Proglašeni ste najboljim eurozastupnikom u području zaštite ljudskih prava, osvojivši nagradu poznatu kao “EU Oscar”. Što je presudilo da nagrada dođe u vaše ruke?
Mislim da je tome presudila Rezolucija o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena. To je bio dokument koji je lani izazvao najviše pozornosti u EU parlamentu, ali i šire. O njemu su raspravljali i papa Franjo te pokojni predsjednik EU parlamenta David Sassoli. Iako je ta Rezolucija širok dokument, desničari, katolibani, Crkva i razne zatucane nevladine organizacije najviše su se digle zbog dviju stvari koje njih najviše peku, a to su pravo na siguran i legalan pobačaj te tzv. priziv savjesti, za koji su me lažno optužili da ga ukidam.
Tom je Rezolucijom EU parlament prvi put prepoznao pravo na siguran pobačaj kao ljudsko pravo, no onda je nekidan američki Vrhovni sud ukinuo pravo na pobačaj. Strahujete li da bi ta odluka mogla imati ikakav utjecaj i na tlu Europe?
Ako se tim desničarskim udrugama išta mora priznati, onda je to da su one uporne i dosadne kao komarci. Ali nas to neće pokolebati u zaštiti ljudskih prava jer je pravo na pobačaj temeljno ljudsko pravo. Pobačaj je medicinska usluga i zahvat, a nikako ideološko pitanje, na čemu oni stalno inzistiraju. Najgore od svega jest što nam ulaze u kuće, u rublje, a prema ovom posljednjem, i u utrobe žena. Žao mi je i jako sam razočaran zbog ove odluke američkog Vrhovnog suda. Naravno, mnoge se stvari iz Amerike prelijevaju i na ostali dio svijeta, ali što se tiče ovog pitanja, slobodno im poručujemo da im to neće proći. Američki građani već su se pobunili protiv te odluke jer se godine broje prema naprijed, a nikako unatrag. Mi živimo u 21. stoljeću i želimo perspektivu za 22. stoljeće, a ne vraćanje u doba inkvizicije i mračnog srednjeg vijeka.
Ipak, kada je o ženskim pravima riječ, što nam se to događa, u kakvom mi to stoljeću zapravo živimo?
Prošlog mjeseca na plenarnoj sjednici u Strasbourgu slikovito sam pitao desnu stranu parlamenta jesu li oni ikada primijetili da mi s lijeve strane njih pitamo gdje, kada i s kim idu na ljetovanje i zimovanje. Nikada to ne pitamo jer je to njihova privatna stvar. Za ženu nema teže odluke od odluke o pobačaju. I tko smo mi da joj tu ranu još solimo. Da bismo postigli cilj, koji je i naš cilj – da bude što manje pobačaja, važne su edukacija, prevencija i kontracepcija. No unatoč svemu tome – ženina je odluka zadnja. Nikako popovska, katolibanska, batarelovska...
Normalne majke nisu nikada ni pomislile o ubijanju vlastitoga djeteta!