Moj osobni rat, film koji upravo igra u hrvatskim kinima, hollywoodska je priča o ratnoj reporterki. Što je hrabrost, a što je junačenje, glavno je pitanje koje se postavlja gledatelju ako ogolimo američki spektakl uvijen u celofan patetike. “Novinari koji pokrivaju borbena djelovanja nose golemu odgovornost i suočavaju se s teškim izborom. Ponekad to plaćaju visokom cijenom.” To su riječi Marie Katherine Colvin, protagonistice, američke ratne reporterke koja je i sama platila najvišu cijenu. Ubijena je u Homsu, u Siriji.
Vratimo se u ožujak 1993. kada je južnoafrički fotograf Kevin Carter otputovao u Sudan i napravio jednu od najpotresnijih dosad snimljenih fotografija. Na njoj je izgladnjela djevojčica koja pužući pokušava doći do izbjegličkog kampa gdje se dijeli pomoć. Iza nje zlokobno vreba lešinar. Fotografija je uskoro postala simbolom ljudske patnje i nepravde, a fotograf koji ju je načinio simbolom traume u novinarstvu.
Progone me sjećanja...
Fotografiju je prvo objavio The New York Times, da bi je kasnije prenijeli mediji širom svijeta. Ljudi su postavljali pitanje o sudbini djevojčice, ali nitko nije znao je li stigla do svojeg cilja. Mnogo osuda bilo je upućeno Carteru. Jer nije učinio ništa?
Uslijedila je Pulitzerova nagrada, ali i novi problemi za Cartera. Njegov kolega Ken Oosterbroek poginuo je na radnom zadatku. Obojica su, uz Grega Marinovicha, bili dijelom slavnog fotografskog Bang-Bang kluba. Godine 1994. Carter (33), u nemogućnosti da se nosi s boli koja ga je pratila, počinio je samoubojstvo. Iza sebe je ostavio poruku: “Veoma mi je, veoma žao. Patnja života nadjačala je radost do te mjere da radost više ne postoji … u depresiji … bez telefona … novca za najam … novca za djecu … novca za dugove … prokleti novac!!! Progone me živopisna sjećanja na ubijanja i leševe i ljutnju i bol … na djecu koja umiru od gladi i koja su ranjena, na luđake za obaračima, često policiju, na počinitelje ubojstava … Otišao sam da se pridružim Kenu ... ako budem imao sreće”.
Carter je tragičan, ekstreman primjer onoga što svjedočenje užasima ljudske patnje može učiniti novinaru, posebno ako se tome doda osuda javnosti i još neka traumatična životna okolnost. Novinari širom svijeta izloženi su stresnim događajima i potresnim ljudskim pričama i često sami moraju pronalaziti načine kako se nositi s posljedicama koje na njih može ostaviti ono što dožive, vide i čuju.
Fotografija je na lošem glasu kao najrealističnija, a samim time i najjednostavnija grana umjetnosti koja tek oponaša stvarnost. Manje ili više neuspješno. Ali ona je i moćno oružje. Ljudi joj vjeruju, iako nerijetko laže. Ona je često samo dio poluistine. Postoji puno pitanja na koje fotografije ne daju odgovore. Među ostalim.
Zbog fotografija ispaljivao se metak u glavu i sebi i drugima, fotografija je pokretala ratove, zaustavljala ofenzive, svjedočila veličanstvenim porazima i jalovim pobjedama, negativce pretvarala u heroje, uništavala stotine i spašavala stotine tisuća života, a bila je riječ samo o jednom okidanju.
Fotografija ili kadar nije samo rezultat susreta između događaja i fotografa, iako snimanje slika samo po sebi jest događaj, i to onaj sa sve nametljivijim pravima – na uplitanje, zaposjedanje ili zanemarivanje bilo čega što se zapravo zbiva. Fotografirati ljude samo po sebi znači oskvrnuti ih, prikazati ih onakvima kakvi sami sebe nikada ne vide, imajući saznanje o njima koje oni sami nikada neće moći imati niti ga potvrditi, promijeniti, ne mogu se žaliti, negodovati, prosvjedovati. Prikladan je to medij za tužno, uplašeno vrijeme. Izrekla je Susan Sontag. I dok stvarni ljudi negdje u svijetu ubijaju sebe ili druge stvarne ljude, fotograf ostaje iza objektiva stvarajući sićušni element jednog drugog svijeta. Fotografije šokiraju samo ako prikazuju nešto novo. Nažalost, tako se povećava i ulog, potpuna manipulacija trenutkom, bespoštedna trgovina tuđom nesrećom.
