Od svih hrvatskih političara, Neven Mimica ima najveće iskustvo u području međunarodne suradnje i razvoja. Pet je godina, od 2014. do 2019., bio europski povjerenik zadužen za taj resor: obišao je svijet uzduž i poprijeko, uime Europske unije sklapao sporazume i donosio razvojnu pomoć zemljama Trećeg svijeta, surađivao u tom globalnom, zajedničkom naporu, s raznim vladama, ali i s raznim filantropima poput Billa Gatesa. Sada, kad je globalna pandemija novog koronavirusa promijenila sve, pa i međunarodne odnose, razgovaramo s Mimicom o tome kako bi međunarodna suradnja mogla izgledati ubuduće, nakon ove točke preokreta.
– Pandemija koronavirusa potpuno nam je promijenila život – u osobnom i društvenom smislu. Jednako tako, promijenjeni su i temelji na kojima smo navikli da funkcioniraju gospodarstvo i društvo u cjelini. Mislim da danas nitko ozbiljan ne smatra da je moguć, pa ni potreban, povratak na stare uzorke ponašanja i djelovanja. Zato će COVID-19 promijeniti i način na koji će se odvijati međunarodna suradnja i razvoj. Primarni instinkt zatvaranja u vlastite okvire u borbi protiv pandemije odrazit će se i u slabljenju međunarodnoga partnerstva u razvojnoj suradnji, u degradaciji solidarnosti sa zemljama u razvoju i u konačnici u smanjenju službene razvojne pomoći, barem na globalnoj, multilateralnoj razini. Nadam se da će takve tendencije ipak biti tek srednjoročne i da će globalni ciljevi održivog razvoja i način njihova ostvarivanja ipak ostati dugoročno ostvarivi, pa makar uz odgodu sada dogovorenoga vremenskog okvira do 2030. godine. Glavna promjena na koju moramo računati je sve manje oslanjanje na službenu razvojnu pomoć, na donacije iz proračuna razvijenih država, a sve veće korištenje toga proračunskoga novca za jamstva i poticanje privatnih ulaganja u razvojne sektore zemalja u razvoju. Dakle, glavno pitanje bit će kako od jednoga eura državnoga novca napraviti deset eura razvojnih ulaganja.
Mislite li da će uloga Kine u globaliziranom svijetu ostati ista ili će se morati promijeniti i kako?
Mislim da će se uloga globaliziranoga svijeta znatno mijenjati, ne samo uloga Kine u globaliziranom svijetu. Globalni pandemijski zastoj navodi nas na promišljanja je li uopće održiva globalizirana proizvodnja i potrošnja i je li globalizirano gospodarstvo i društvo sposobno preživjeti situaciju u kojoj ljudi kupuju samo ono što stvarno trebaju, a ne ono na što ih navodi potrošačko društvo. Kina će ostati veliko gospodarstvo, ali njegov rast neće se dodatno pumpati globaliziranim ulaganjima i premještanjem proizvodnji iz drugih razvijenih zemalja, nego će razvojne potencijale i kineskoga i svakoga drugoga nacionalnoga gospodarstva prvenstveno određivati potencijali domaćih ulaganja i proizvodnje. I upravo u tome treba tražiti novi postglobalizacijski gospodarski poredak. Naime, dugo smo živjeli u uvjerenju da je neslućeni dugoročni rast i rast blagostanja rezultat samoga globaliziranoga svijeta, zanemarujući njegove očite nedostatke i unutarnje proturječnosti. Stvaranje sve većega profita u daleko izmještenim jeftinijim industrijama i trgovini imalo je tek kao nusproizvod i smanjivanje siromaštva u svijetu. Ali to je ipak bio eksploatatorski koncept, pa sada u pokidanim globaliziranim vezama treba težiti stvaranju novih partnerskih gospodarskih i razvojnih odnosa temeljenih na pravednoj tržišnoj utakmici i čistoj konkurentnosti.
Koliko je Zapad bio naivan u pogledu Kine? Iz vaše perspektive čovjeka koji je vodio taj resor u EU, znamo da ste često naglašavali da je Kina objektivno pomogla ostvarenju milenijskih ciljeva o smanjenju siromaštva u svijetu, ali je uvijek bilo pitanje je li taj kineski pristup razvoju održiv, brine li i o razvoju društva sa svim slobodama, ili brine samo o iskorjenjivanju siromaštva tako što gladnog seljaka zaposli u divovskoj tvornici s dvojbenim uvjetima rada. Ali kad gledamo širu sliku, je li Zapad bio naivan utoliko što je jednom ipak totalitarnom režimu poklonio toliko povjerenje?
