Prije dvije godine i mjesec dana Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) izrekao je presudu šestorici bivših dužnosnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne, a s njima i presudu hrvatskoj državi i Hrvatima u BiH o provođenju plana zajedničkog zločinačkog pothvata, etničkog čišćenja dijela teritorija te zemlje i njezina pripajanja Hrvatskoj za vrijeme rata s Bošnjacima. Glavni protagonisti toga plana su, po presudi ICTY-ja, bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko i Mate Boban, a za te grijehe prvostupanjskom presudom kažnjeni su Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić.
Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić postali su tako epizodisti koji su prestali biti vijest u BiH odnosno u Hrvatskoj ubrzo nakon što se spustila zavjesa pravosudnog postupka, a oni ostavljeni i zaboravljeni čekajući godinama u zidinama zatvora u zatvoru, što je pritvor u Scheweningenu u koji se ulazi kroz nizozemski dio zatvorske institucije. A tamo nekadašnji dužnosnici Herceg-Bosne, koji su nepravomoćno osuđeni na zatvorske kazne od 10 do 25 godina, uz iznimku Berislava Pušića, svaki dan razmišljaju o detaljima sudskog procesa i očekuju izmjenu presude u drugome stupnju.
Puštaju ih samo na pokope
Njih petorica nalaze se zajedno sa još deset drugih zatočenika, Srba, kojima se također sudi ili čekaju na drugostupanjski postupak. Oko njih, nevažno radi li se o sudu, tužiteljstvu, osiguranju, stražarima, skrbi još uvijek prava tvornica, 600 ljudi koji su povezani uz rezidualni mehanizam Haaškoga tribunala, pa su oni za njih tek “zadatak” kojim se bave. Nekadašnji predsjednik Vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić, koji je iz zatvora izlazio samo kada je išao na pokop roditeljima, po navodima našega sugovornika, koji se razmjerno često susreće sa šestorkom, djeluje umorno, smršavio je, ali je još odlučan da u drugostupanjskom postupku dokaže pogrešne navode tužiteljstva i prvostupanjske obrane. Puno čita! Ratni načelnik Glavnog stožera i ministar obrane Herceg Bosne Bruno Stojić djeluje najviše pogođen ukupnom nebrigom i zaboravom, tvrdi naš sugovornik. Za nekadašnjeg načelnika Glavnog stožera HVO-a Slobodana Praljka kaže da je izgubio vedrinu u licu i postao pomalo umoran, ali je ostao bistroga uma. Sličnog je raspoloženja i njegov nasljednik na službi u ratu Milivoj Petković. Nekadašnji načelnik Vojne policije HVO-a Valentin Ćorić, dodaje sugovornik, jako puno vježba, čita i uči. Šesti, Berislav Pušić, nekadašnji načelnik Odjela za razmjenu zatočenika, koji je jedini pušten da u Zagrebu čeka početak drugostupanjskog postupka, nedavno je bio na operaciji. Ali ni njegov boravak izvan pritvora ne razlikuje se bitnije od stanja u Scheweningenu. Radi se o strogom kućnom zatvoru. Izvan kuće jedino može otići u bolnicu i ljekarnu, koja se nalazi na trasi ceste prema bolnici u Zagrebu.
I ostala petorica dužnosnika nekoliko su puta tražila da ih se pusti da drugostupanjski postupak čekaju na takvoj “slobodi”, ali im Haaški tribunal to nije udovoljio i unatoč tome što su neki od njih proveli u pritvoru dvije trećine izrečene im prvostupanjske kazne. Fra Juro Tokalić iz Misije bosanskih franjevaca u Rotterdamu svakih petnaest dana s njima ima molitveni susret tijekom kojega zajedno mole, pjevaju i druže se.
