Raširenih ruku dočekuju u Vrbovskom nove stanovnike. Sve imaju, samo im nedostaju ljudi. Štoviše, ne tako davno nudili su gradski oci sto tisuća kuna onima koji dođu živjeti u grad, a sada su otišli i korak dalje – nude besplatna zemljišta! Proveli smo dan u Vrbovskom, koji traži nove susjede. A tu ih novih ima. Vlasta i Ivo Majić doselili su se iz Solina s desetero djece, a Anela i Marko Veljović stigli su u Vrbovsko čak iz – Kostarike, iako ovdje nikad nisu bili...
– Posljednja sam koja sam se doselila u Vrbovsko, nema ni pet mjeseci – kaže Anela Veljović (38) te dodaje:
– A donedavno smo živjeli u Nicoyi, u provinciji Guanacaste na Tihom oceanu. Doslovce u džungli, na plaži Sámari...
Idemo najprije do dvanaesteročlane obitelji Majić. Do gospođe Vlaste (50) i supruga Ive (51), koji imaju desetero djece, Marina (24), Luku (23), Jelu (21), Luciju (20), Jeronima (18), Nikolu (16), Rosarija (14), Mariju Veroniku (12), Jasnu (11) i Antu Ćirila (9). Sve redom novi stanovnici Vrbovskog.
– Krivo, ja imam 12,5 godina! – ispravlja Marija Veronika pa dodaje:
– Super je živjeti na snijegu. Bilo je lijepo i u Solinu, ali tu imamo prostora, puno nas je braće i sestara, svatko ima mjesta za sebe. Imamo i mačiće! Gdje ćeš ljepše – kaže Marija Veronika pa se vraća pisati zadaću. Mačak joj je pod nogama.
Tata Ivo svirao s Oliverom
Otac Ivo svira gitaru cijeli život. Svirao je s Oliverom Dragojevićem, s Harijem Rončevićem stalno svira više od 25 godina, a uskakao je kao gitarist i na svirke s Dalekom obalom, i tko zna još sve s kime.
– Bio sam nedavno tu u susjedstvu u Ravnoj Gori tražiti posao i rekao da sam tu svirao devedesetih s bendom Kuzma & Shaka Zulu. Odmah su se sjetili i rekli: "Joj, pa bili ste fantastični!" Pazite, prošlo je više od dva desetljeća, a oni se još sjećaju tog koncerta na kojem sam svirao. To je lijepo čuti. Danas sviramo u KUD-u, a godinama sam vodio KUD-ove Brodosplit i KUD Salona u Solinu.
Napustili ste more i doselili se tu u gore. Kakvi su vam dojmovi novog života? Umjesto u plavom, u zelenom?
– Došli smo da ostanemo! U Solinu je prenabijeno, gužva, vruće, smog. Živjeli smo u Dalmaciji u zgradi, nas 12 bilo je u 75 kvadrata. Djeca u Solinu doma su mogla biti tek na – internetu. A tu se zabavljamo. Prostora i zanimacije koliko ti srce želi. Evo, nedavno smo cijepali šest metara drva da imamo za zimu. Ja sam pilio, a oni su dodavali, slagali, nosili... Sjajan dan, djeca su guštala. Tako je i mene djed Ivan učio hvatati ribu, raditi u polju, otac Ćiro učio me svom stolarskom zanatu, pa i ja svoju djecu učim sve što znam. Od Grada Vrbovskog dobili smo sto tisuća kuna, dodali još dva puta toliko, naravno na kredit, i sada imamo vlastitu kuću u kojoj svi imaju mjesta za sebe. Znate, kad sam tražio kredit, u jednoj su mi banci rekli: "Ne možemo vam dati kredit, jer imate – previše djece". Tri sata nisam mogao doći k sebi. Pa zar netko to može uopće izustiti?! Srećom, uspio sam, ali u drugoj banci, dogovoriti kredit za kupnju ove kuće. Grad i sto tisuća kuna itekako su mi olakšali život – kaže Ivo, a supruga Vlasta dodaje:
– Ivo je iz splitske Varoši, a ja iz Selca na Braču.
Kako je živjeti s desetero djece?
– Super! Tko ima troje djece, taj kaže da mu je jako dobro. A nama je, prema toj logici, onda tri puta bolje! Znate ono kako kažu da je jedno dijete razmaženo? Ako je dvoje djece, onda je jedno na maminoj, a drugo na tatinoj strani. Ako ih je troje, kažu, treće se uvijek može prebaciti na jednu li drugu stranu. A ako je tu četvrto dijete – ono je bonus! Pa koliko mi bonusa imamo? Velika je prednost imati toliko djece. Naši su stariji već veliki pa se brinu o mlađima, pomažu nama roditeljima.
