Hrvatski Yellowstone, turistička meka u kojoj se brojač gostiju vrtoglavo okreće svaki sat. Brzo kao brojač struje na vikendici kada su uključeni kalorifer, škrinja, hladnjak, perilica, glačalo i TV. Vrti li se vrti... Samo dolaze sa svih strana. Od Indije, Kine i Brazila nadalje.
– Dočekujem ih već 40 godina – kaže Helena Petrović (62).
Gostiju je više nego u turističkim perjanicama - Dubrovniku, Splitu, Rovinju. Lani su u Nacionalnom parku Plitivčka jezera prebrojali 1.795.670 turista. Dubrovčani 1,265.200 gostiju. No pustimo brojke, idemo vidjeti kako žive ljudi u našem najposjećenijem mjestu. Što kažu domaći.
U obilasku i grupa slijepaca
– Imala sam 23 godine kad sam došla raditi na Plitvice. Rođena sam tu u Rakovici, no odrasla sam u gradiću Leonbergu kraj Stuttgarta. I nikad se više nisam vratila u Njemačku! Tu je moj lički raj – priča Helena, gospođa koja je cijeli život na jezerima.
– Tu sam upoznala i muža Matu, on je bio računovođa u Parku, a ja turistički vodič. Eto, i naš sin Mario, kojem je danas 37 godina, zapovjednik je broda na Kozjaku...
Kako je bilo na Plitvičkim jezerima potkraj 70-ih?
– Prvi posao bio mi je u mjenjačnici. Mijenjala sam marke u dinare, lire, šilinge, franke... Sve te valute koje danas više ne postoje. A sjećam se, kupovale su se tada ulaznice iz – auta! Danas se ulaznice kupuju online, preko mobitela. I stvar funkcionira sjajno! – priča Helena. Sjedimo u hladu lipe, oko nas turisti sa svih strana svijeta. Amerikanci sa šiltericama okrenutima naopako, gospođe pokrivene kose hidžabima, Korejci sa selfie-štapovima...
– Pješice sam s turistima po jezerima napravila najmanje 50.000 kilometara. I svakog turista u grupi zapamtim, koliko god grupa imala u danu. Profesionalna deformacija. Jednom košulju, drugom kosu, trećem cipele, kapu, dob... I ako mi se tkogod izgubi, ako mi nisu svi na broju, ja ću tu osobu prepoznati među stotinama ljudi bez greške i reći: “Eno, onaj čovjek sa slamnatim šeširom, taj je naš...”
Što ste zapamtili kod Večernjakova reportera?
– Naočale na glavi. Ali, tebe bih prepoznala iz aviona...
Što to treba značiti?
– Poseban si.
Smijemo se, a ona nastavlja:
– Imala sam jednom i grupu slijepaca. Slijepi ljudi iz Njemačke, njih 50, i dvoje videćih pratitelja. Bilo je to 1999., išli smo u obilazak koji traje šest sati i obišli svih 16 jezera. I mene je tada uhvatio strah. Prvi put u životu. Rekla sam im: “Nemojte mi zamjeriti ako vam kažem – pogledajte ovo, vidite ono... Nemojte se uvrijediti ako mi promakne koja takva riječ.”. A oni meni vele: “Vodite nas kao i svakoga drugog, samo nam objasnite boju, visinu, lišće, grane...”. I krenuli mi, od početka do kraja ni jedna se osoba nije spotaknula ili slično, a teško je na jezerima jer u pravilu idemo jedan iza drugoga. Kad smo završili, pitam ih ja kako su doživjeli jezera, a kad su mi počeli govoriti, ostala sam u šoku. Čovjek mi je rekao, slijepi gost: “Osjetili smo intenzivan doživljaj prirode, i vidjeli je, nešto neopisivo...” Suze su mi krenule. I njima i meni bilo je to predivno iskustvo! Otad sam ovu prirodu počela gledati na drukčiji način.
Jeste li kad sreli medvjeda?
– Kod groblja u Jezercu, vidjela sam ga iz auta kako je pretrčao. Ali na poslu, tu u parku, ne...
Što ako gost sretne medvjeda?
– Dr. Đuro Huber, koji je dugo proučavao te životinje u parku, rekao mi je da se medvjedu može pobjeći samo ako se trči nizbrdo. Jer su mu prednje noge kraće od stražnjih i ako ide nizbrdo – otkotrlja se. Srećom, divlje se zvijeri boje ljudi isto kao i mi njih.
Što je najljepše što vam se dogodilo na jezerima?
– Kad mi turist kaže, a dogodi se to s vremena na vrijeme: “Sad kad sam ovo vidio, mogu slobodno umrijeti.”. Toliko im to znači... A mi smo tu svaki dan – poentira Helena.
Selimo se na terasu hotela “Plitvice”, nekad vrlo popularnog. Djelo je Marijana Haberlea (ima i ulicu na zagrebačkim Gredicama, nap. a.) iz 1957. godine, a poseban je po tome što je sagrađen na živoj stijeni. Nekad je imao pet zvjezdica, danas ima dvije. No, uskoro će mu vratiti stari sjaj...