Po navodima našeg sugovornika, primjetno je razočaranje kod svih, iako se nastoje međusobno podržavati i što je moguće više zajednički provoditi vrijeme. Odvojeni su fizički veći dio vremena, a onda kada su zajedno razgovaraju o najobičnijim temama vezanim uz obitelji. Za njih je vrijeme stalo!
Najviše su se razočarali u institucije hrvatske države, ali i političare, pa čak i predstavnike Crkve, naročito s područja Hercegovine, koji ih nikada nisu službeno posjetili.
– To ih doslovno ubija. Vjerovali su da idu braniti dostojanstvo i hrvatsku istinu o proteklom ratu, ali su na kraju prepušteni sami sebi. Pa i vi ste pisali da je hrvatska država naplaćivala kopiranje dokumenata haaškim uznicima koje su koristili kao dokaze u postupku. A kada su odlazili u Haag, gospodin Hebrang im se osobno zahvalio kazavši da rade veliku uslugu Hrvatskoj, a već sljedeći tjedan počeli su pregovori o približavanju Hrvatske Europskoj uniji – rezignirano prenosi svoje dojmove naš sugovornik.
Nema zločinačkog pothvata
A šestorica dužnosnika u Haag su otišla 2004. godine, prije punih 11 godina, suočivši se s najopsežnijim optužbama u jednome predmetu pred Haaškim tribunalom. Najvažniji dio presude upravo se odnosi na zajednički zločinački pothvat koji su doslovno presudili Äpràd Prandler i Stefan Trachsel, mađarski i švicarski sudac, koji se do ICTY-ja nisu bavili tim poslom, dok je svoje izdvojeno protivno mišljenje o toj inkriminaciji na čak 400 stranica iznio francuski sudac Jean-Claude Antonetti.
Haaški je sud u svibnju 2013. šestoricu bivših čelnika Hrvatske Republike Herceg-Bosne osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima tijekom rata u BiH, osmišljenih u okviru tzv. zajedničkoga zločinačkog pothvata, koji je, prema navodima presude, izveden zajedno s tadašnjim čelništvom Republike Hrvatske, u kojemu su bili predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak te načelnik Glavnoga stožera Hrvatske vojske Janko Bobetko. Tada je nekadašnjem predsjedniku Vlade HR HB Jadranku Prliću izrečena presuda s kaznom zatvora od 25 godina. Bivši ministar obrane Herceg-Bosne Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnoga stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković osuđeni su 2013. na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik Vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora. U drugostupanjskom postupku, Vijećem će predsjedati američki sudac, predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju Theodor Meron.
On je na čelu peteročlanog Žalbenoga vijeća u koje je imenovao još trojicu sudaca koji su s njim donijeli pravomoćnu oslobađajuću presudu generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, Carmela Agiusa, Fausta Pocara i Patricka Liptona Robinsona, te Kineza Liua Daquna. Iako je Meron najavio da će drugostupanjska presuda biti izrečena u lipnju, po navodima koji od jučer stoje u osvježenim podacima na internetskoj stranici, Žalbeno vijeće bi je najranije trebalo donijeti u studenome 2017. godine, do kada će proći 13 i pol godina od odlaska šestorice dužnosnika i dragovoljne predaje Haagu, čime će taj sudski proces postati jedan od najduljih sudskih procesa u novijoj povijesti međunarodnog prava. Po riječima odvjetnice Nike Pinter, koja je u timu obrane Slobodana Praljka, očekuje se da će drugostupanjski postupak početi najkasnije 2016. godine budući da su svi materijali obrane i tužiteljstva dostavljeni Žalbenom vijeću.