Pomažu li novim susjedima starosjedioci iz Vrbovskog?
– Vrbovljani su fenomenalni, kad god treba, tu su. Što god treba, susjed pomaže.
Jeste li pronašli posao?
– Jesam, u Delnicama radim. Zadovoljan sam.
Kako je bilo svirati s Oliverom Dragojevićem?
– Bio sam pomoćni član benda, sjećam se nastupa u zagrebačkoj Tvornici, u Dubrovniku dolje u Gospinu polju... Oliver, kad ne bismo svirali, nikad nije pričao o glazbi. Većinom je razgovarao o – ribi! Tko je što uhvatio, kakva je bila, tko ju je spremao... I sve je zarazio tim pričama o ribi. Oni bi od Splita do Francuske mogli samo o ribi razgovarati. Genijalno.
Nedostaje li vam more?
– Odrastao sam u Splitu kad je bilo jedno more – mogao si se kupati na Zvončacu, na Bačvicama nije bilo gužve, kao ni na Ovčicama ili Spinutu. Išli smo se pješice kupati. A sad gužva, gužva, gužva... Eto, jedino je tamo na Velom Drveniku nema. Djeca su mi važna, lako za plažu. Eto, pada nam snijeg! Divota... – govori Ivo i maše na odlasku.
Idemo nekoliko kuća dalje do obitelji Veljović. Oni su se, kako znamo, doselili iz Kostarike, zemlje Srednje Amerike koja graniči s Nikaragvom i Panamom. Tu su između Bosiljeva i Ravne Gore. I oni su se s plaže preselili u gorje. Nisu koristili poticaje, već sasvim slučajno izabrali Vrbovsko.
– Dvoumila sam se, nisam voljela hladnoću. Znate, na obali Tihog oceana bilo nam je najmanje 25 stupnjeva. Ali, suprug Marko, kći Lara (9) i sin Goran (13) su me nagovorili. Djeca su jedno ljeto otputovala u Europu vidjeti baku Mandu i tetke Ivanu i Draganu u Jarče Polje u susjednoj Karlovačkoj županiji. Lara je tada prvi put vidjela baku, ali i Europu, jer otišli smo iz Njemačke kada je ona imala dvije godine. Toliko im se svidjelo da su željeli živjeti u Hrvatskoj. Suprug je pronašao kuću u Vrbovskom, svidjela nam se i eto nas... – govori Anela Veljović (38).
Preselili su i tri psa.
– Bela, Roky i Luna došli su također iz Kostarike. Tu smo još udomili i psa Cojsa. Imamo sad i dva konja Galacticu i Chelsea, ali i šest jelena lopatara, petnaest kokoši, šest gusaka, dvije patke, uskoro i crne svinje. Ne možemo živjeti bez životinja, a ovdje za sve ima mjesta – govori Anela Veljović.
Koliko Hrvata ima u Kostariki?
– Bilo nas je 12, a sad kad je nas četvero otišlo, ostalo je osmero Hrvata u zemlji. Velika je to zemlja, a većinom se radi o starijim ljudima, mahom samcima.
A susjedi ovdje?
– Sa susjedom Nadom idem u šumu po gljive, susjed preko puta Nikola, on nam pomogne oko životinja.
Koja je prednost života u Gorskom kotaru?
– IT stručnjak sam, mogu raditi od kuće. I s tvrtkama u Europi, ali i onima u Americi. Tamo smo živjeli u pustom dijelu zemlje, doslovce između džungle i plaže, gdje smo se mogli šetati i sedam kilometara a da nikoga ne sretnemo. Sve je tamo bilo daleko. Trebalo je do prvog dućana, samo u jednom smjeru, voziti barem sat vremena, a četiri sata za neku veću kupnju. Tu nam je sve pod nosom. Vrbovsko je super, škola je fenomenalna, ne znam kako bih zahvalila učiteljicama Vesni i Biljani, moja su djeca slabo govorila hrvatski, a sada iz svih predmeta imaju samo petice.
Ostajete?
– Naravno!
