje su procijenjene količine otpada koje će stanovnici nekog područja dovoziti u reciklažno dvorište, koji su operativni troškovi, koliko će to koštati građane i ima li takav plan uopće logike, što pokazuje i primjer gradnje reciklažnog dvorišta na području Drniša – napominje Simončič. Investicija od 3,2 milijuna kuna za potrebe 6000 stanovnika na rijetko naseljenom području (34 stanovnika/km² na području Drniša, 10 u Ružiću i 8 u Promini), koji zajedno proizvedu oko 1500 tona otpada godišnje, sugerira podzemne spremnike u Ružiću od pet kubnih metara kao idealno rješenje, samo zato što će ih netko na poziv isprazniti za tri minute!?
– Naravno, ocjena troškova za građane nema ni u državnom planu, pa se sada polako čude da postupanje s otpadom poskupljuje. A mora poskupjeti jer floskula kojom su nas obasipali svi dosadašnji ministri, nekompetentna struka i ortodoksne nevladine organizacije, da je u otpadu novac, ne pije vodu. Da u otpadu ima novca, onda bi to značilo što više otpada, više novca. A svatko zna da to nije tako. U otpadu je novac samo ako se izbjegnu nepotrebni troškovi. Moji prijatelji u Karlsruheu za dvočlano domaćinstvo plaćaju mjesečno 30-ak eura za dva mjesečna pražnjenja kontejnera s mješovitim otpadom, dva s korisnim otpadom te tjedni odvoz biološkog otpada. Najmanje toliko, ali i više plaćat ćemo i mi jer nemamo infrastrukturu za postupanje s otpadom ni industriju da ga preradi – objašnjava Simončič.
Hrvatska je upravo započela nabavu 1,23 milijuna spremnika za odvojeno prikupljanje otpada za 407 JLS-a, za što je osigurano više od 315 milijuna kuna bespovratno iz operativnog programa Konkurentnost i kohezija 2014.-2020., te s gradnjom reciklažnih dvorišta. No kako god odvojeno prikupljali na izvoru, u svakoj frakciji nalazi se i ono što u nju ne spada, pa je sortiranje prije bilo kakve uporabe nužnost – uvjeren je Simončič.
– I u Njemačkoj postoje primjeri gdje građani u posudu za biootpad ubace i 20% drugog otpada, u posudu s miješanim otpadom i 30%, a u žutu vreću za otpadnu ambalažu i 40% drugog otpada. Uz spremnike bi trebalo odmah nabaviti i posebne vrste kamiona i sagraditi barem kompostirnice, bez kojih odvojeno prikupljanje otpada na izvoru nema smisla. Očekivati da svaka komunalna tvrtka to radi sama je iluzorno i neprovedivo, a ostane li se na postojećem sustavu, nikakvo pomicanje rokova od nekoliko mjeseci, pa ni koje godine, neće pomoći. Sankcije, i to milijunske, ne možemo izbjeći – tvrdi Simončič, ističući kako bi nam umjesto inzistiranja na odvojenom prikupljanju otpada na izvoru za što je potrebno vrijeme i silan novac puno prihvatljivija bila razvijena tehnologija kakvom se iz mješovitog otpada mogu izdvojiti sve sirovine za koje postoji tržište, i to visoke kakvoće, kao da su odvojene na izvoru.
Sortirnice dokazuju apsurde
– Tvrtka Tehnix iz Donjeg Kraljevca razvila je postrojenje koje uspješno funkcionira u Sloveniji, ali zbog različitih pritisaka, interesa, a možda i nerazumijevanja okolišne politike EU ne može i kod nas – kaže Simončič, uvjeren da bi primjena sortirnica poput Tehnixove brzo pokazala svu apsurdnost odvojenog izdvajanja na izvoru – i pomogla ispunjavanju najstrožih ciljeva EU.
– Izdvojio bi se i sav biološki otpad, pa bismo ispunili i obveze oko smanjenja odlaganja te vrste otpada na odlagališta. Danas odlažemo oko 400.000 tona biološkog otpada više nego što smo smjeli 2016.! – tvrdi Simončič.