Preostaje pitanje: gdje je granica?
Danas su glasne kontroverzije vezane za ratnu fotografiju. Za mnoge od ikoničnih fotografija iz rata vode se žustre rasprave jesu li namještene. Teoretičarka Martha Rosler, koja je kritična prema ovoj praksi, smatra da su neki ratni reporteri motivirani “kombinacijom egzotike, turizma, voajerizma, lova na trofeje”.
No, kritičarima odgovara slavni američki ratni fotograf Ron Haviv: “Danas živimo u društvu vrlo fragmentiranih informacija” te: “Vrlo ću rado prihvatiti bilo kakvu mogućnost da moje fotografije budu viđene, jer ljudska drama koja se na njima odvija postat će dijelom javnog diskursa i ljudi će na njih obratiti pozornost”.
Kao autor imao sam priliku izvještavati o borbama protiv džihadista Islamske države, i to iz Damaska, Homsa, Sinjara, Alepa, Mosula i Rake, i kao svakom fotoreporteru cilj je da snimljeni trenuci, subjekti i njihova priča postanu dijelom javnog diskursa. “Fotografija je moćno oružje”, mogu samo naglasiti.
Neki otvorenih očiju putuju svijetom nerijetko riskirajući vlastite živote. Neki su, zaokupljeni jednom jedinim temom, godinama ostajali na jednom, posvećenom putu. Često samo zbog jednog izdvojenog trenutka, onog u kojem se sadašnjost slaže i utvrđuje u cjelovitu sliku svijeta. Fotograf može biti upleten u zločin iako je jedini okidač koji je stisnuo – onaj fotoaparata. A publika? Publika želi vidjeti, to je dovodi u blizinu, ali ipak iz udobnosti vlastitih dnevnih boravaka i naslonjača. Fotografije šokiraju ako prikazuju nešto novo. Nažalost, ulog se stalno i neprestano povećava, dijelom upravo zbog bujanja takvih slika užasa.
“Industrijska društva pretvaraju ljude u ovisnike o slikama, a to je neodoljiv oblik zagađivanja svijesti. Snažna čežnja za ljepotom, prestankom traženja ispod površine, za iskupljenjem i slavljenjem cjelovitog svijeta”, kaže Susan Sontag.
Svjedočiti boli i traumi drugih ljudi i pri tome ostati profesionalan i donijeti ispravne odluke jedan je od najvećih izazova novinarske profesije. Studije pokazuju da su ratni reporteri znatno podložniji razvijanju različitih psiholoških poteškoća od svojih kolega koji se ne bave tom temom, ali posljedice na novinare ne ostavlja isključivo izvještavanje sa stranih ratišta, jer je i kod kuće moguće svjedočiti teškim pričama. Prometne nesreće, požari, ubojstva i samoubojstva, siromaštvo, bolest, bijeda – često su svakodnevne priče o kojima novinari moraju izvještavati. Profesionalno, nepristrano, objektivno i bez emocija. I kada se na terenu uspije sačuvati novinarska profesionalnost, povratak u redakciju često znači i početak patnje. Svijet je u 21. stoljeću postao jedno izranjavano mjesto, a nažalost, loša su vremena dobra za fotoreportere. Sirija je rat u kojem je poginuo veći broj novinara nego i u jednom drugom sukobu posljednjih desetljeća. U konačnici, crna bilanca poginulih novinara, snimatelja, fotografa, fiksera negdje je oko 400. Novinari ne samo da su postali mete, oni su dio vojnih strategija. Jednostavna je to računica, u posljednje vrijeme vrlo “ekonomična” za brojne pobunjeničke skupine. A njih ima. I bit će ih.
Nema drugog početka
Pobiju cijelo kurdsko selo i imaju mali tekst u novinama, tek broj žrtava na televizijskoj liniji koja ide ispod spikera. Ubiju jednog američkog ili europskog novinara, pa ako mu još uz to odrežu i glavu, imaju naslovnice diljem svijeta. Danima. A gerila voli publicitet. Tako postaju bitni. A u ratu je ionako najvažnije biti bitan.
