Koliko li će još puta majci Katici pred očima biti slika tog jutra kada je budila svog Tomislava, a on joj je, kao da je nešto slutio, govorio:
\"Nemoj me zvati, nemoj me tjerati. Mama, ti mene tjeraš da idem, a znaš da ću poginuti.\"
Ipak, ustao je. Otišao. I poginuo:
– Tek je došao iz redovne vojske, u Križevcima prošao obuku, a onda su ga digli u rat. Večer prije odlaska bio je s društvom u disku. Nije htio ustati kad sam ga zvala, ali, što ću, morala sam. Rekla sam mu da se mora javiti i uvukla se k njemu u krevet, da ga zagrlim. Na jedvite jade je ustao, kao da je znao da mu se bliži kraj. Otišao je s mirisima jutra – teško uzdišući priča Katica Last dok sjedimo u domu u Novim Mihaljevcima kod Požege koji je dijelila sa sinom Tomislavom, vojnikom u topništvu 123. požeške brigade.
Upitat će Katica Last po tko zna koliko puta i sebe i druge je li baš tako moralo biti, je li njezin sin trebao umrijeti. Pa, nije stigao proslaviti ni 20. rođendan. Ubijen je tri i pol mjeseca ranije, 2. svibnja u Novskoj.
– Mi u kući nismo imali telefon pa je taj dan Tomislav iz govornice u Novskoj zvao susjedu i prijatelje. Susjeda mi je došla reći da se javio i rekao joj da nas sve pozdravi i da on sutra dolazi kući jer je sve gotovo – priča Katica Last.
Taman što je poklopio slušalicu i krenuo prema suborcima, odnekud se stvorila prokleta granata. Pala je i ubila Tomislava Lasta, najmlađu žrtvu hrvatskih vojnih snaga u akciji Bljesak.
Majci Katici i ocu Andriji nisu odmah javili što je bilo.
– Javljeno nam je da je Tomislav ranjen, da ćemo ga moći posjetiti. I ja sam pripremila pidžamu, da mu ju ponesem... A onda je pred naša vrata stigla Hitna pomoć, izišli su doktori... I bilo nam je svima jasno što se dogodilo. Od toga dana naš se život pretvorio u pakao – kaže majka najmlađe žrtve Bljeska, pogledavajući prema suprugu Andriji koji već desetu godinu leži prikovan uz krevet.
Kada je Tomislav poginuo, Andrija Last dobio je infarkt. Od tada do danas u njegovu su zdravstvenom kartonu evidentirana četiri moždana udara, bolest srca, epilepsija... Katica Last oboljela je od dijabetesa, ima visok tlak...
– Živjeti moraš, a rane nikako ne zacjeljuju – kaže pa se u mislima iznova vraća na dan kad je posljednji put vidjela sina.
– Otišao je u Požegu u vojarnu, ali se nekako uspio vratiti kući, da se još jednom s nama pozdravi. Sestri je dao fotografiju djevojke s kojom je tek započeo vezu i rekao joj da mu čuva tu sliku. Eh, imao je on planova i želja, ali se, na žalost, nikada ništa neće ostvariti – tužno će mati.
Tomislav je bio četvrto i najmlađe dijete supružnika Last koji su imali dva sina i dvije kćeri. Njihov stariji sin Mario u rat je otišao kao dragovoljac, u Specijalnu jedinicu policije Trenk. I on je bio u Bljesku.
– Tomislavu je ta akcija, u koju su ga pozvali, bila i prva i posljednja. U ratu nije bio ni dva mjeseca, piše to i u registru hrvatskih branitelja. Na obuku je išao u Križevce. Zapovjednik mu je bio sada pokojni Ivan Matanović – priča Katica Last dok ju suprug tužnim očima gleda iz kreveta, nemoćan da išta kaže.
>>Sve priče o junacima Bljeska čitajte ovdje
Moj skolski kolega....pocivao u miru