U Hrvatskoj udruzi poslodavaca (HUP) kažu da je brojka od 30% JLS-a bez plana gospodarenja otpadom alarmantna s obzirom na to da se upravo na općinama i gradovima temelji taj sustav te predstavlja ozbiljnu prijetnju ispunjavanju nacionalnih ciljeva/obveza. HUP je prije dvije godine, pri pripremi državnog Plana gospodarenja otpadom RH za razdoblje 2017.–2022., upozoravao na njegove manjkavosti. No unatoč brojnim primjedbama Europske komisije, struke i gospodarstva, Vlada je usvojila taj plan za mandata Mostova ministra zaštite okoliša dr. Slavena Dobrovića.
– Plan nije slijedio koncept koji je dogovoren u predpristupnim pregovorima RH i u koji je već bio investiran velik novac, već se njime u bitnome mijenja sustav gospodarenja otpadom u RH. HUP je isticao da je planom potrebno obuhvatiti sve tokove otpada, a ne samo komunalni, da nedostaju financijska i tehnička analiza svih tokova otpada, moguća varijantna rješenja, podaci temeljem kojih su određeni pojedini kapaciteti postrojenja te ostali ciljevi. Upozoreno je da je, u pravilu, gradnja većeg broja manjih postrojenja za obradu otpada (90-ak) u konačnici puno skuplja nego gradnja centara za gospodarenje otpadom te predloženo da se u PGO-u navede način postupanja s otpadom za svaku pojedinu regiju u RH s realnim količinama i rokovima, s tranzicijskim razdobljem, inače će pokušaj implementacije sustava prouzročiti plaćanje penala koji će se u konačnici preliti na gospodarstvo i građane – kažu u HUP-u.
No Slaven Dobrović uvjeren je da je najveća prepreka održivu gospodarenju otpadom u Hrvatskoj nespremnost političkih elita da od lokalnih voditelja komunalnog sektora traže rezultat ili brzu primjenu praktičnih rješenja za konverziju otpada u sirovine.
– To su uglavnom decentralizirana, jednostavna rješenja, čista suprotnost megalomanskim centrima za mehaničko-biološku obradu smeća (pomiješani otpad) koji se često lažno predstavljaju kao cjelovito rješenje za otpad novoga doba. Međutim, fini prospekti, lijepa fasada i pažljivo birani nazivi tvrtki ne mogu promijeniti suštinu i konačni rezultat, što sad jasno vidimo na primjerima Marišćine i Kaštijuna. Vijest da je odobreno financiranje centra za gospodarenje otpadom u Lećevici, katastrofalno izabrane lokacije, a vrijednog gotovo pola milijarde kuna, pokazuje da se bez obzira na dosadašnja iskustva ide dalje u krivom smjeru. To je daleko više od iznosa za odgovarajući broj sortirnica i kompostišta, koji još nisu ni u lokalnom planu, a bez kojih se ne mogu ostvariti zakonom i pristupnim ugovorom zacrtani ciljevi. Stoga je jasno da se ovako ciljevi neće moći ostvariti – tvrdi Dobrović, ističući da je sve to dokaz da ni donošenje PGO-a ne jamči da će stvari krenuti u pravom smjeru.
Prelog i Krk uzorni
Grad Split bi, primjerice, s odlagališta prešao ravno u centar za gospodarenje otpadom gdje unatoč višestruko većem trošku za građane praktično nema reciklaže. U planu nema ni sortirnice ni kompostišta, što je krivo, naglašava Dobrović. S druge strane, cijeli otok Krk sa sedam JLS-a, i u uvjetima ljetne turističke špice na godišnjoj razini ima više od 50% odvojenog prikupljanja, dok je grad Prelog vjerojatno najbolji u unutrašnjosti zemlje s više od 60%.
– Hrvatska Strategija gospodarenja otpadom donesena 2005. potpuno je nesukladna s obvezama koje je Hrvatska u pristupnom procesu kasnije preuzela kao buduća zemlja EU. Primjerice, Strategija je predviđala da će se do 2020. odvojeno prikupljati samo 18% komunalnog otpada, a danas imamo obvezu od minimalno 50% recikliranja, što znači barem 55% odvojenog prikupljanja. Stoga se na Strategiju gospodarenja otpadom iz 2005. kao državni dokument ne treba uopće pozivati, a oni koji to čine teže što većoj proizvodnji goriva iz otpada, a u konačnici i spaljivanju. Iako se spaljivanjem otpada dio oslobođene energije može iskoristiti u korisne svrhe, spaljivanjem se tvari uništavaju pa to nije odgovorno ponašanje prema resursima. Kada tome još dodamo da se za spaljivanje goriva iz otpada danas mora plaćati, onda je jasno da je takvo rješenje dijametralno suprotno od javnog interesa – rekao je Dobrović.