Fikseri traže 200 dolara po danu, još 200 dolara za auto, još stotinjak za rješavanje problema. Odmah je jasno zašto je poginuo toliki broj reportera. Mladi, zaneseni spašavanjem svijeta, nadaju se izlaganju u velikim galerijama, naslovnicama magazina, ili tek tisućama prijatelja na Facebooku. Jer, u posljednje su vrijeme digitalni fotoaparati sve jeftiniji. Kao i avionske karte. Nekoliko noćenja na nekim aerodromima i za vrlo malo novca možete osvanuti u Bejrutu. I to je to. Više nego dovoljno za ratnog reportera. Tako su svi počeli. Neki su tako i završili. Petsto dolara na dan? Ali taksist Muhamed za 60 će vas dovesti do granice, a njegov rođak Ismail za samo 20 prebaciti preko. Ne treba vam ni viza. Tamo će vas čekati Abdulah i za 10 dolara, u žutom prašnjavom Mercedesu 200 D, odvesti do prve linije u Siriji. Upoznati s revolucionarima. Možete ih i slikati.
Tako ste uštedjeli oko 400 dolara. Na dan. To što se oko vas vijore crne zastave u početku vas i ne brine. Čista poslovna odluka. Ali problem je što je ISIS bio spreman uložiti i do 50.000 dolara u Europljanina ili u Amerikanca koji im nisu po volji. Kako sam već spomenuo, u ratu je bitno biti bitan, i onda umjesto trošenja na kurdsko selo, reporter postaje bolja investicija. Vozač s početka priče inkasirao je petstotinjak dolara, a u međuvremenu se stvorio cijeli niz posrednika, nakupaca, preprodavača, švercera koji s ratom zapravo nemaju ništa. Čisti biznis. Kupi. Prodaj. Ništa osobno.
Takav se scenarij događa prečesto i baš su Sirija i Irak postali pravilo. Treba se diviti tim mladim ljudima koji su spremi na nepodnošljiv rizik, samo, nažalost, rat nije bungee jumping ili rafting, nije avantura ili videoigra u kojoj, kada izgubite jedan, imate još dva života. Ulog je velik. Prelazak preko tanke crne linije nikako ne bi smjela biti avantura. Ne postoji bonus. Ni kredit. Jednostavno nije moguće početi iz početka. Negdje 1991. u Dubrovniku na ovakav turoban dan. Jedna zelena, teška granata preletjela je svoj cilj i odnijela jedan život. Premlad da bi se ikada prežalio. Je li se tog kobnog jutra pomakla cijev minobacača ili je barutno punjenje bilo jače ili slabije nego inače, nikada nećemo doznati. Ali sasvim sigurno bila je riječ o nekoj neshvatljivoj grešci! O Pavi Urbanu, studentu zagrebačke akademije koji se odmah po početku rata vratio u svoj grad, ispričano je gotovo sve.
Preostaje tek pitanje je li sve moglo biti drukčije? Fotoaparat je odabrao kao jedino oružje, ali i nije mogao zadužiti ništa opasnije. Bile su to i njegove bitke. Bio je to njegov rat. I nakon tog jutra, ostao je fotoaparat, nekoliko snimaka, premalo, ali tko je svjedočio i mirisao fotografiju, zna zašto je i gdje Pavi bilo rezervirano mjesto. Ne samo pod reflektorima galerija, naslovnicama magazina, dobivenim nagradama. Možemo samo žaliti za svim onim što je mogao biti i za svim stvarima koje je mogao napraviti. Ali takav gorak okus ostaje uvijek nakon odlaska. Čovjekov je to križ. I fotoreporterov.
Rat je smrt, bezumno nasilje, ludilo, pakao, ali kroz sve to čisto kao suza lebdi ono što se život zove. I pobjeđuje. Uvijek. I u najgorem ratu. Epskom odvažnošću između eksplozija lovio se upravo tog života. Nisu mu trebali svjetlomjeri. A na samom kraju nisu ga zaustavile ni krhotine granata, nastavio je pričati svoju priču. O životu, kakvom-takvom. Boljeg tada nije bilo!
Video: Domovinski rat - Prvi veliki poraz Ratka Mladića
