Rasprava skupine istaknutih ekonomista na panelu u Nezavisnom sindikatu znanosti i visokog obrazovanja u utorak u Zagrebu trebala je rasvijetliti “uzroke hrvatskog ekonomskog neuspjeha” kroz “odnos javnih financija i ekonomskog razvoja” – hrvatskih javnih financija, dakako.
Otišla je, međutim, u nekom drugom smjeru: nakon što je dio sudionika zaključio da se u Hrvatskoj porezima na razvoj može utjecati slabo ili nikako, kao jedan od najvećih krivaca za hrvatsko ekonomsko zaostajanje identificirana je nesposobnost Europske unije da ujednači razvoj u svim svojim zemljama članicama. Konkretnije, problem je u nepostojanju značajnijeg europskog proračuna s kojim bi države EU s bržim rastom podupirale zemlje s poteškoćama u razvoju, kao što je nekad bivša Jugoslavija podupirala Kosovo ili kao što danas središnja američka država pomaže i ujednačava gospodarstvo u svojim saveznim državama.
Neki sudionici rasprave nisu se ni s tim složili, tvrdeći da Europska unija nikada neće postati “Sjedinjene europske države”, a ni jedni ni drugi u tom trenutku nisu znali da su francuski predsjednik Emanuel Macron i njemačka kancelarka Angela Merkel upravo bili dogovorili formiranje zajedničkog proračuna članica EU koje koriste zajedničku valutu euro, sa zadaćom “poticanja konkurentnosti, konvergencije i stabilizacije u eurozoni”. Francuska i Njemačka time su načinile još jedan krupan, možda čak i odlučujući korak prema “Sjedinjenim europskim državama”, a ne treba previše sumnjati da će ih mnoge ostale, manje i o njima ekonomski i sigurnosno ovisne države članice slijediti. Jedino što se nekima koji takav razvoj događaja u Europi pozdravljaju sve to može činiti preslabo i presporo.
Zato bi bilo jako korisno podsjetiti se američkih iskustava i pouka (premda u drukčijim okolnostima) s centralizacijom ekonomskih zadaća, monetarnih, fiskalnih i razvojnih politika, a izvrstan tekst na tu temu objavio je nedavno američki think-tank Institut Peterson (www.piie.com). “Europa se često naziva ‘starim svijetom’”, pišu Petersonovi vodeći analitičari J. Kirkegaard i A. Posen, “pa ipak, kada je riječ o ekonomskom upravljanju i izgradnji institucija na kontinentalnoj razini, Sjedinjene Države su te koje imaju daleko dulje i šire povijesno iskustvo.” Ono seže od formiranja Republike Amerike 1789. sve do danas: traje, dakle, 230 godina.
Za to vrijeme prevladani su i takvi “toksični problemi” kao što su robovlasništvo, pravo glasa žena, jednakost rasa pred zakonom ili prohibicija. Američki Ustav mijenjan je 27 puta, prve dvije američke središnje banke raspuštene su, a monetarna doktrina današnjeg Feda razrađivana je 20 godina. Na to je Amerikance tjerala ekonomska nužda: “Današnja američka federalna država, s velikim proračunom, kao glavni kreator pravila ponašanja u zemlji donosi značajne ekonomske pogodnosti”, pišu Kirkegaard i Posen. Možda tako bude i s EU i možda se pogodnosti od njezine centralizacije preliju i na Hrvatsku, ali to ne treba očekivati ni lako ni brzo.
Americke "drzave" su zajednice bez vlastitog zasebnog identiteta. Jedini identitet koji one imaju je identitet americkih građana, fakticki u cijelosti useljenika, od kojih nitko ne gaji posebne identitetske veze s npr. Wyomingom ili Michiganom. To je razlog zbog kojeg jee u SAD-u drzava s identitetom samo ona savezna, a ovo ostalo su upravne jedinice doduse s dosta ovlasti, ali ponavljam bez vlastitog identiteta. Zato tamo moze funkcionirati savezna drzava sa svim atributima drzave pa i proracunom. EU drzave su pak redom identitetske drzave, nacije koje bez nasilja (ideolosko-medijskog ili stvarnog) ne mogu prihvatiti rastvaranje nacionalnih suvereniteta. Zato ni zajednicki proracun nece voditi nicemu drugom nego sukobima i jugoslavizaciji EU-a. Ekonomski gledano zajednicki proracun izgleda odlicno, ali ekonomija i kapital nisu jedini pokretaci drustva. Povijest i nacionalni identiteti su nesto sto bez sukoba ne moze biti gurnuto u stranu. Vecina Europljana je, iako spremna na suradnju i suzivot s narodima u okruzenju, identitetski i dalje vezana uz maticne nacije. Svaka politika koja to previđa moze biti fatalna po europski mir, a ako do sukoba dođe, nece biti odgovorni "nacionalisti" ili populisti, nego kapitalisticki elitizam koji svojim ekonomskim determinizmom preko noci zeli prebrisati visestoljetni povijesni razvoj.