Gradonačelnik Dražen Mufić (59), čija je ideja bila privući nove stanovnike novčanom pomoći i sada poklanjanjem građevinskih parcela, pokazuje ispred gradskih ureda prema četiri zemljišta koja Grad daje novim stanovnicima:
– Vidite, zemljišta su u centru grada Vrbovskog, tu dolje 200 metara ispred nas, pa tamo kod semafora... Sva su u blizini. Povezani smo autocestom, željeznicom, biciklističkim stazama... Na idealnoj poziciji, 50 minuta vožnje udaljeni i od Rijeke i od Zagreba. Imali smo mjeru sufinanciranja sa sto tisuća kuna obiteljima koje bi se doselile u naš grad, što je, među ostalim, iskoristila dvanaesteročlana obitelj Majić. Imali smo i mjeru bespovratne dodjele 25 tisuća kuna mladim obiteljima za uređenje obiteljske kuće, bez obzira na to je li njihova ili žive kod roditelja. Niz smo tih mjera iskoristili i krenuli s novom – dodjelom gradskih zemljišta novim stanovnicima. Grad ih ima dosta, što šuma, poljoprivrednih zemljišta, ali i građevinskih parcela. Ovo su sada prve četiri parcele za četiri obitelji koje su spremne doći – kaže gradonačelnik.
Koji su uvjeti?
– Prepisat ćemo na njih ta zemljišta ako u sljedeće tri godine sagrade kuću. E sad, hoće li oni tamo živjeti ili će je iznajmljivati za turizam, u to ne ulazimo. Cilj nam je da ljudi dođu i nismo postavljali krute uvjete – ni koji je broj godina, koliko djece, ne... Želimo da se na području Vrbovskog što više gradi. Jasno, ti koji dolaze morat će ili graditi svojim novcem ili biti kreditno sposobni. Kažem, ako sagrade kuću u sljedeće tri godine, zemljište je njihovo...
Koliko se ljudi javilo za ova četiri zemljišta?
– Više od pedeset. Sa svih strana naše zemlje, ali ima i Slovenaca. Kad ta četiri zemljišta dodijelimo, idu četiri nova, pa četiri nova... Ova su između 700 i 1300 četvornih metara. Mogu se graditi urbane vile.
Tri smo puta veći od Rijeke
Koliko vas sada ima?
– Točno 3880. Imamo 63 naselja. Znate, Vrbovsko je veće od Rijeke više od tri puta! Mi smo na 280, oni na 70 tisuća kvadrata. Ali, njih je dolje sto tisuća, a nas tu gore ni četiri tisuće...
Kada je bilo najviše stanovnika ovdje?
– Tridesetih godina prošlog stoljeća živjelo je ovdje 12.000 stanovnika. Sedamdesetih je krenuo stalni, ali i jaki pad, i do danas se to nije promijenilo. Kažem, problem je posao, treba otvarati radna mjesta. Imali smo veliku pilanu, ona je upala u probleme, izgubilo se 200 radnih mjesta. To je puno... Ako se pilana ponovno pokrene, tu će biti spas.
Kako Vrbovsko može izgledati za stotinu godina?
– Uzmite München. Žive li oni imućniji u centru Münchena ili su na okolnim krajevima Bavarske? U gradovima živi radnička klasa, a oni koji su financijski sposobniji odlaze izvan grada. Zašto financijski sposobniji? U našem je kraju teško pronaći posao za visokoobrazovane. I tu treba imati nešto više novca za život. Zima je duga, treba imati automobil s pogonom na sva četiri kotača, zimske gume, debeli kaput, dobru kapu, više energije za grijanje... Nakupi se. Za one koji imaju nešto više novca, ovdje je život prekrasan. Imamo svu infrastrukturu, nema što nema u gradu, ali nedostaju radna mjesta. U budućnosti će ove krajeve naseljavati bogatiji ljudi, ali uživat će u gotovo netaknutoj prirodi bogatoj šumama, rijekama, jezerima, u prekrasnoj klimi. Važno je, naravno, zadržati domicilno stanovništvo, ali i otvoriti mogućnost novim stanovnicima koji žele doći u naš prekrasni kraj. Gorski kotar je otkriće za sve koji ovamo dođu – govori Mufić.
Spomenuli smo tri nogometna kluba – NK Vrbovsko, NK Željezničar Moravice i NK Gomirje, a čak je i zagrebački GNK Dinamo ljetos gostovao u gradu na obljetnici 100 godina NK Vrbovskog. Kako ste prošli protiv prvaka Hrvatske?
