Agonija vladajuće koalicije, prema svemu sudeći, trebala bi završiti u četvrtak u Saboru kada se očekuje da će za izglasavanje nepovjerenja premijeru Tihomiru Oreškoviću ruke podići barem 76 zastupnika, koliko je potrebno za opoziv. Iako padom premijera Oreškovića pada i cijela Vlada, to na žalost ne znači i kraj dosad nezabilježene hrvatske političke agonije.
Jer, predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko već je krenuo u veliki lov na saborske zastupnike svih političkih boja i fela. Oko HDZ-a i Domoljubne koalicije želi okupiti još širu koaliciju. U tu megakoaliciju trebali bi zajedno i crveni i crni, i liberali i konzervativci, a na čelu tako sklepane Vlade HDZ vidi nestranačkog premijera, aktualnog ministra financija Zdravka Marića. S druge strane, oporba predvođena SDP-om skuplja potpise saborskih zastupnika, potrebno je također najmanje 76, za raspuštanje Sabora nakon čega bi uslijedili izvanredni parlamentarni izbori. No, čak i da Karamarko uspije složiti novu vladajuću većinu i novu Vladu, tko građanima može garantirati da će ona biti funkcionalna ili barem funkcionalnija od Oreškovićeve?
Lako je moguće da bi takva preširoka koalicija bila još nestabilnija od koalicija Mosta i HDZ-a. Isto tako, lako se može dogoditi da bi nestranački premijer Zdravko Marić u dogledno vrijeme postao “novi Orešković” i time automatski ušao u sukob sa šefom HDZ-a, najjače stranke u vladajućoj koalicije. Dakle, nakon nekoliko izgubljenih mjeseci, došli bismo otprilike u ishodišnu točku.
S druge strane, ako oporba uspije u akciji raspuštanja Sabora i izazivanja novih parlamentarnih izbora, također prijeti realna opasnost od postizborne pat-pozicije u kojoj nitko, pa ni SDP, ne bi uspio formirati stabilnu i funkcionalnu Vladu jer bi morao koalirati “sa svim i svakim”. Time bismo se također vratili na slične početne pozicije. Međutim, kako ankete kažu da dvije trećine građana ovu agoniju želi okončati novim izborima, čini se kako je to najpošteniji i najlogičniji epilog svega što smo gledali posljednjih pola godine.
