Njemački kancelar Konrad Adenauer imao je 87 godina, francuski predsjednik Charles de Gaulle 72. Pa ipak, baš ovoj dvojci staraca se može zahvaliti za novi početak u odnosima Njemačke i Francuske. 22. siječnja 1963. oni su se rukovali u službenoj rezidenciji francuskog predsjednika, Elizejskoj palači, te čak izmijenili i bratski poljubac. I potpisali su sporazum kojim su dugogodišnje neprijateljstvo pretvorilo u dobrosusjedsko prijateljstvo.
U tom trenutku je od Drugog svjetskog rata bilo prošlo tek 18 godina. Milijuni veterana s obje strane još uvijek su imali svježa sjećanja na rat. A njemačka propaganda je još puno prije Adolfa Hitlera učenicima u školama utuvljivala u glavu da su Francuzi vjekovni neprijatelji koji već stoljećima međusobno ratuju, piše Deutsche Welle.
Upravo zato što su Adenauer i de Gaulle imali iskustvo dva svjetska rata, oni su „cijelom projektu dali vjerodostojnost", kaže za DW Frank Baasner, direktor Francusko-njemačkog instituta. Ipak, prema Baasneru, sporazum o prijateljstvu ne bi bio moguć bez naroda obiju zemalja. Davno prije potpisivanja, „došlo je do vrlo lijepog, nevjerojatnog, hrabrog zbližavanja među ljudima u društvu. To je bila kulminacija procesa zbližavanja koji je došao iz društva. To ne smijemo zaboraviti."
Različiti strateški interesi
Ali nije se radilo samo o gestama ljudskosti. I Adenauer i de Gaulle težili su strateškim ciljevima. A neki od njih su bili međusobno proturječni. „Na Adenauerovoj strani prioritet je bio vrlo jasan: želimo se čvrsto usidriti na Zapadu. To je značilo partnerstvo sa SAD-om, ali i pomirenje s Francuskom", kaže Frank Baasner.
De Gaulle je, s druge strane, želio vezati Zapadnu Njemačku za Francusku kako bi je spriječio da se udruži sa SAD-om i Britanijom protiv Francuske. Samo tjedan dana ranije de Gaulle je stavio veto na ulazak Velike Britanije u Europsku ekonomsku zajednicu, preteču EU-a. Američki predsjednik John F. Kennedy čak je pokušao spriječiti Elizejski ugovor.
Nije mogao. No uspio je pridobiti njemačku stranu da malo prije ratifikacije ugovora u Bundestagu ubaci preambulu u kojoj je jasno stajalo da suradnja u NATO-u i partnerstvo sa SAD-om neće biti narušeni. Pariz je na to naizgled pristao, ali se priča da je de Gaulle bio bijesan. „Amerikanci potkopavaju naš ugovor", žalio se predsjednik, kako je kasnije rekao njegov pouzdanik Alain Peyrefitte. „A zašto? Samo zato što se njemački političari boje da se neće dovoljno duboko pokloniti Anglosaksoncima", navodno je rekao de Gaulle.
Razmjene mladih i bratimljenje gradova
Unatoč ovim početnim trvenjima, Elizejski ugovor se općenito smatra velikim uspjehom. Cilj mu je bio „doći do što je više moguće sličnog stava" kroz redovite konzultacije vlada u vanjskoj i sigurnosnoj politici. „Mislim da se mnogo toga dogodilo tijekom suradnje", kaže Frank Baasner. Francuska strana primijetila je da "Nijemci, unatoč jakim vezama sa SAD-om, nisu odbacili projekt, nego su ipak ispunili ugovor".
Ali ideja nije bila da se zbliže samo političari i visoki dužnosnici, nego i obični ljudi. U srpnju 1963. osnovana je Francusko-njemačka omladinska organizacija. Do danas je razmjenama približila oko deset milijuna mladih Nijemaca i Francuza jedne drugima.
Nastala su brojna bratimljenja gradova. Francusko-njemačka vojna brigada postoji od 1989. godine. Tri godine kasnije počela je s emitiranjem dvonacionalna kulturna televizija Arte.