– Izgubili smo 0:3, ali naš je vratar Luka Mužević obranio jedanaesterac! To nije mala stvar – kaže nogometaš Vrbovskog Silvan Ravlić pa dodaje:
– Zabio sam i ja gol Dinamu, ali samo na zagrijavanju (smijeh).
U gradu još kažu:
– Ralf Schumacher bio je kod nas u lovu, bio je nedavno i najbolji svjetski vozač relija Sebastian Ogier na treninzima.
Je li Schumacher što ulovio?
– Medvjeda! Gore u lovištu Litorić, spavao je tamo i u lovačkoj kući pa na čeki čekao medvjeda. I dočekao ga.
Tatjana Kušić (48), prva žena turizma grada, objašnjava:
– Uvijek se nešto kod nas događa. Na proljeće se natječemo u spremanju kotlića, berbi gljiva, niz je sportskih druženja biciklijada, trčanja, a bundevijada je postala brend. Novoobnovljena kuća Mance iz 1884. godine bit će centar naših druženja. Trudimo se, radimo, gradimo... Organizirat ćemo Advent, malo selo Djeda Mraza, organiziramo i doček Nove godine na otvorenome, 31. prosinca u podne. Turisti koji dolaze u naš kraj uživaju u dolini rijeke Kupe, imamo niz kuća za odmor, neke vile imaju i pet zvjezdica. Može se voziti rafting, kanui, idealan je kraj i za ribolov ili za lovce. Talijani već 30 godina dolaze u lov na šljuke – govori Kušić.
Sjete se domaći i poznate diskoteke Senjsko pa pokazuju na susjednu kuću pokraj kuće Mance. Disko više ne radi, ali sjećanja su svježa.
– Nema tko nije pjevao ovdje. Severina, Josipa Lisac, Doris Dragović, Daleka obala, Hard Time, Josipa Pavičić Yo, pa čak i Senna M. Iz Rijeke i Karlovca dolazili su u noćni provod u Vrbovsko. Dobro su i naši svirali, imali smo bend Apachi pa Tref...
Kako je u školi, objasnit će najpoznatija kuharica Gorskog kotara Vanja Vukadinović (46), autorica bloga Gorski Kotao i učiteljica u školi "Ivan Goran Kovačić".
– Naša je škola jako aktivna, djeca uče robotiku, u programu smo Erasmus+, najvećeg programa Europske unije za obrazovanje, osposobljavanje, mlade i sport. Naše su se profesorice nedavno vratile s Malte, dobili smo priznanje i za mirotvornu školu. Učimo djecu kako se mogu svađati na dobar način prema metodi Litigare bene, da rješavaju sukobe bez drugih autoriteta... Imamo i srednju školu u Moravicama – kaže Vanja.
A kako se jede u Gorskom kotaru? Što je ove nedjelje na stolu za ručak?
– Domaća juneća juha s puno povrća i domaćim rezancima, pečena svinjetina ili janjetina te neizostavni pečeni krumpir. Usto ide domaći kruh te za desert razne štrudle od borovnica ili pak pinta ili zlevanka. Na našim stolovima su, naravno, plodovi koje smo donijeli iz šuma – medvjeđi luk, vrganji, orasi, smrčci, lisičarke... Poznata je i goranska pastrva. Imamo i ribogojilište. Najpoznatiji je, svakako, goranski nadjev, radi se za Uskrs od sastojaka s uskrsnog stola – jaja, kruha, šunke, špeka i mladog luka. Neki ga zovu crnoluški želudac, želodac, budla, nadelo, nadev, hrge... Nosi se i u košarici na uskrsni blagoslov – govori učiteljica Vanja, autorica bloga Gorski Kotao.
Domaći poentiraju:
– Nema čega nema u Vrbovskom – tu su pošta, banka, knjižnica, dom zdravlja, Hitna medicinska pomoć, Fina, županijski uredi, gradski uredi, porezna uprava, sud, javni bilježnik, sportska dvorana, teretana, teniska igrališta, glazbena škola, puhački orkestar, penjalište, sanjkalište, miniskijalište, pa čak i fitness za djecu kod susjede Sabine. Frizerke su Sanja, Mirjana, Josipa i Ljilja. Pa imamo i kino, koji ima nove crne stolce kao u Cinestaru. Sad se gradi i praonica. A što da vam kažemo, imamo u Vrbovskom i magarećeg mlijeka! Ne šalimo se. Sve imamo, samo nam nedostaju ljudi...
pet puta vise ima stanara u mamutici u zg nego stanovnika u gradu vrbovcu...zasto...???