Nesporno je da je Kina najviše pomogla ostvarivanju najvažnijega milenijskog cilja smanjivanja siromaštva u svijetu u razdoblju od 2000. do 2015. godine. Gotovo 80% svjetskoga siromaštva otklonjeno je gospodarskim rastom i rastom životnoga standarda u Kini. Međutim, nažalost, tek odnedavno počelo se postavljati pitanje koliko nas je oslanjanje samo na gospodarski rast koštalo na ekološkom i društvenom planu. Zato danas nije najvažnije pitanje je li gospodarski rast dovoljno visok, nego je li dovoljno održiv, dovoljno uključiv. U sklopu provedbe novih UN-ovih globalnih ciljeva održivog razvoja, na to pitanje odgovor moraju tražiti i dati sve države, ne samo Kina. Jer kada se radi o održivosti, svi smo mi zemlje u razvoju. A što se tiče naivnosti Zapada prema Kini, meni je jasno da se tu nije radilo o naivnosti, nego o globaliziranom interesu za stvaranje većih profita u jeftinijim relociranim ulaganjima i trgovini. Postojeća načela i pravila Europske unije, kao na primjer ona o poštenoj trgovini, koja se odvija s partnerima koji poštuju temeljna ljudska prava, prema Kini su se prvenstveno primjenjivala na razini političkoga dijaloga o tim temama, koji nije davao kratkoročne pomake. Osim toga, kinesko gospodarstvo se više i ne oslanja na strana ulaganja i premještenu proizvodnju, već sada razvija i vlastitu, više ne tako jeftinu industriju i tehnologiju, masivno poduprtu državnim subvencijama, često bez vođenja računa o negativnim utjecajima na okoliš. Stoga će Europska unija u novim uvjetima postglobalizacije morati svojim mjerama puno više nego do sada utjecati na tehnološki i strateški razvoj vlastitih industrija koje neće ovisiti o 60% do 80% uvoza osjetljivih sirovina i repromaterijala iz trećih zemalja, prvenstveno iz Kine. A trebat će i odlučnije raditi na dovođenju kineskoga gospodarstva na razinu poštenoga tržišnoga natjecanja. A to, između ostaloga, znači i odlučno i brzo provođenje mjera protiv dampinga i državnih potpora.
Kako komentirate ponašanje Trumpove Amerike prema međunarodnim organizacijama? Predsjednik Trump izveo je SAD iz Pariškog sporazuma, nuklearnog sporazuma o Iranu, sada i iz financiranja Svjetske zdravstvene organizacije... Može li multilateralizam preživjeti bez jednog važnog roditelja koji ga je praktički stvorio i vodio kroz život?
Međunarodni poredak temeljen na međunarodnom pravu i multilateralizmu pod snažnim je udarima nacionalnih partikularizama, zatvaranja u navodno učinkovitije nacionalne okvire, izbjegavanja multilateralnih obveza, a sada i naizgled izvanpolitičkih prirodnih pandemija koje podržavaju instinkt individualnih odgovora na globalne prijetnje. Još je teže kada ti udari dolaze od onih koji su stvarali, podržavali i održavali međunarodni multilateralni poredak. Međutim, postoji dovoljno dobrih razloga da se na ovo posrnuće multilateralizma gleda iz drugoga kuta – iz kuta koji određuje globalna kriza koja stvara prirodnu potrebu za što globalnijim odgovorima na globalne prijetnje. Možda će trebati više vremena da takvi argumenti ponovno prevladaju, ali ja ostajem uvjeren da multilateralni svijet ima sve izglede da se dugoročno odupre kratkoročnim izazovima.
Mislite li da EU zaista može nadomjestiti prazninu koja ostaje kad se Amerika odluči odnekud povući? Ili je EU bez SAD-a ipak preslab za takvu ulogu?
