Na tom je pravcu, na razdaljini od sto-dvjesto metara bilo nas trinaestero ranjenih i šestorica mrtvih. Nekoliko metara od nas stoje naši tenkovi, koje neprijatelj nemilice gađa. Sjećam se kako je jednom kupola odletjela nakon što je pogođen, iz njega izlazi moj ranjeni suborac, a uniforma mu sva u plamenu. Na nebu nas avioni nadlijeću i bacaju bombe. Sredina listopada je, oko pet sati ujutro; svuda uokolo magla, neprestano se čuju detonacije – riječi su kojima Damir Kasap (49) danas pokušava opisati slike koje su mu se, tada kao 21-godišnjem pripadniku ATJ Lučko, zauvijek urezale u pamćenje.
Krah u desnoj nozi
Bilo je to 13. listopada 1991. godine, deset dana prije njegova 22. rođendana, kada je zajedno sa suborcima krenuo u proboj prema opkoljenom Vukovaru, a upravo je ta akcija, oko koje se i danas povlače kontroverze, ostala zapamćena kao jedan od većih poraza hrvatskih snaga u Domovinskom ratu. Taj ga je dan, osim po traumatičnim slikama, s kojima je s vremenom ipak naučio živjeti, zauvijek obilježio i zbog, kako to opisuje, trenutka kad je “osjetio krah u desnoj nozi”.
Prilikom povlačenja geler koji je prošao desetak centimetara od glave raznio mu je cijelo koljeno i dobar dio potkoljenice, a preživio je samo zahvaljujući suborcima koji su ga uspjeli prenijeti nekoliko stotina metara do prvog sigurnog punkta, odakle je prevezen najprije u Đakovo, potom u Slavonski Brod i na kraju u Zagreb. Tu je započeo njegov četiri godine dug oporavak za vrijeme kojeg je prošao mnoge operacije, presađivanja koštanih i mišićnih tkiva i različite druge vrste terapije. No taj njegov život “u željezu i gipsu” donio mu je i nešto lijepo – brak s fizioterapeutkinjom, s kojom ima kćer, danas studenticu.
– Još dok sam bio na rehabilitaciji, znao sam da se želim baviti nekakvim sportom, želio sam i raditi, možda i nastaviti školovanje. Nikako nisam želio živjeti samo od braniteljske mirovine i sjediti doma prekriženih ruku. Upravo u vrijeme rehabilitacije prvi put sam se susreo sa sjedećom odbojkom, a na nagovor prijatelja koji me posjetio pred Božić 1995. godine otišao sam na jedan trening u tada jedini klub sjedeće odbojke “Hrabri” i zaljubio u se taj sport – kazuje Kasap.
U klubu “Hrabri” tih su mjeseci planirali put na europski kup u Norvešku, a kako nisu imali novca, Kasap se odlučio obratiti za pomoć tadašnjem Odjelu za skrb koji je djelovao unutar MUP-a, nakon čega su dobili donaciju za put. Idućih godina Kasap je, osim što je nastavio trenirati minimalno tri puta tjedno, bio ključna figura sjedeće odbojke u Hrvatskoj. Pomogao je u osnivanju barem petnaestak klubova, organizaciji lige, kupa, Hrvatske reprezentacije – ukratko, svojim radom priskrbio je financijska i sva druga sredstva zbog kojih je Hrvatska lani osvojila i četvrto mjesto u Europskom prvenstvu u tom sportu.
Privući što više mladih
– Klubovima koji su bili u potrebi pomogli smo napraviti statute, registrirati ih i riješiti papirologiju, motivirati ljude, osigurati im opremu. Trebalo je napraviti i web-stranice, a to se naravno plaća, pa sam ja, iako do tada nisam znao ni upaliti računalo, uzeo knjige u ruke i, mic po mic, učio i na kraju izradio prve stranice – prisjetio se Damir Kasap početaka i razvoja tog sporta zahvaljujući kojem se, kako objašnjava, razvijao i kao osoba. U međuvremenu je postao predsjednik Invalidskog odbojkaškog kluba Zagreb te i dandanas obnaša tu funkciju. Kako ističe, najveća mu je želja kroz program koji je sam osmislio u idućim godinama potaknuti što više mladih da se uključe u treniranje sjedeće odbojke
VIDEO Vukovar nekad i sad
Moje poštovanje Gosp. Kasape i Hvala za sve. Moj Brat je također bio pripadnik Sjp Mup-a ali je nažalost poginuo u obrani domovine. Lijepi pozdrav iz Dubrovnika.