Stošinec na Plešivici, malo vikend-naselje okruženo gustom šumom, idealno je mjesto za tajne sastanke. Zato i ne čudi što se prije punih 29 godina 14 hrvatskih intelektualaca, mahom proljećara, okupilo baš tu da bi – podalje od zloglasnih Udbe i KOS-a – postavilo temelje političkom pokretu za stvaranje hrvatske države.
Dogodilo se to prohladnog četvrtka 19. siječnja 1989. u klijeti Ante Ledića, tadašnjega v. d. direktora zagrebačkog poduzeća Zrinjevac koji zbog svojega domoljublja nikako nije bio po volji partijskim čelnicima. Na tajni sastanak, koji je počeo u 14 sati i potrajao sve do ponoći, došli su Franjo Tuđman, Marko i Vladimir Veselica, Drago Stipac, Tomislav Ladan, Anto Matković, Ivan Maglica, Hrvoje Šošić, Vlado i Mladen Marić, Nikola Gagulić, Vlado Jurčević, Marko Turić i Ante Ledić. Premda pozvana, na sastanak nisu došla trojica: Dražen Budiša, Zvonimir Šeparović i Petar Šegedin.
– Bila je to, kako bi drugovi rekli, stroga konspiracija. Telefonima nismo komunicirali, nego smo sve dogovarali u četiri oka. A toga dana dogovor je bio da na Plešivicu ne dolazimo iz istog smjera. Tako su jedni došli iz smjera Samobora, drugi iz Desinca, treći iz smjera Jaske – opisuje nam Ante Ledić mjere sigurnosti koje su poduzeli da bi eventualno zavarali tajnu policiju. Sastanci u njegovoj klijeti, kaže, događali su se kontinuirano od 1975. do 1989. godine, a među stalnim članovima “stošinečkog kruga” bili su i Budiša i Šeparović, koji su zbog nekog razloga propustili povijesno okupljanje.
Deseta obljetnica sastanka: Mladen Marić, Nikola Gagulić, Marko Turić, Vlado Marić, Tomislav Ladan, Hrvoje Šošić, Ante Ledić, Marko Veselica, Vlado Jurčević, Vladimir Veselica; čuče: Ivo Maglica i Anto Matković
– Kroz moju klijet prošlo je 150 domoljuba koji su sanjali slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Riječ je o ljudima iz gospodarstva i politike, pretežito proljećarima vezanima uz Marka i Vladu Veselicu. A taj 19. siječnja samo je sinteza onoga što se događalo svih tih godina. Toga dana trebalo je izabrati uže vodstvo koje bi imalo legitimitet i koje bi artikuliralo interese našeg naroda u tom povijesnom trenutku, jer naziralo se kakva nam opasnost dolazi iz Srbije, vidjelo se da njihova homogenizacija nakon Gazimestana i tzv. jogurt-revolucija neće završiti dobro – objašnjava Ledić, koji je i danas aktivan vinar i ujedno predsjednik Boćarskoga kluba Zrinjevac, za koji kaže da je najbolji boćarski klub na svijetu.
Franji Tuđmanu bio je to prvi dolazak u Stošinec, napominje Ledić, “ali se o njemu govorilo kao o osobi koja bi nam se trebala pridružiti na tome povijesnom sastanku. Zadatak da ga dovede dobio je njegov odvjetnik Vlado Marić, koji ga je branio u sudskim procesima”.
Marko Veselica, kao karizmatska osoba, bio je jedan od najozbiljnijih kandidata za predsjednika inicijativnog odbora, no kad je u Ledićevoj klijeti počeo izbor vodstva, rekao je: “Ne možete sa mnom računati jer ja imam još šest mjeseci zabrane javnih istupa i zabrane putovanja u inozemstvo. Nema smisla izabrati mene, bio bih poput fikusa. Moj je prijedlog da predsjednik bude Tuđman.”
Veseličin istup Ledića je ugodno iznenadio s obzirom na to da su među Hrvatima prilično izraženi antagonizmi i taštine. Odmah se javio ugledni leksikograf i prevoditelj Tomislav Ladan te ocijenio kako je to “izvanredan prijedlog”, a potom je istaknuo tri razloga zbog kojih je Tuđman najpogodnija osoba za predsjednika svehrvatskog pokreta:
“Prvo, Tuđmanu kao partizanskom generalu nitko ne može imputirati ustaštvo; drugo, on dobro poznaje prilike u vojsci i društvu i, treće, kao osoba posjeduje znanje i zavidnu hrabrost potrebnu u ovim okolnostima.”
