U srcu grada, a potpuno devastirana. Svjedok nekad slavnih privrednih vremena u Đakovu, postala je samo tužni podsjetnik na radni vijek tisuća Đakovčana. Smještena u srcu grada, nekad luksuzno zdanje i jedna od najvećih poslovnih zgrada u Hrvatskoj, đakovačka Mimoza danas zjapi prazna, zapuštena, uništena. Impozantna peterokatnica upravne zgrade moćnog poljoprivredno-industrijskog kombinata, koji je svojedobno zapošljavao 3500 radnika, prostire se na 8000 četvornih metara poslovnog prostora. Otkako su iz nje prije četvrt stoljeća izašli radnici propalog PIK-a, sve je više propadala. Država je prije pet godina zgradu darovala Gradu Đakovu.
Prava ljepotica
Kako je bilo raditi u nekadašnjoj ljepotici, jako se dobro sjeća Ivica Plavčić. – Kada se Mimoza otvorila, negdje 1988. godine, i supruga Branka i ja smo od prvoga dana tamo radili, ona u kuhinji kao pomoćna kuharica, a ja sam vozio direktore. Što da vam kažem, prelijepa zgrada, uz katedralu i ergelu, najljepša u gradu – započinje Plavčić. Vozio je on najprije generalnog direktora PIK-a Đakovo, pa onda Đakovštine, i to po cijeloj Hrvatskoj, ali i Europi.
– Dovozio sam i strane poslovne partnere s aerodroma u Zagrebu do Đakova, doveo bih ih ravno u direktorov ured u kojem su bile krasne kožnate fotelje. Kad je zgrada zapuštena, nosio je iz nje tko je što htio, možda su i te fotelje danas kod nekoga... – priča naš sugovornik. U Mimozi su bili uprava PIK-a Đakovo, generalni direktor, kao i financijska, komercijalna te stručna služba.
– U podrumu je trebao biti laboratorij za analize tla, ali mislim da nikada nije zaživio kako je to bilo zamišljeno. Sama je Mimoza zaista bila u top-formi kada je otvorena, s dvoranom za sastanke za 200-tinjak ljudi i krasnim restoranom u kojem se jelo bolje nego u svatovima, ni hotel ga se ne bi posramio! Prvih desetak godina Mimoza je odlično radila. Onda je počelo "šepati", PIK se raspao, a na toj su adresi jedno vrijeme bili Đakovština te vinarija koja se ubrzo odselila. Kad se tako sve raskomadalo, Mimoza je ostala poluprazna i nije mogla podnijeti troškove održavanja. Radnici Đakovštine iz Mimoze su odselili u silos, a prestali smo raditi 2010., kada se raspala i Đakovština, što je poznata priča. I sin nam je radio u toj tvrtki, sve troje smo dobili otkaz u šest mjeseci. Supruga danas radi u Njemačkoj, ja sam u međuvremenu otišao u mirovinu i trenutačno radim četiri sata kao instruktor u autoškoli – govori Plavčić.
Propala tvrtka
Stečaj nad Đakovštinom otvoren je početkom 2010., a iste je godine izbila i afera Đakovština nakon što je utvrđeno da je iz silosa ove tvrtke u kojoj su se čuvale strateške državne robne rezerve žita i uljarica, među kojima i žitarice i uljarice privatnih kooperanata, nestalo gotovo 29 milijuna kilograma robe. Počela je tada agonija 350 bivših radnika koji su u jesen 2011. mirno prosvjedovali, razapevši šator pred ulazom u silos.
Ivica Plavčić bio je u tom šatoru. Vozio je on nekada, sjeća se, i Miju Matića, nekadašnjeg predsjednika Uprave Đakovštine, koji je preminuo u zatvoru u Osijeku, gdje je bio u pritvoru, u lipnju 2010. godine. Vozio je i Paška Gašpara, člana Uprave, koji je tada također završio u zatvoru... – Imali smo u PIK-u vozače, kasnije se to smanjivalo. Kada smo supruga i ja ostali bez posla, nedostajalo nam je desetak godina do mirovine. Bilo je stvarno teško. Neki su se radnici snašli, neki nisu, neki su se od muke razboljeli i umrli. To je ta pretvorba i privatizacija – kaže Plavčić. Govori zaista iz srca i duše.
VEZANI ČLANCI:
– Vjerujte mi, mnogi kooperanti i danas žale za PIK-om i Mimozom – zaključuje on. Još se jedna Đakovčanka, koja je željela ostati anonimna, prisjetila svojih prvih radnih godina započetih upravo u Mimozi.
– Kuhar je bio vrhunski! Već u 9 sati ujutro bilo bi spremno nekoliko vrsta kuhanih obroka pa biraj. Linija s tacnama, kao danas u Saboru – započinje ona. – Tuga, velika tuga... Znam je nekad sanjati. Ništa se nije moglo mjeriti s Mimozom, bila je prava kraljica, najljepša i najmodernija zgrada toga doba na ovom prostoru – dodaje. Radila je u toj zgradi 1992. godine. Čitave su obitelji odlazile na posao u Mimozu.
– Tamo je u računovodstvu radila i majka našeg proslavljenog rukometaša Domagoja Duvnjaka – prisjeća se naša sugovornica.
Spominjalo se proteklih godina nekoliko ideja što bi moglo biti u Mimozi, od doma za starije pa do gradske uprave. No, Mimoza i dalje zjapi prazna... Kakvi su planovi, upitali smo i Grad Đakovo, a odgovor ćemo objaviti čim stigne.
Hdz ova utvrda sta hoćete!?