Što znači biti besraman?
Ta ljudska karakteristika koju u svakodnevnom lingvističkom narativu nazivamo negativnom, posve je rastezljiva i sklona subjektivnim tumačenjima.
Svaka nacija, svaka civilizacija ili svaka religija besramnost može tumačiti drugačije s obzirom na povijesnu, kulturološku ili biološku uvjetovanost. Ne postoji, dakle, univerzalna definicija besramnosti. Štoviše, ona je rastezljiva i apstraktna. Baš kao i empatija ili ljubav. Ono što je empatija dobrostojećem odvjetniku iz New Yorka ne mora biti i Bušmanu u Africi.
Međutim, na ovim našim balkanskim prostorima besramnost se najčešće koristi za opisivanje toksičnih anomalija u političkom diskursu. Gaziti preko leševa, ne uzimati u obzir tuđu nevolju ili nesreću, gledati vlastiti probitak nauštrb građana koji te plaćaju....
Besramnost političara ili političke stranke tako često izaziva osjećaj susramlja kod običnog malog čovjeka.
A susramlje je ono, znate, kad vam se crvene obrazi zbog nekoga drugoga iako ga ne poznajete niti imate ikakve veze s njim.
Na dobrom putu da kod građana izazove osjećaj susramlje je i gradonačelnica Siska, SDP-ovka Kristina Ikić Baniček. Riječ je o gospođi koja je postala zvijezda otkako je tu županiju pogodio snažan potres sa stravičnim posljedicama i ljudskim žrtvama.
Inače vrlo neprepoznatljiva i nekarizmatična gospođa doživjela je svojih pet minuta. Baš kao i pojedini korona znanstvenici koji su poput knjiških moljaca godinama u dosadnim laboratorijima čitali knjige i proučavali nekakve viruse pa su u vrijeme pandemije postali bogovi, ali i politički i lifestyle stručnjaci.
Jednome smrkne, a drugome svane. Uvijek je tako bilo i bit će kad je riječ o političkim, zdravstvenim i ekonomskim krizama. Pa čak i onda kad je riječ o globalnoj pandemiji virusa koji ne bira državu, rasu ili vjeru. Uvijek će se netko naći tko će, u najgorem slučaju, osjetiti barem moralne benefite. Benefite koje uzrokuju, do tada vješto skrivani, narcizam i egoizam.
Jer, kako drugačije opisati jumbo plakate u Sisku s kojih se nazire lice šefice grada u krupnom planu?
Šefice grada koji je razoren. Šefice grada koja je iskoristila gradski novac kako bi prvo zakupila reklamni prostor, a zatim je vjerojatno i platila PR agenciju (kažem vjerojatno jer bi bilo ravno čudu da su zaposlenici gradske uprave iz odnosa s javnošću sofisticirani obaviti ijedan iole zahtjevniji informatički zadatak) koja je osmislila slogan, dizajn i tekst plakata. Gradonačelnica tu nije stala, gradskim novcem platila je i usluge tiskanja, distribucije te postavljanja plakata.
Ovaj nakaradni plakat uvelike podsjeća na, recimo, ludog i pijanog rimskog cara.
A znate li zašto?
Da bi svojim sugrađanima poručila kako su svi zajedno uspjeli. Uspjeli u tome da će štetu na području Siska u stopostotnom iznosu platiti država.
Bravo za gradonačelnicu!
Da u ispaćenom, siromašnom i korupcijskim klijentelizmom premreženom Sisku nisu osvanuli ovi plakati građani sigurno ne bi nikad saznali da će im država podmiriti trošak obnove kuća, institucija i ustanova u cijelosti. I da je za to zaslužna baš njihova heroina, gradonačelnica Kristina Ikić Baniček - makar je i to teza koja se može relativizirati i u stvarnosti je daleko od istine.
VIDEO: Strašne posljedice potresa u Sisku, Petrinji i Glini
Naime, gradonačelnica je vjerojatno išla za tim da je čelna žena prijestolnice najsiromašnije i najdepresivnije hrvatske županije. Obzirno je procijenila da njezini sugrađani ne posjeduju mobitele, da u dnevnim boravcima nemaju televizore, da u kuhinji nemaju radio baš kao ni u automobilu.
Bila je toliko empatična da je pomislila kako nemaju novca za luksuzne i bahate stvari poput kućnog interneta te da u cijelom gradu nema nijednog kioska na kojem se, onako preko oka, mogu barem pročitati naslovi novina jer ionako nitko nema prebijene kune za tiskana izdanja.
