1. Ja živim pored šoping-centra. Gotovo svakodnevno ga obiđem zbog bankomata ili kutije cigareta. Kad su krenule mjere samoizolacije, tako se i šoping-centar počeo prazniti. Bilo mi je zanimljivo da su prvo nestali ljudi, a tek kasnije dućani. I dok sam jedan dan sam tumarao praznim šoping-centrom, na pamet mi je pala jedna umalo zaboravljena TV serija. Ranih dvijetisućitih TV serija “Pleme” obilježila je generaciju. A nešto kasnije imali smo ju prilike i živjeti. Naime, serija se odvija u postapokaliptičnom svijetu, nakon što je smrtonosan virus ubio sve starije ljude i ostavio djecu samu. Kopajući po svojim uspomenama i YouTubeu (što mi se često učini kao ista stvar), prisjetio sam se da smo pratili dvije skupine klinaca. Jedni su miroljubivi štakori iz šoping-centra, a drugi su bili fašistički nastrojeni osvajači kojima je pozdrav bio moć i kaos.
Naravno, ovi zločesti bili su nešto zgodni. Serija “Pleme” ponovno mi je pala na pamet kada sam se vikendom znao naći kod zagrebačkog HNK gdje se zadnjih mjesec dana događaju okupljanja mladih. Jedan svijet bez odraslih. Naravno, taj je svijet postao moguć tek kad je nešto staro umrlo. Koronavirus je pokosio kulturni sektor brže i uspješnije od bilo kojeg totalitarizma. I baš kao nakon svake prirodne (ili političke) katastrofe, novi se život počeo razvijati na ruševinama starog svijeta. Mladi su ljudi, nakon što su proveli mjesece zaključani u svojim stanovima i sobama, ponovno počeli osvajati javni prostor i stvarati svoju kulturu. Mjesecima se mladim ljudima objašnjavalo kako moraju biti solidarni prema starijim, rizičnim skupinama.
Ukinute su im škole i sadržaji, druženja i svaki oblik zabave. Potom su morali gledati političare i profesore kako si čestitaju jer su uspjeli shvatiti Zoom ili snimiti 15-minutna predavanja. A kada je sve završilo, morali su gledati kako se otvaraju crkve i tržnice, ali ne i kafići i klubovi. Nakon što su izašli iz svojih stanova i soba, nakon što su bili sigurni da nisu ubili bolesnu baku jer su se otišli prošetati s frendovima, mladi su ljudi uronili u izbornu kampanju, za njih dosadnu i nerazumljivu kao svijet bez interneta (vjerojatno jer su i teme iz tog vremena).
2. Ipak, kultura mladih, baš kao u seriji “Pleme”, uvijek preživi, vrlo često uz zadivljujući inat u vremenima najveće krize. Prošle sezone zagrebački je HNK postavio predstavu u kojoj bijeli glumci natrackani tamnim puderom oponašaju Rome koje su vidjeli u eksploatacijskim i rasističkim videima s YouTubea. Nešto više od godinu dana kasnije ispred HNK se napokon događala umjetnost 21. stoljeća. Jedan vikend krajem svibnja, HNK je brojao više malenih zvučnika nego auti na zelenom valu. Kulturni dio programa počeo je koncertom zagrebačkih trepera Kuku$ Klan. Potom je uslijedio nastup Jovanke Broztitutke, jedan od alter ega Spazam Orgazam, drag umjetnice iz kolektiva House of Flamingo. Znam da se ovdje pojavilo puno nepoznatih riječi, ali ako imate dijete ili unuka/u do 30 godina, zamolite ih neka vam prevedu.
Jovanka Broztitutka je izvela događaj koji je nazvala jazz-cajke karaoke. U ruci je držala megafon i maleni zvučnik. Bila je odjevena u medicinsko zaštitno odijelo te izuzetno ružnu traper-suknju. Dio publike koji ju je okružio zabavljala je CRO treš hitovima 90-ih. Publika je osobito dobro reagirala na numere “Karaj me Tena” i obradu “Kurcem u čelo” riječke grupe Let 3. Obje pjesme je posvetila nedavnoj epidemiji COVID-19. Jovanka je uz pratnju dviju plesačica završila svoj nastup kupajući se u Zdencu života. Srećom, večer je bila topla, a skinjare maloljetni. Oko nje je cijelo vrijeme bilo jato izuzetno mladih djevojaka i mladića, maštovito odjevenih. Plesali su, skakali, vogueali. Kome se nije svidio queer izričaj i raznolikost publike, naprosto je nastavio piti topao gemišt. Jednu večer svi smo mogli mirno i meko kohabitirati. Važno je naglasiti da je i izvođači/ce i publika tijekom cijele večeri bili sigurni od fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Bio je to prizor koji je bio teško zamisliti prije svega nekoliko godina. Ostatak večeri uživali smo u koktelu od uglavnom toplih i jeftinih pića.
3. No samo tjedan dana kasnije neki drugi klinci u nekom drugom dijelu grada razvili su transparent kojim su pozvali na silovanje i ubijanje žena i djece jedne nacionalnosti. Mladići su imali do 20 godina i vjerojatno nikada nisu upoznali nijednu osobu te nacionalnosti. Premladi su da im je rat nešto naročito uništio život. Ti mladići prekršili su kodeks svoje skupine koja je zbog angažmana poslije potresa ponovno pridobila simpatije javnosti. Njihove su ideje oblikovane političkom stvarnošću koja skuplja poene na strahu od budućnosti i solidarnosti koju ona može donijeti. Ti mladići znak su da se stari osjećaj moći i privilegije neće tako lako predati. Možda smo koji tjedan živjeli svijet bez odraslih, ali njihove ideje su još uvijek tu. Živih odraslih koji se očajnički drže rubova moći iako se strukture raspadaju. I onih mrtvih koji nam nisu stigli izreći istinu. Njihove ideje pozivaju na klanje, na zatvaranje, na korupciju, na opresiju ženskih tijela, zagovaraju institucije bez sadržaja, bilo da riječ o kazalištu ili braku.
U ovome trenutku mladi trebaju svoje odrasle. Ali ne da im pametuju, da se zgražaju i ne da se preko njih hvale nadležnom ministarstvu ili susjedima. Mladi trebaju odrasle da im kažu istinu, da ih oslobode od transgeneracijskih trauma. Mladi trebaju odrasle da ih poslušaju jer to je svijet koji će mladi morati preuzeti. I ono najvažnije, mladi trebaju odrasle da im stvore prostore za izražavanje, za razvoj ideja, jedan siguran prostor koji može postati temelje neke, nadam se, manje apokaliptične budućnosti od one viđene u seriji “Pleme”. Ako to ne napravimo, budućnost se jasno ocrtava na ponašanju ove dvije različite skupine mladih. Jedino me tješi što sada znam da će se neki od njih na našim ruševinama bar dobro naplesati (i da, obilato popišati).
dosadno... pogotovo onaj dio noćnom životu oko HNK.. tipično srednjoškolsko izdrkavanje kojim misle nekoga šokirati.. attention slut kompleksi.. već viđeno