Popis stanovništva koji se u Njemačkoj provodi ove godine je nešto poput „inventara u supermarketu", kaže Stefan Dittrich u razgovoru za DW. Dittrich je tehnički voditelj projekta za popis stanovništva 2022. u Saveznom zavodu za statistiku. On i njegov tim od 50 ljudi su kreatori modela za predstojeći popis stanovništva koji počinje 15. svibnja.
Prikupljeni podaci namijenjeni su otkrivanju ekonomske, demografske i socijalne strukture društva u Njemačkoj i pružanju informacija o tome gdje postoji potreba za političkim djelovanjem. Posljednji popis stanovništva 2011. godine otkrio je neke iznenađujuće činjenice. Tako se primjerice pokazalo da u Njemačkoj živi oko 1,5 milijuna ljudi manje nego što se pretpostavljalo.
Ovaj reprezentativni popis, tzv. cenzus, se trebao održati prošle godine, u planiranom 10-godišnjem ciklusu. Međutim, zbog pandemije korone, istraživanje je moralo biti odgođeno za 2022. godinu.
Podaci koji se popisom dobivaju nisu važni samo za gradove i općine, već i za politiku sasvim načelno, objašnjava Dittrich: "Trebamo znati točan broj stanovnika, na primjer za formiranje izbornih jedinica i određivanje raspodjela glasova u Saveznom vijeću, Bundesratu." Broj mjesta koja neka savezna zemlja dobiva u tom „gornjem domu njemačkog parlamenta" ovisi o broju stanovnika u njoj.
Popis se temelji na europskom zakonodavstvu. Stoga su mnoga pitanja već unaprijed definirana. O ostalima odluku donosi njemački parlament Bundestag, „a ne statističari", objašnjava Dittrich. Takvo je primjerice pitanje o životnim uvjetima. U Njemačkoj ne postoji jedinstveni registar koji bilježi ukupan broj stanova i zgrada. Zato statističari - u ime politike – žele na tom području dobiti detaljnije podatke. Jer odavno je jasno: u Njemačkoj nedostaje stanova.
Novost je da se po prvi put ispituju i visina najma stana ili razlog i trajanje upražnjenosti stana te vrsta grijanja. „Svima je jasno da je ovo pitanje trenutno vrlo aktualno i da će pomoći boljem planiranju u budućnosti“, kaže Dittrich.
Ovo nije potpuni popis svih 83 milijuna ljudi koji žive u Njemačkoj. To nije potrebno jer statističari velik dio potrebnih podataka imaju na raspolaganju u već postojećim registrima, poput primjerice registra o prijavi boravka. Tamo je zabilježeno tko gdje živi.
Detaljnije će biti anketirano oko 10,3 milijuna ljudi, a na prikupljanju podataka će biti angažirano oko 100.000 anketara. No Zavod za statistiku pokušava direktno anketiranje na licu mjesta smanjiti na najmanju moguću mjeru, objašnjava Dittrich. Puno podataka ispitanici mogu poslati elektronskim putem. No sudjelovanje u popisu je zakonski obvezujuće: tko odbije, plaća kaznu od 300 eura.
Pritom se ne moraju davati podaci primjerice o stanju na bankovnom računu ili o navici gledanja televizije. Ali traže se podaci kao što su spol, bračni status i datum rođenja. Tu su i detaljniji upiti o zanimanju, stupnju obrazovanja, nacionalnosti i stambenoj situaciji. Osim toga, svih oko 23 milijuna vlasnika trebali bi dati podatke o stanovima i zgradama.
Ali čemu uopće obilazak ljudi u njihovim stanovima i kucanje na vrata u doba digitalizacije i sveobuhvatnog prikupljanja podataka? Razlog tome je u činjenici da se u Njemačkoj ne prikupljaju svi važni podaci preko postojećih registara. Time je Njemačka - na međunarodnom planu - u sredini.
Najnaprednije u tom smislu su skandinavske zemlje. Tamo postoji jedinstveni matični broj: „To znači da gdje god dođete u kontakt s državom - na fakultetu, u matičnom uredu ili prilikom registracije automobila - dajete svoj osobni identifikacijski broj", objašnjava ekonomist Dittrich iz Saveznog zavoda za statistiku. Tako tamo, jednako kao i u Austriji i Estoniji, statističari samo trebaju usporediti različite izvore registra.
Njemačka, pak, ima „mješoviti model”: uz korištenje podataka prikupljenih u nekim registrima potreban je obilazak anketara.
Još 1980-ih je opći popis stanovništva koji je planirala tadašnja vlada doveo do nasilnih prosvjeda. S jedne strane, to je bilo zbog činjenice da je tada planirani popis stanovništva podsjetio mnoge na sustavno prikupljanje podataka – poput vjerske pripadnosti – iz vremena nacista. S druge strane nije bila dovoljno osigurana zaštita podataka. U to je vrijeme popularna protestna parola bila: „Samo ovce dopuštaju da ih se broji!"
Prosvjed je bio uspješan: Njemački ustavni sud je 1983. zaustavio projekt. Prije te presude je na primjer bilo moguće osobne podatke prikupljene u popisu poslati natrag općinama. To sada više nije dopušteno. Opći popis je održan tek 1987. prema novom zakonu, mada je i tada bilo velikih prosvjednih demonstracija.
Gdje ko i kako źivi u Njemackoj zavisi o tome koliko ko radi .