– Nije isključeno da ta rasprava Žalbenog vijeća bude i prije 2016. godine – rekla je odvjetnica Pinter. Ona očekuje da će uskoro biti javno objavljeni sažeci glavnih navoda tužiteljstva i obrane koja do sada, po pravilima Tribunala, nije mogla javno iznijeti svoju argumentaciju. Po njezinim riječima, očekuje se da će žalbeni postupak trajati najmanje dva tjedna, tijekom kojih bi obrana i tužiteljstvo trebali objasniti svoje ključne navode i predstaviti eventualno nove dokaze. Na pitanje koliko šestorki, ali i potvrdi “kolektivne krivnje”, šteti upravo činjenica da je u nekoliko predmeta poput Tihomira Blaškića, Darija Kordića... presuđeno da je Hrvatska bila uključena u međunarodni sukob u BiH, odvjetnica Pinter je istaknula da je svaki sudski postupak slučaj za sebe, ali da ni ti navodi nisu dovoljno snažni da bi se potvrdila ta teza. – Iskreno vjerujem da to ne stoji, ali za odluku o tome je li bilo međunarodnog sukoba e bit će važne i neke druge instance. Dokazi koji su izvedeni ne daju potvrdu da se radilo o međunarodnom sukobu – rekla je Pinter. Misija ICTY-ja nije bila dokazivanje općeg karaktera rata, za to je zadužen Međunarodni sud pravde (ICJ), no to nije smetalo da se iznose i takve kvalifikacije rata. Ipak, ključnim smatra ukidanje kvalifikacije zajedničkog zločinačkog pothvata bez koje ovu šestoricu bivših dužnosnika ne bi ni bilo moguće zajedno držati u jednome sudskom postupku.
– Plana za zajednički zločinački pothvat nije bilo – pojasnila je odvjetnica Pinter.
Zbog sličnih formulacija koje se ponavljaju u Haaškom predmetu hercegbosanskoj šestorki, nedavno je hrvatski premijer Zoran Milanović javno kritizirao pravosudne vlasti u Sarajevu koje nastavljaju praksu optuživanja hrvatskih državljana s navodima o umiješanosti Hrvatske u rat u BiH, ali i ponavljajući teze o zajedničkom zločinačkom pothvatu na teritoriju te države. Zbog toga je Milanović najavio odbijanje suradnje. Sudbonosno važna potpora
Osim te izjave, koja je bila državnička, u posljednjih petnaest godina nitko od visokih dužnosnika u Hrvatskoj i BiH nije se usudio javno govoriti o krimenu koji se stavlja na teret Hrvatima u BiH kroz projekt kojemu se izrekla presuda za progon nehrvata s područja sedam općina, iako se Herceg-Bosna u spornome trenutku protezala na više od 20 općina. Presuda o agresiji RH na BiH, ali i još opasnija formulacija o zajedničkom zločinačkom pothvatu najveća je prijetnja koju olako propuštaju osporiti svi hrvatski dužnosnici iz Hrvatske ili BiH. U slučaju da se to dogodi, po sadašnjem stanju arhive pravomoćnih presuda, Hrvatska bi jedina bila osuđena za agresiju iz proteklog rata na području bivše Jugoslavije, dok bi Srbija čekala hoće li Vojislav Šešelj preživjeti svoje bolesti, a Srbija se suočiti s identičnim navodima. Potpora obrani Hrvatske i Hrvata u BiH od zajedničkog zločinačkog pothvata sudbonosno je važna kako ne bismo morali nositi novu, višestoljetnu stigmu zločina.
>>Praljak vojni stan vrijedan milijun kuna otkupio za 205.000 kuna
>>General Praljak privremeno pušten iz Haaga u Zagreb
Vise je osudjenih za stvaranje Herceg-Bosne kojoj nisu ni dozvolili da zazivi nego za stvaranje Republike Srpske kojoj su odredili pola BiH teritorija i koju su de facto priznali! U Republici Srpskoj Hrvata vise uopce nema a u Federaciji BiH su do boli obespravljeni, jedino sto je nedostajalo je jedna idiotska presuda poput ove izrecene BiH Hrvatima. Mocnici su se pobrinuli da svojim presudama na Balkanu ostave bure baruta vece nego sto je bilo 1991, nikad se ne zna kad im opet moze zatrebati...