Europska unija želi osnažiti svoju globalnu ulogu svjetski važnoga igrača na međunarodnoj sceni. Ona to postupno i može postići, ne svojom ofenzivnom vojnom snagom, već uvjerljivošću svojega diplomatskoga postavljanja i utjecaja. Za to mora ostati vjerodostojna i uporna u zalaganju za obranu multilateralizma u međunarodnim odnosima. Američko zalaganje za multilateralni svijet često nije proizlazilo iz političkih i vrijednosnih uvjerenja, već iz želje za održavanjem vlastitih gospodarskih ili energetskih interesa. Zato i prazan prostor multilateralizma koji ostavlja SAD pruža priliku Europskoj uniji da preuzme vodstvo u obrani izvornoga multlilateralizma. Praktički je Europska unija danas najglasniji i najuporniji zagovornik održanja i jačanja multilateralnoga međunarodnoga poretka, i to u onom njegovom izvornom vrijednosnom obliku međunarodne solidarnosti i ravnopravnosti. To se posebno odnosi na područje ostvarivanja ciljeva održivog razvoja, područja s kojeg su se Sjedinjene Američke Države najprije povukle. Razvojno djelovanje Europske unije nije i ne smije biti određeno onim što drugi rade ili ne rade za održivi razvoj. Ono je određeno samom odgovornošću i solidarnošću Europske unije koje proizlaze iz činjenice da su Europska unija i njezine članice daleko najveći svjetski pružatelj službene razvojne pomoći. Na tom području, na kojem više od 60% svjetske razvojne pomoći dolazi iz EU, mi sigurno nismo preslabi ne da nadomještamo američko povlačenje, nego da diktiramo i održavamo multilateralni svjetski razvojni plan.
Nisu samo pojedine države i međunarodne organizacije veliki igrači u razvojnoj politici, tu su i privatni donatori, filantropi... Kao europski povjerenik upoznali ste Melindu Gates, koja sa suprugom Billom kroz njihovu zakladu čini puno toga dobroga u svijetu, a što običnim ljudima koji za to dosad nisu znali možda postaje vidljivije u ovo doba pandemije koronavirusa, premda ima i ljudi koji sve to gledaju kroz prizmu teorija zavjere. Kakvo je vaše iskustvo s ljudima poput Billa i Melinde Gates?
Pet godina radio sam kao europski povjerenik za međunarodnu suradnju i razvoj. Više puta sastajao sam se, razgovarao i dogovarao s Billom Gatesom i Melindom Gates o nizu zajedničkih projekata pomoći siromašnim zemljama. Provodili smo zajedničko financiranje programa razvoja javno-zdravstvenih sustava u zemljama u razvoju, pa i zajedničko ulaganje u održivu poljoprivrednu proizvodnju i istraživanja. Bill Gates pridružio se našim programima čak i prije nego što su to učinile zemlje članice EU. Zato visoko cijenim i pozdravljam filantropske razvojne programe privatnih donatora, posebice Billa Gatesa. Oni su toliko potreban dodatak razvojnim naporima međunarodne zajednice, pogotovo u trenutku kada želimo stvarati pravu mjeru mješavine državne razvojne pomoći, privatnih ulaganja i mobilizacije razvojnih sredstava samih zemalja u razvoju. A što se tiče pokušaja uključivanja Billa Gatesa u nekakve teorije zavjere, dobro znam da je on posljednji čovjek koji bi se u to mogao uklopiti. Zato to u njegovu slučaju i nisu teorije zavjere, nego lažne vijesti.
Zabrinjava li vas, kao čovjeka, pomisao kakve će posljedice ostaviti globalna pandemija koronavirusa u Africi? Neke organizacije, poput Oxfama, kažu da bi koronavirus mogao gurnuti pola milijarde ljudi natrag u teško siromaštvo. Da bi neke države mogao razvojno vratiti desetljeće ili čak tri desetljeća unatrag.
Globalna pandemija udarit će još jače na zdravstvene sustave i gospodarstva siromašnih zemalja, bez obzira na relativne brojeve zaraženih i umrlih osoba od koronavirusa. To je veliki razlog za alarmiranje svih koji mogu i žele pogledati i prema onim najugroženijima i najranjivijima. Za Europsku uniju to je potvrda da moramo nastaviti s još jačim programima razvoja ljudskih potencijala, socijalne infrastrukture, javnoga zdravstva i obrazovanja u afričkim zemljama. Osim ovoga preusmjeravanja razvojne pomoći na društveni razvoj u Africi, Europska unija treba još i više nego dosad slijediti politiku savezništva s Afrikom. Sve dobro i loše što se događa na nama najbližem susjednom kontinentu i te kako utječe na sve što se događa u Europi i obrnuto. Zato umjesto poljuljane globalizacije, nama treba kontinentalizacija odnosa s Afrikom, razvoj koji će čvrsto povezati gospodarstva ulaganjima, trgovinom, infrastrukturom i društvenim vezama.
Čime se bavite sada nakon odlaska iz Europske komisije i kakvi su vam planovi za budućnost?
Nakon povratka iz Bruxellesa navikavam se na umirovljenički život u doba korone. Pomalo sam angažiran u SDP-u u pripremama za skore parlamentarne izbore, kao posebni savjetnik predsjednika SDP-a, pa su mi svi planovi vezani za rad u stranci.
