Ako se odluči doći u stari kraj, prošetati se Drnišom, nadisati se
prominskog zraka, ili potegnuti još malo do mora, Boško Popac se ne
mora brinuti. Imat će gdje odahnuti, okrijepiti se i odmarati koliko
hoće. Za nj se pobrinula hrvatska država. Obnovila mu je ratom stradalu
kuću. Legalno i po zakonu, kao i mnoštvu drugih. I nije pravila nikakvu
razliku između Popca i ostalih, koji su također tražili obnovu.
Dobrohotnoj državi nesklonoj "pravljenju razlika" nije smetalo ni
to što je spomenuti gospodin bio autorom "Deklaracije o izdvajanju SAO
Krajine iz sastava hrvatske države" ni što je bio zamjenik ministra
pravosuđa u iredentističkoj krajinskoj vlasti! Kada čuje priču o
Popcu i obnavljanju njegove kuće, obična, koliko-toliko zdrava pamet
može svoju razboritost i normalnost jedino braniti tzv. višim,
"državnim razlozima".
Jer, teško je shvatljivo da država gradi kuću nekome tko je prema toj
istoj državi pokazao prijezir, po njoj rušio, palio i
protjerivao, borio se protiv nje. A nepojmljivo da kuće gradi i vođama
iredente.
Sada je na red došao "doministar", a uskoro bi valjda mogli i
nekadašnji "ministri" i još viši od njih. Ako nije bilo nikakvih
zakonskih prepreka da se "doministru" obnovi kuća, onda neće biti ni
zapreka za obnovu kuća njegovih šefova. Da je živ, i Milan Babić bi
mogao tražiti da mu se obnovi roditeljska kuća. A nije nemoguće da
gradnju kuće zatraži i Milan Martić. Kojim bi zakonskim argumentima
mogao biti odbijen Babićev ili Martićev zahtjev?
Ovdje neke etičke kategorije, kao poštenje, moral, čast i stid, ne
vrijede. Ako notorni Andrija Rašeta ima obraza tražiti hrvatsku
domovnicu, onda tu prestaje svaka pamet, a počinje cinizam i krajnja
bestidnost. Tu ne vrijedi pitanje: "Kako ga nije sram?" Da sram ima
nekoga upliva na ponašanje, onda ni Boško Popac ne bi podnio zahtjev za
obnovu kuće.
Problem možda i jest u tome što i on i mnoštvo drugih te papire za
obnovu ne shvaćaju molbom, nego kao svoj zahtjev Hrvatskoj, kojemu
država treba udovoljiti. Zapravo, kao "svoje pravo"! Kao što je država
provodila obnovu kuća Hrvata često i mimo kriterija, slično je
nastavila i s obnovom srpskih kuća. Jer, da se držalo kriterija, onda
kuće ne bi dobili ni Hrvati kojima nisu niti bile srušene, a ni oni
koji ih prije rata nisu niti imali.
A ne bi se obnavljale ni kuće vođa krajinskih iredentista danas
"doministara", a sutra možda i "ministara". Tko bi razuman mogao
Hrvatskoj spočitavati da je nedemokratska da je formalizirala pravne i
zakonske razloge za gonjenje svih članova "Vlade" bivše paradržave,
vrha njezine zakonodavne i sudbene vlasti?
Koja bi država, koja drži do svoga ponosa i do demokratskih načela, i u
ime kakvih "viših razloga", oprostila nekome tko je radio sve da ona
nikad ne postane državom? Graditi takvom "doministru" kuću to je
neshvatljiva velikodušnost ili čisti mazohizam! Kakva je to poruka
Hrvatima koji su za krajinske vlasti morali bježati, kojima je netko
poginuo, koji su opljačkani, kojima su kuće spaljene, a koji danas
gledaju kako se grade kuće i onima koji su to učinili? Pa eto čak i
jednom "doministru"!
Kakva je to poruka i Srbima koji to nisu činili ako su sada za državu
jednaki s onima koji su radili zlo? Vrh separtističke vlasti mirno živi
u državi koja je tu pobunu i poticala, a Hrvatska, valjda opet uime
demokracije, šuti! Ako šuti, zar je nelogično da "doministar" te vlasti
traži da mu se obnovi kuća? Budu li to tražili i drugi njemu slični, pa
i gori od njega, vjerojatno će i njima biti odobreno. Hrvatska je
demokracija ne samo velikodušna, ona je i galantna. Ona plaća ne samo
svoje nego i tuđe račune.
BIJEDA POLITIKE
