Dostojanstveno, ali i pomalo sjetno bilo je neki dan u Ogulinu u prigodi imenovanja središnjeg gradskog trga imenom umirovljenog generala Hrvatske vojske Petra Stipetića. Okupilo se tamo puno svijeta, podosta mještana i nešto gostiju sa strane, a kći Vesna jedva je govorila od zahvalnosti i ganuća. Govorili su tamo i neki važni ljudi, poput ratnog zapovjednika Tigrova generala Marijana Marekovića, koji je o preminulom suborcu i kolegi zborio s puno biranih riječi. Pa ipak, samo je jedno važnije od toga tko je toga dana ondje bio: tko toga dana ondje nije bio?
Lista je poduža. Iako su službeni pozivi odaslani i Uredu predsjednice i Uredu predsjednika Vlade, ministar branitelja i načelnik Glavnog stožera poslali su svoje izaslanike i to je uglavnom bilo to.
S iste razine od njega su se oprostili i kada je u ožujku ove godine preminuo. Minuta šutnje tih se dana prometnula u prvorazredno pitanje, nakon što je HDZ-ov predsjednik Sabora tek javno izrazio sućut pa je SDP zatražio i stanku te o toj sramoti raspalio po svim medijima.
I ne bi to nikoga trebalo iznenaditi. General Stipetić nikada nije bio član ni jedne stranke, pa ni HDZ-a, isto tako ni Hrvatskog generalskog zbora. Valjda mu zato nisu upriličili ni komemoraciju kada je umro.
Mediokriteti svih vrsta u hrvatskoj javnosti – uglavnom anonimni ratnici s društvenih mreža – nisu mu “oprostili” jer je u HV pristigao iz JNA. Činjenice su prespavali, a one govore o tome da je početkom Domovinskog rata jugovojska imala ukupno 54 generala Hrvata kao i Srba rođena u Hrvatskoj. U obranu su se u tom trenutku, osim Stipetića, uključila njih šestorica: Tomislav Biondić, Josip Erceg, Božidar Grubišić, Josip Ignac, Ivan Štimac i Anton Tus. U prijevodu, onima koji žele razumjeti, velika je većina, izuzev spomenutih časnih iznimaka, bila cijepljena protiv virusa hrvatske domovine.
Spomenuti časnici obrani su prionuli svim srcem, o čemu je general Stipetić prije nekoliko godina govorio za Večernji list.
“Uopće nismo bili podijeljeni. Vojska djeluje hijerarhijski, prema činovima, ja sam ih poštovao bez obzira na to je li te činove netko stjecao desetljećima ili kroz rat ili ih je dobio u Legiji stranaca. To je počelo nakon rata, a u ratu – ne”, kazao je. I to je velika istina. Pa su mu u poraću znali spočitavati, među njima i predsjednica Grabar-Kitarović, vrhovna zapovjednica Oružanih snaga, koja je u Glini 2017. izjavila kako su se srpske snage na ovom području dobrovoljno predale. “Nije istina. Predali su se zbog snage naših vojnika i oružja”, poručio joj je Stipetić.
Umjesto u zasluženom poštovanju, nekadašnji načelnik Glavnog stožera, general s pet zvjezdica, životario je sa 7800 kuna mirovine skupa s nezaposlenom suprugom pa im je počesto u pomoć priskakala kći. Nikada nije gostovao na stranicama crne kronike, u ratu i miru ostao je oličenje skromnosti i poštenja, kao jedan od rijetkih visokih časnika koji je više dao Hrvatskoj nego Hrvatska njemu. U grob je otišao ne žaleći ništa i upravo iz tog razloga Hrvatska ga ne smije zatajiti.
Kada se radi o obrani Domovine ne smije se govoriti ni o “desnom ni o lijevom”. Gdje ste to naucili?