Gospođa je stoga maksimalno razumno potrošila još uvijek nepoznati iznos novca svojih sugrađana kako bi im prenijela poruku koja, eto, baš sasvim slučajno i baš neodoljivo podsjeća na predizborni plakat za lokalne izbore koji se održavaju za ravno četiri mjeseca.
Napomenimo još jednom, da plakati nisu osvanuli na najprometnijim sisačkim ulicama baš nitko ne bi znao da će Siščanima kuće obnoviti država odlukom centralne vlasti premda se o tome ekstenzivno piše i govori već danima. Od naslovnica novina, preko opsežnih TV priloga pa sve do sjednice Vlade.
S druge strane, da su njezini "predizborni" plakati plaćeni privatnim novcem ili novcem SDP-a stvar bi bila jednako skandalozna. Ovako kad su plakate platili građani Siska samo je malo skandaloznija. Jednostavno je loše parazitirati nad tragedijom. Bilo kad i bilo gdje.
Gradonačelnica se u svakom slučaju, dok joj se sugrađani smrzavaju u kućicama po blatnjavim dvorištima i dok ih trese strašna ekonomska i psihološka kriza zbog COVID-19, odlučila spisakti ne baš skromnu svotu na sebe i svoju samopromociju. I to je ogroman problem ali i teret SDP-u kojeg će politički protivnici u kampanji na skorašnjim lokalnim izborima vaditi kao asa iz rukava.
Takva razina stupidnosti i paradoksa predstavlja nešto slično onim situacijama kad HDZ-ovac dođe na predizborni skup u selo dalmatinske zagore u kojem nema struje, vode i asfalta i u kojem živi par stotina ljudi starijih od 60 pa krene žustro i vatreno govoriti o jugozomboidima, masonima, sotonistima i komunjarama koji razaraju njihovo selo premda je baš njegova stranka apsolutni vladar tog sela već nekoliko desetljeća.
Upravo to radi prva žena Siska. Ruga se vlastitoj obitelji, susjedima i svim Siščanima.
Pojedini mediji sisačku su gradonačelnicu svojevremeno nazivali heroinom samo zbog toga što je odlučila javno proturječiti HDZ-ovoj Vladi, a gotovo u svakom konkretnom slučaju na kraju se pokazalo da griješi, izvrće teze i manipulira. A to je, realno govoreći, gotovo nevjerojatno kad pričate s prosječnim HDZ-ovcem - da budete veći sebični manipulator od njega samoga.
Besramnost je, rekosmo, rastezljiva i apstraktna definicija. Gradonačelnica Ikić Baniček vjerojatno ne vidi ništa sporno u svome potezu. Ništa sporno neće vidjeti vjerojatno ni SDP. Možda ne vidi niti lokalno stanovništvo koje je sad posvećeno ozbiljnijim, egzistencijalnim brigama.
Ali lešinarski politički populizam nošen krilima krize, bijede i neimaštine vidi ostatak Hrvatske koji trenutno uživa u kakvom takvom komforu i miru. Oni dijelovi koji nisu razoreni potresom i gdje ljudi masovno već desetljećima ne iseljavaju ostavljajući za sobom čitava imanja koja im bake i djedovi bezuspješno pokušavaju prodati za nekoliko tisuća eura.
Ostatak Hrvatske osjeća susramlje i ne vjeruje da je moguće baviti se najjeftinijim oblikom politikanstva u ovim uvjetima.
Ipak, situacija s plakatima je dodatno i opasna jer u suštini prokazuje kroničan manjak morala, političke i demokratske kulture ali i suvisle komunikacije s građanima. Plakati sisačke gradonačelnice samo su još jedan živi podsjetnik da živimo u društvu neukih i nezainteresiranih, u društvu partikularnih interesa i politike kao djelatnosti kojom se bave gladni umjesto sitih. Nismo se makli pedlja od filozofije birokratskog socijalizma u kojem nomenklatura sebe vidi kao idejnog i nepogrešivog vođu koji ima pravo biti iracionalist s mesijanskim kompleksom.
Ali, politika i politička artikulacija ionako su podložne raznim tumačenjima i što je još važnije, najrazličitjim metodama djelovanja. Baš kao i besramnost.
Ovo je ispod svakog nivoa i puno govori o toj osobi.