Građani Otoka i prigradskog naselja Komletinaca pružili su dom za gotovo dvije tisuće ljudi iz poplavom postradalih mjesta županjske Posavine i tako nakon 23 godine opet pokazali humanost kada su u jesen 1991. primili u svoje domove prognanike iz okupiranih Slakovaca, s druge strane Bosuta.
- Odmah nakon što je prva skupina stradalnika došla iz Rajeva Sela, Gunje, Račinovaca, nakon formalnosti u sportskoj dvorani, odmah su raspoređivani po kućama jer smo imali unaprijed pripremljeni popis domaćinstava koje želi udomiti te ljude tako da nitko nije prenoćio u dvorani. Mislim da je to dobro, jer stradalima od prvog trenutka moramo pružiti čovjeka dostojne uvjete. Nikome nije ugodno noćiti u velikoj sportskoj dvorani. U Otoku je smješteno 1660, a u Komletincima 200 osoba. Osim ljudi, prihvatili smo i njihovu stoku koju su uspjeli spasiti pa je u stajama i svinjcima zbrinuto preko 2 500 grla stoke, ali sada se već osjeća nedostatak stočne hrane jer stradalnicima je poplavi uništena i nisu je mogli donijeti, a domaćini su pripremili koliko je njima potrebno ne računajući da će morati drugima pomagati - kaže gradonačelnik Otoka Josip Šarić.
Berislav Virošević i Božo Matošević su samci i među zadnjima su, u subotu 17. svibnja na veće napustili svoje domove u Račinovcima i našli utočište, prvo u prihvatnom centru u Vrbanji, a potom u kući obitelji Babić u Otoku. Prisjećaju se kako su se u tren oka našli u vodi i morali napustiti sve što su stjecali godinama - od kuće do svinja i kokoši. Obojica će se prijaviti za javne radove jer ne mogu besposleni sjediti u kući.
U kući Ane Babić je 16 stradalnika, najviše djece i ima svega dovoljno - od hrane do smještaja.
- Došli smo u ponedjeljak jer zbog opasnosti da će Sava probiti nasip, morali smo mi s malom djecom napustiti kuće u naselju Topola kod Bošnjaka. Od prijatelja smo doznali za ovaj smještaj i tu nam ništa ne fali, ali bi ipak voljeli što prije kući - kaže Luka Matanović, a Ivana Matanović iz Posavskih Podgajaca je u Otoku s četvero djece dok je suprug u Podgajcima i pomaže na nasipima.
- Ovdje je puno bolje nego u dvorani, posebice s djecom jer oni ni ne shvaćaju što se zapravo događa - kaže Ivana.
Željka Zvicer, majka četvero male djece iz Topole je bila prvo u Vinkovcima kod rođaka, ali su je u Crvenom križu uputili u Otok gdje je našla smještaj u obitelji Babić. Zadovoljna je jer hrane je dovoljno, posebice što brinu za djecu pa je uvijek dovoljno pelena i voća.
Anđa Milišić iz Strošinaca se smjestila u Komletince kod Dobromira Milušića (samo se jedno slovo razlikuje u prezimenima!), a kod susjeda Ante Vicića je smjestila svoje tri krave i dva juneta koje je uspjela spasiti.
- Zahvaljujući dobrim ljudima poput Ante uspjela sam smjestiti i zadržati svoje krave koje svakog dana valja pomusti. Što ću s mlijekom već pravim sir jer to sam radila i u Strošincima. Ako nešto prodam dobro, ako ne, poklonim jer krave se moraju pomusti - kaže Anđa Milišić zahvaljujući Ivanu Vučiću iz Komletinaca koji joj upravo istovara bale sjena za goveda.
- Ovdje 40, na drugom mjestu sam istovario 20 bala. Moramo se pomagati kada se nađemo u nevolji, a goveda moraju jesti - kaže Vučić, a Anto Vicić kaže kako je ova katastrofa gora nego rat.
- Više se ne bavim stočarstvom pa je staja prazna i zašto ne bih nekome pomogao da smjesti svoju stoku pogotovo što mi je Anđa kuma, a i da nije, pomogao bih. Ne može nestati hrane za stoku, uvijek ćemo nešto pronaći - kaže Vicić.