– Jednoglasno smo prihvatili Tuđmana kao predsjednika inicijativnog odbora, a on je zahvalio na izboru i rekao: “Sad sam dobio legitimitet. Odlazim u Švedsku i Kanadu i mogu nastupiti kao predsjednik oporbenog bloka u socijalističkoj Hrvatskoj” – svjedoči Ledić, jedan od četvorice živućih sudionika plešivičkog sastanka.
Kad je na red došao izbor tajnika inicijativnog odbora, Tuđman je predložio Dragu Stipca, što je također jednoglasno prihvaćeno. Stipac je dobio zadatak da pripremi sljedeći sastanak, u proširenom ili kojem drugom obliku, i da zajedno s predsjednikom odredi mjesto sastanka.
U nastavku konspirativnog sastanka raspravljalo se o nekoliko tema važnih za politički program budućega pokreta. Jedna od njih bilo je ime pokreta, a prema svjedočenju Ante Ledića, u toj raspravi presudnu je ulogu imao Tomislav Ladan. O imenu se, kaže Ledić, razmišljalo mjesecima, a na plešivički skup došlo se s dva prijedloga: Hrvatski demokratski zbor i Hrvatska demokratska zajednica. Ladan je obrazložio da riječ “zbor” nije pogodna jer upućuje na vojnu formaciju te se zauzeo za ljepšu riječ “zajednica”. Tako se rodila Hrvatska demokratska zajednica, a Ledić je Ladana nazvao kumom HDZ-a.
Druga važna tema bila je pretvorba društvenog vlasništva. Postavilo se pitanje: što učiniti s materijalnim potencijalima koje su stvorile hrvatske generacije a da rješenje bude pravedno? Ekonomist Hrvoje Šošić predlagao je da 50 posto toga potencijala podjednako dobiju svi hrvatski građani. To je značilo da bi svi ljudi koji žive u Hrvatskoj dobili polovinu svega onoga što se može izraziti novcem, svega materijalnog. A drugih 50 posto prodalo bi se po tržišnim cijenama i uložilo u nešto propulzivno.
– Šošićevi prijedlozi bili su tada teško razumljivi, činili su se nerealnima i zvučali su idealistički, ali sad vidimo da bismo s takvim rješenjem imali manje problema. Pogledajte što se dogodilo s pretvorbom i privatizacijom. Umjesto da su svi dobili 50 posto, dogodila se pljačka – kaže Ledić.
BiH važna tema
U Stošincu se promišljalo i o budućem odnosu Hrvatske prema jugoslavenskoj federaciji, a jedna od kombinacija bila je konfederalna veza kao prijelazno rješenje. No Tuđman je rezolutno rekao: “Samo slobodna i neovisna hrvatska država! To je cilj. Ako ne znamo svoj cilj, našim jedrima neće pomoći nijedan vjetar.”
– Jako me se to dojmilo iako se činilo kao idealizam. Bilo je očito da Tuđman ima jasan cilj, viziju – komentira Ledić.
O politici prema Bosni i Hercegovini najviše su govorili Stipac i Ladan, koji su u tome krugu slovili kao najbolji poznavatelji prilika u toj republici. Ledić i danas pamti Ladanove riječi:
– Rekao je ovako: “Kad bi odnekud došla ideja da se spoje BiH i Hrvatska, to ne bi bilo dobro jer bismo u vlastitoj zemlji bili manjina. I nikako se ne smije dogoditi sudar Muslimana i Hrvata, jer tada ćemo na leđima imati dva protivnika brojčano superiorna. To treba isključiti kao mogućnost jer Muslimani nikad u svojoj povijesti nikakav pakt nisu sklapali sa Srbima, a s nama jesu. Pogrešno je boriti se za hrvatske granice na Drini, treba se boriti za srpske granice na Drini.” S tim stajalištem svi smo se složili. Na to je Tuđman rekao: “Jedini spas za Bosnu je samostalna država triju ravnopravnih konstitutivnih naroda.” Tada sam prvi put čuo za termin konstitutivnost. Kao i za podatak, koji nam je predočio Drago Stipac, da se od Ploča do Slavonskog Broda može pješice doći preko gruntovnog vlasništva Hrvata u BiH – priča Ledić.
Danas, 29 godina poslije, bosanskohercegovački Hrvati još se bore za svoju ravnopravnost i konstitutivnost koje su im zajamčene ustavom, ali se i masovno iseljavaju.