Na 40. godišnjicu Elizejskog sporazuma 2003. godine obje su se strane dogovorile o redovitim zajedničkim vijećima ministara. U svom poznatom govoru na Sorboni o budućnosti EU-a 2017. predsjednik Emmanuel Macron je pozvao na obnovu Elizejskog ugovora. To je rezultiralo Aachenskim ugovorom 2019. koji uključuje francusko-njemačku parlamentarnu skupštinu i građanski fond za još veće zbližavanje ljudi.
Merkozy, ali ne i Shacron
Političari na vrhu Njemačke i Francuske ponekad su bili vrlo različiti i nekad su se bolje slagali, a nekad lošije. Socijaldemokratski kancelar Helmut Schmidt i aristokratski liberal Valéry Giscard d'Estaing dijelili su duboko prijateljstvo 1970-ih. Zajedno su postavili temelje za jedinstvenu europsku valutu.
Demokršćanin Helmut Kohl i socijalist Francois Mitterand bili su podijeljeni po stranačkoj pripadnosti i mentalitetu, ali slika iz 1984. godine, na kojoj se njih dvojica drže za ruke u znak sjećanja na poginule u svjetskim ratovima na vojnom groblju u Verdunu, bila je posebno snažan simbol pomirenja.
Oprezna Angela Merkel i hiperaktivni Nicolas Sarkozy vrlo su blisko surađivali i u krizi eura 2008., pa su mediji stvorili riječ simbioza Merkozy. Izraz Merkron (za Merkel i Macrona), s druge strane, nikada nije zaživio jer se njih dvoje nisu baš dobro slagali, a stvoriti kombinaciju riječi Macron i Scholz nitko nije ni pokušao.
Kada se pojave zajedno, Emmanuel Macron i Olaf Scholz vole ritualno govoriti o bliskosti dviju zemalja, no osobnog zbližavanja dosad nije bilo. Trenutno postoje i političke nesuglasice, primjerice u vezi s ukrajinskim ratom. Macron i Scholz tek su s velikim zakašnjenjem zajedno putovali u Kijev. Što se tiče isporuka oružja Ukrajini, Scholz je neodlučniji od Macrona. Na pitanje o ograničenju cijene plina, Macron je čak javno upozorio da se Njemačka „izolira" u Europi – bio je to direktan napad na Berlin. Obje strane također vrlo sporo napreduju u zajedničkim projektima naoružanja, poput razvoja borbenog zrakoplova.
Frank Baasner iz Njemačko-francuskog instituta misli, međutim, da te probleme ne treba prenaglašavati. „Sposobnost pronalaženja dijaloga čak i u kriznim situacijama nije nestala. Istina, postoje razlike u interesima, a i strateška usmjerenja mogu biti različita. Njemačka je uvijek imala poteškoća s nečim poput geostrateškog pogleda na svijet, Francuska je to oduvijek radila. No sada je i Njemačka možda u situaciji da se tako pozicionira." Stoga postoje dobre šanse da se dva partnera ponovno zbliže.
A što je s jezikom? Broj školske djece koja govore njemački jezik u Francuskoj već godinama značajno opada. To ima veze s nedostatkom učitelja i nezainteresiranosti učenika. Slična je situacija s njemačke strane s interesom za Francuze. Priča se da je Giscard d'Estaing jednom u intervjuu o jezičnom problemu između dviju strana pomalo umoran rekao: „On s'arrange avec l'anglais" – "Pomažemo si s engleskim".
…zajedno su otišli u Kijev…a sutradan je došao Johnson i poništio sve šta su ova dva dogovorili. Pomenit je taj trokut UK-Fr-De koji se preslagao nekoliko stolječa. Britanci i Njemci su bili na istoj strani dok je u UK vladalaa Njemačka dinastija Hanover. Kad je ona uklonjena poslije smrti kraljice Viktorije, došla je Belgijsko- Njemačka dinastija koja je svoje ime (dosta Njemačko ) promjenila u Vindzor. Par godina nakon toga krenuo je I svjetski rat a UK i Njemačka su bili na suprotnom stranama poslije mnogo stolječa.