Dobrovićev prethodnik Mihael Zmajlović žali što tadašnja tehnička vlada nije donijela plan gospodarenja otpadom jer su, kako tvrdi, dvije posljednje HDZ-ove vlade od 2016. s koalicijskim partnerima napravile kaos u sustavu.
– Državni plan gospodarenja otpadom za razdoblje od 2017. do 2022. ne funkcionira ni na papiru, kamoli u praksi. Trenutačno se odlaže oko 1,3 milijuna tona otpada na odlagališta, a obvezali smo se da ćemo do kraja 2017. smanjiti tu količinu na 800.000 tona. Do kraja 2018. bili smo dužni prestati odlagati otpad na neusklađena odlagališta, a trenutačno je takvih odlagališta više od 140... – nabraja Zmajlović.
U Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) kažu da plan gospodarenja otpadom od 2017. do 2022. slijedi zadanu hijerarhiju EU: prevencija nastanka otpada, ponovna upotreba, recikliranje te energetska oporaba i odlaganje kao najmanje poželjna opcija. No budući da svaka mikroregija ima svoje specifičnosti, treba biti dovoljno fleksibilan kako bi se sustav uz minimalne troškove prilagodio novim situacijama na tržištu te bio održiv i ekonomski opravdan.
Prema izvještaju EK s kraja rujna 2018. koji je javno dostupan (COM(2018) 656 final), Hrvatska je identificirana kao jedna od 14 europskih zemalja gdje postoji rizik da do 2020. neće ispuniti cilj, tj. neće 50% komunalnog otpada odvojeno prikupljati i pripremiti za ponovnu uporabu/reciklažu. Revidirana direktiva traži daljnje ostvarenje 55% do 2025., 60% do 2030. godine i 65% do 2035., doznajemo u HGK. Iako procedura s penalima ne ide od danas do sutra, treba se požuriti i učiniti što više po pitanju infrastrukture (kompostane, sortirnice, bioplinska postrojenja...), kvalitetnog povezivanja davatelja javne usluge, reciklažera i prerađivača kako bi se zatvorio krug kružne ekonomije.
Dopuštenje za dva centra
U Ministarstvu zaštite okoliša potvrđuju da nema kazni za općine i gradove koji nemaju izrađene i usvojene PGO-e, osim što će biti uskraćeni za bespovratni novac iz EU koji ministarstvo kontinuiranim objavljivanjem poziva dodjeljuje za gradnju i razvoj sustava gospodarenja otpadom na lokalnoj razini. Tvrde da u okviru svojih nadležnosti sudjeluju u provedbi postupaka za financiranje brojnih projekata iz područja gospodarenja otpadom koji su definirani državnim planom od 2017. do 2022., a sufinanciraju se iz Operativnog programa Konkurentnost i kohezija (OPKK) 2014.-2020.
Među projektima u sklopu OPKK do sada su odobreni centri za gospodarenje otpadom (CGO) Biljane Donje i Bikarac vrijedni 533,7 milijuna kuna, reciklažna dvorišta za odvojeno prikupljanje otpada u vrijednosti 334,5 milijuna kuna (dosad je doneseno 99 odluka o financiranju), sanacije odlagališta otpada u vrijednosti 125 milijuna kuna, sanacija jame Sovjak onečišćene opasnim otpadom, izrada studijsko-projektne dokumentacije za CGO Zagreb, Orlovnjak i Šagulje u vrijednosti 51,5 milijuna kuna, postupak izravne dodjele za gradnju CGO-a Lećevica u vrijednosti 611 milijuna kuna...
Pogledajte video: Kako građani nezakonito smanjuju račune za plin i struju
zato kaj mi imamo bandića!sve bu pojel!