– Imali smo goste i iz Oceanije! Kako i ne bismo kad smo najstariji, najveći, najposjećeniji, a usudio bih se reći i najljepši nacionalni park u Hrvatskoj – kaže Ognjen Borčić, prvi glas NP-a, i dodaje:
– U Nacionalnom parku nas je 1144, brinemo se o svim tim ljudima koji dolaze iz sata u sat, da zapamte taj dan za cijeli život – govori Borčić. Krešimir Čulinović, čovjek-enciklopedija za pitanja flore i faune u NP-u, dodaje:
– Imamo 58 vrsta orhideja, 1458 biljnih vrsta, oko 30 medvjeda na 30 tisuća hektara parka, 22 vrste šišmiša, 162 vrste ptica...
Koja je najveća?
– Sova jastrebača. No, imamo i risova, dva čopora vukova...
Gdje je vuk, tu je i Crvenkapica! Koliko njih imate?
– Ha-ha, nismo ih brojili – smije se Čulinović.
Spuštamo se na jezero Kozjak. Društvo s Plitvica prisjeća se anegdota:
– Jedno jutro na jezeru Kozjak Amerikanci su se vozili brodom i opazili medvjeda kako pliva preko jezera. Gledali su ga iznenađeni, a onda nas ozbiljno pitali: “A kada ide sljedeći medvjed?”. Naviknuti na svašta, mislili su da je to igrokaz za turiste. Klasična su i ova pitanja: “Gdje su pumpe koje pumpaju vodu na slapove i kad se gase?” ili “Koje nijanse stavljate u vodu da dobijete tako smaragdno-zelenu boju?” – pričaju dečki na brodu.
Može li se bez majice?
– Ne!
A kupanje?
– Strogo je zabranjeno.
Napuštamo Plitvička jezera i selimo se u – Selište Drežničko. U kamp “Bear” (“Medvjed”). Tu kampiraju Korejci, Japanci...
– Došao mi nedavno u kamp Japanac iz Teksasa. I oduševljen je Cro Copom, obožava ga. Pričamo mi tako i kaže on da je umjetnik i da će me nacrtati. I počeo on mene crtati, no nacrtao je samo – kapu! Naime, dotad je već popio četiri ličke šljivovice i usred crtanja – zaspao – veselo priča Ivan Špehar (55), vlasnik kampa “Bear”. Kao klinca zvali su ga Pekar, Pekar Špehar, no više ga nitko tako ne zove.
Do Plitvica vozili šest mjeseci
– Kinezi su šest mjeseci od Pekinga putovali kamperima da bi došli na Plitvička jezera! I čim su došli, legli su tu na travu. Pokošenu kao na stadionu u Maksimiru! I vidiš po njima da uživaju kao nikad.
Znaju li gosti engleski?
– Kinezi? Neki da. No, bude smiješnih situacija. Eto, nedavno mi je došao gost iz kampa i veli: “Cim-dim-tin-tin-lin”. Gledam ja, ne razumijem mandarinski, a on objašnjava. Pola sata smo se tako sporazumijevali da bih na kraju shvatio da mi želi reći da mu se probušila guma na biciklu. Pa što ne kaže odmah?! Riješili smo to začas... Bili su nam i Nizozemci koji cijelu godinu kampiraju po Europi. U Rotterdamu iznajme svoj stan i odu na put na godinu dana. I još kažu da uštede 100 eura mjesečno!
Ivan Špehar poznat je i po tome što motornom pilom izrađuje skulpture od drveta. Naravno – medvjede.
– Napravio sam ih na stotine! U Njemačkoj je 30 mojih skulptura medvjeda, u Italiji i Francuskoj po 20, Ima ih i u Kanadi, Belgiji... Sve medvjedi tu iz moga vrta.
Radite ih stihlovkom?
– Naravno! Nego, vidiš ovo brdo gore? Višnjevača se zove. Tamo je susjed Mirko prije 30-ak godina vadio kamen i našao fosil ribe!
Ribe na brdu?
– Tako je! Odnio je fosil u Zagreb gdje su mu rekli da je star četiri milijuna godina. Panonsko more – govori Špehar i dodaje:
– Ja sam i ribič, to me opušta.
Koja vam je najveća koju ste uhvatili, kapitalac?
– Rekord? Pastrva od 60 dekagrama, ona porcijašica, ta mi je najveća, ha-ha.
Selimo se iz kampa u susjedstvo, u Irinovac. Na “Ranch Terra”, mjesto gdje turisti jašu i istražuju prirodu na konjima.
– Terra nam je miljenica, kobila koja je ovdje oždrijebljena. Tu su još i Alba, Riđan, Kika, Hipy, Lane, Maći, Skeleton, Sivko i Max! – priča Marko Turkalj (52), vlasnik ranča. Na konjima upravo obitelj Hrvata odlazi na jahanje. Vratit će se za sat vremena. Jaše i kći od – pet godina.
– Jaše sama! Konji su vrlo mirni i pitomi, nikakav problem. Dolaze nam gosti iz Hong Konga, Montreala, Dubaija, Kaira, Tel Aviva... Nema tko nije bio. No, najsretnija su djeca, jedna je klinka nedavno nagovarala roditelje da ne odlaze dalje na more u Trogir, da ona želi biti s konjima. Hranila ih je mrkvama, jabukama, kupila im i kekse u dućanu. A kad su odlazili, toliko je plakala da se i nama stisnulo u grlu... Vratit će se dogodine, obećali su...
A stariji?
– Bila je tu i obitelj jahača koja je prošla od Egipta do Toscane. I kod nas se odmarala sedam dana, jahali smo i ujutro i popodne i rekli su nam da su obišli cijeli svijet na konjima, no da nikad ljepšu prirodu nisu vidjeli...