Zanimljiva je i neobična spoznaja da svemoćna jugoslavenska tajna policija, kolokvijalno zvana Udba, nije znala za plešivičke sastanke iako su se održavali godinama.
– Prvi put doznali su da se gore nešto događa dva mjeseca poslije ovoga povijesnog događaja, dakle u ožujku 1989. godine. Tada je, naime, Hrvoje Šošić u Večernjem listu izjavio da se u kući jednoga od direktora Zrinjevca dogodio povijesni sastanak oporbe. Bilo je lako prepoznati da je riječ o meni. Dan poslije te izjave vozim se svojim autom na Plešivicu i primijetim da mi auto šeće lijevo-desno. Iz Rakova Potoka puževom se brzinom vratim u Zagreb i auto odvezem svome mehaničaru, koji otkriva da na prvom lijevom kotaču nedostaju četiri vijka, a onaj jedan preostali bio je izglodan. Veli on meni: “Ante, tebe su htjeli ubiti!” Kosnulo me to. Ja sam i kao student i poslije u Zrinjevcu kontinuirano imao problema. Je li to vama razumljivo: bio sam prvak države u skoku u dalj i u desetoboju, poslije u boćanju, u vrijeme Univerzijade sav posao oko uređenja objekata bio je meni na leđima i sve sam činio da bude dobro i da se Zagreb i Hrvatska prezentiraju u najboljem svjetlu, ali kad smo Ante Bušić, voditelj održavanja, i ja tražili akreditaciju za Univerzijadu, nismo je mogli dobiti?! – priča Ledić, koji se prisjeća kako mu je Tuđman za vrijeme sastanka na Plešivici barem deset puta rekao da iziđe iz klijeti i obiđe okolicu.
– Rekao mi je: “Temeljito pogledaj okolo, jer ne znaš s kime imamo posla.” Ja bih izišao, razgledao okolicu, vratio se i rekao: “Sve je čisto” – sjeća se Ledić Tuđmanova opreza i nastavlja: – Anđelko Runjić, bivši predsjednik Sabora u socijalističkoj Hrvatskoj, znao mi je reći: “A, znali smo mi za vas!”, a ja bih mu na to odgovorio: “Da ste znali za nas, bili bismo kraći za glavu.”
Šeks umanjuje Plešivicu
Plešivički sastanak HDZ ne spominje na svojim službenim internetskim stranicama. Odriče ga se premda je riječ o povijesnom događaju na kojem se, ako ništa drugo, prvi put spominje ime HDZ. Zašto je to tako, upitali smo Vladimira Šeksa, jednog od utemeljitelja najveće hrvatske stranke, koji je rekao:
– Taj se skup u vikendici Ante Ledića mistificira. Nisam na njemu bio, ali on nema nikakve veze s inicijativom za osnivanje HDZ-a. Inicijativni skup dogodio se u Društvu književnika Hrvatske 28. veljače 1989. i to je bio prvi izlazak na javnu scenu budućeg HDZ-a.
Bez obzira na pokušaje relativizacije, plešivički sastanak ostat će zapisan u povijesti hrvatskoga naroda kao važan događaj koji je iznjedrio ne samo pokret za stvaranje hrvatske države nego i šest političkih stranaka. Franjo Tuđman osnovao je HDZ, Drago Stipac HSS, Marko Veselica HDS, Hrvoje Šošić HS, Dražen Budiša HSLS, a Ante Ledić HD. Zašto se tih šest političkih čelnika razišlo, posebna je priča.
Na kraju smo upitali Ledića što bi se dogodilo da je Marko Veselica u siječnju 1989. imao putovnicu i da mu javni istupi nisu bili zabranjeni, bi li ga sudionici plešivičkog sastanka izabrali za vođu umjesto Tuđmana.
– Ne znam – odgovara Ledić i dodaje: – Znam samo da se ništa ne događa bez Božjeg prosuda. Bog je htio da se tako dogodi i hvala Bogu što se dogodilo. Uza sve poštovanje prema Marku Veselici, u onom jauku vremena trebao nam je baš čovjek s onakvim iskustvom kakvo je imao Tuđman. Ono što je ostvario Tuđman mogu samo ljudi koji su osjetili jeku vlastitog jecaja.
Galerija: Tajni sastanak na kojem je HDZ dobio ime
Zašto se ne može komentirati na članku o Hanžekoviću?