Kao ljudi volimo obljetnice, one okrugle godine u kojima se u našim vremenskim razdobljima dogodio neki pomak. Čak niti često kvalitativno napredan, nego samo vremenski. Važno nam ga je obilježiti. Crkva upravo zbog toga ljudskog vremena ima svoje vrijeme, tj. liturgijsko vrijeme, kada obilježava značajne datume od vremena do vremena, ne dopuštajući da na taj kalendar itko utječe izvana. To su službeni zapovijedani blagdani ili ne, svetkovine i imendani raznih svetca. No, kada se među njima nešto istakne kao događaj, kao zbivanje, to Crkva ne može ignorirati.
Tako je i u slučaju 25. obljetnice Kuće susreta Tabor u Samoboru, koju je prije dva i pol desetljeća na čuđenje tada mnogih i u Crkvi i izvan nje utemeljio fra Zvjezdan Linić.
Kada je došao na mjesto, koje je 1997. godine bilo posve napušteno i devastirano, fra Zvjezdan Linić, koji je dotad pastoralno djelovao na zagrebačkom Kaptolu i premješten je u Samobor, u pastoralni centar, koji je te dane služio kao izbjeglički centar za franjevce iz Bosne. Današnji Tabor tih je poratnih godina sličio na sklonište izbjeglica iz Ukrajine, gledano današnjim očima. No nakon toga teškog razdoblja zahvaljujući fra Zvjezdanu prometnuo se središnji duhovni epicentar Hrvatske.
Koncem ove godine navršit će se devet godina otkako je umro fra Zvjezdan Linić. Njegovo umiranje od neoperabilnog tumora bilo je polagano i trajalo je mjesecima, od bolesti koja je došla iznenadno u proljeće, sijevnula poput munje i za nekoliko mjeseci od gorljivog propovjednika i uvijek nadahnutog govornika napravila šutljiva promatrača, koji je zadnje mjesece svoga života komunicirao samo pogledom i tek ponekom rečenicom.
Upravo ti posljednji fra Zvjezdanovi dani bili su možda najplodonosniji i najsudbonosniji za nastavak budućnosti i daljnju sudbinu njegova Tabora, kojega je izgrađivao ciglicu po duhovnu ciglicu, izgradivši kroz desetljeće i pol respektabilno i nezaobilazno duhovno središte u novijoj hrvatskog crkvenoj povijesti.
S prvim vijestima o fra Zvjezdanovoj bolesti prije osam godina, providnost je htjela da se u Hrvatsku iz generalne franjevačke kurije iz Rima vrati fra Ivan Matić, koji je u smiraj fra Zvjezdanova života, samozatajno, ponizno i tiho uspijevao hvatati upravo one najtananije niti, koje su bile ključne u životu i rad Kuće susreta Tabor. Od tih finih niti satkane su sudbine tisuća i tisuća duša, koje su od 1987. godine počele pohoditi Tabor, kako bi pronašli ono zagubljeno u životu, oživjeli zamrlo i odrekli se sporednosti da u njima zaživi ono bitno.
Fra Zvjezdan ih je u tome vodio sigurnom rukom duhovna kormilara, usmjeravajući im živote prema živome Isusu Kristu, koji im je u jednome trenutku tih taborskih vikenda - na molitvi, u pjesmi, klanjanju ili ispovijedi, svejedno - bljesnuo svom silinom kao onda apostolima na pravoj gori Tabor. I otada im je cijeloga života osvjetljavao put. To je, tvrdili su mnogi, u njihovim životima mogao učiniti samo fra Zvjezdan Linić. I bili su u pravu.
No, nakon fra Zvjezdanova odlaska, Tabor nije zamro, zaustavio se ili ugasio. Štoviše, u rukama fra Zvjezdanova nasljednika fra Ivana Matića, Tabor je nastavio istim putem kojega mu je utabao fra Zvjezdan Linić. Osobito su tu mladi, koji u duhovnim obnovama u Taboru nalaze čvrste temelje za vlastitu budućnost. Pandemija je, kao i u svim segmentima, uzela svoj danak, no čim su epidemiološke mjere jenjale, zanimanje za Tabor ponovno je poraslo i Tabor se polako vraća u svoju staru formu.
Svrha i smisao Tabora nije u okupljanju neke sekte ili skupine vjerskih istomišljenika. Fra Zvjezdan, kao i sada fra Ivan, nisu predvodnici neke sekte unutar katoličkog svijeta. To je otprije 25 godina bila želja za reevangelizacijom i novim pastoralom kojega sada zagovara papa Franjo, a koja u Hrvatskoj ima duboke korijene i ne povodi se za aktualnim svjetskim trendovima.
Fra Zvjezdan Linić, koji je utemeljio Tabor, a tako i sad njegov nasljednik fra Ivan Matić dalje uspješno vodi cijeli projekt, zapravo daje odgovor Crkvi na pitanje kako mobilizirati vjeru i duhovnost, crkvenost i poslanje. Odgovor je vrlo jednostavan u ovih 25 godina Tabora, gdje su se izmijenile tisuće života i sudbina, promijenili životni planovi i odluke. S fra Zvjezdanom koji je sve započeo i s fra Ivanom koji je sve vjerno naslijedio Tabor raste usprkos svim protivštinama vremena. Stoga u njegovoj poruci u ovih 25 godina doista treba tražiti snagu i uporište, ma koliko se to u ovim vremenima činilo uzaludno.
Uvijek ću ga se rado sjećati a i vremena provedenom u Taboru.