Lijeva-desna, korak po korak, pa gore-dolje. Veliki slap i slap Sastavci, modroplava jezera Novakovića Brod, Kaluđerovac, Gavanovac i Milanovac, pa jezero Kozjak... A cijeli autobus, 50 ljudi, iza njega. U stopu. I tako desetljećima, dan za danom, grupa po grupa... Ivica Špoljarić (52) proveo je Plitvičkim jezerima možda i 200.000 gostiju.
– Lokalac sam, tako se mi vodiči međusobno zovemo. Lokalci – kaže Ivica ili Ivek. Sjedimo u buffetu “Slap”. Ovaj će mu razgovor biti – odmor. Kave su na stolu, a on u stanci priča:
– Supruga mi je Peruanka. Ne, nisam je upoznao na jezerima, već na brodu, na Karibima – kaže Ivek. Odrastao je na jezerima, rodom je iz Korane, prvog sela poslije Velikog slapa. Pravi lokalac, no čovjek je vidio svijeta više od mnogih koji ovdje dolaze. Nije stručnjak samo za Liku.
Guadeloupe posjetio 72 puta
– Trinidad i Tobago, Bahami, Jamajka, Meksiko, Kuba, Antigva, Sveti Martin... Za neka mjesta i otoke na kojima sam bio nisam prije ni čuo. Evo ti primjer vulkanskog otočja Guadeloupea, francuskog prekomorskog departmana u Karipskom moru. Za njega nikad prije nisam čuo, a na kraju sam bio 72 puta samo na tom otočju! – smije se i lupa rukom o koljeno. Godinama je radio na – kruzeru. Kao konobar.
– Bio sam konobar u motelu “Plitvice” u Lučkom. I listam jedan dan Arenu, bila je sredina 80-ih. Mlad, pun snage. Čitam iza šanka malo viceve u Areni, preskačem rubriku Vrtuljak ljubavi i dolazim do oglasa. I tamo stoji “Traži se konobar za prekooceanske plovidbe”. Zgodno mi je to zvučalo, govorio sam jezike, danas govorim pet jezika. Otišao u Sopot, u agenciju koja je oglasila posao, i brzo su me nazvali i rekli: “Ideš na Karibe, otvorilo se mjesto”.
Prisjeća se kako se nećkao, no nešto kasnije ipak se ukrcao na brod. U Genovi. On i susjed Nedjeljko bili su prvi Ličani koji su se ukrcali na kruzer. Bilo je to potkraj 80-ih.
– U kabini bio sam s jednim dečkom iz Hondurasa, drugi je bio iz Kolumbije, a treći iz Perua. Plovili bismo nas četvorica šest mjeseci Europom, pa šest mjeseci Karibima. Bio sam na brodovima “Azur”, “Costa Allegra” i “Romantica”. Kad ljudi čuju da sam radio za istu kompaniju koja je bila vlasnik “Costa Concordije”, pitaju me znam li Francesca Schettina, kapetana “Costa Concordije”... Čovjeka nisam nikad sreo.
Kako ste upoznali suprugu?
– Moju Bethsy? Ona je bila sobarica na brodu, tzv. room service, a ja konobar. Kad bi gosti došli k meni na šank po nešto što su željeli odnijeti u sobu, ja bih im rekao: ‘Ljudi, pa imate room service. Samo nazovite, tražite Bethsy i ona će vam donijeti što god treba’. Eto, sjećam se, njezine su kabine bile od broja 5002 do 5012. Čudila se kako sad gosti nju zovu i traže da im baš ona donese hranu u kabinu te joj svi znaju i ime. Tek je kasnije shvatila da sam ih ja upućivao na nju. I svakim dolaskom ona bi dobila napojnicu. Nekad dolar, nekad dva. Ali, po desetak dostava u sobu i nakupi se. I tako sam joj privukao pažnju – otkriva kako je privukao pažnju buduće supruge.
Koliko je vremena prošlo?
– Uskoro slavimo srebrni pir, 25 godina smo zajedno. Kad smo se upoznavali, kaže ona: “Ja sam iz Moyobambe”. A ja odgovorim: “A ja iz Korane”. Vidim, ne zna ona gdje je Korana, a ja još manje gdje je Moyobamba... Postojala je opcija i da odemo živjeti u njezin Peru, no mene je rodna gruda vukla natrag. Gdje si rođen, tu se vraćaš...
Selimo se iz buffeta na jezera.
– Protegnut ćemo noge... – veli Ivek.
I otimačica Spanic u razgledu
Koliko ste rundi odradili na jezerima?
– A tko će ga znati... 23 godine sam vodič na Plitvičkim jezerima. I svaki dan napravim barem pet kilometara. Nekad i više. Kad bismo zbrajali, ovako u prosjeku, vjerojatno 45.000 kilometara. Pješke! Automobil koji imam ima manje kilometara na brojčaniku!
To je više od duljine ekvatora, on je 40.076 kilometara.
– Eto ti... Mogao sam oko svijeta pješke.
Tko su bili najdraži gosti?
– Vodio sam baš ovuda, od ulaza 1, i Gabrielu Spanic ili Španić, zvijezdu meksičke sapunice “Otimačica”. Bila je u Hrvatskoj, iz Hrvatske su joj preci, iz okolice Zadra, pa smo je supruga Bethsy i ja proveli jezerima kad je posjetila Nacionalni park. Pokazao sam joj najljepšu panoramu zemlje njezinih predaka. Od pogleda na Veliki slap, najveći u zemlji, nema ljepše panorame – kaže Špoljarić.
Je l’ vam tko pao u jezero?
– Šezdesetogodišnja Japanka pala je u jezero na Burgetima. Upao ženi štap između dasaka, prevagnulo ju je i pala je u jezero. I neće sama van... I što ću, ja uskočio, nisam se ni skinuo, u odjeći vodiča ravno za njom. Srećom, bila je mala, teška 40-ak kilograma, pa sam je lako izvukao. Nakon tri minute došla je k sebi i nastavili smo razgled. Ostavila mi je i napojnicu što sam je spasio. Ma nikakav problem.
Turisti promatrali golemi ledenjak pa zamalo stradali
Bravo Ivek